Foto: Ruža Kaštelan i Mario Kojundžić
Prošlost nije nikad neopozivo prošla, a mi imamo prirođen otpor prema takvom razmišljanju, jer rečenica “učinjeno jest učinjeno” za one koji žive da vrijeme treba biti izvor radosti i odskočna daska prema vječnosti, znači da ne trebaju žaliti za svojom prošlošću i vjerovati da se od nje ne može ništa napraviti. Zahvaljujući sakramentalnom životu Crkve, imamo pristup prošlosti. Ona uvijek stoji na raspolaganju. Na neki način više stoji na raspolaganju sada nego kada se dogodila. Zahvaljujući vremenskoj udaljenosti možemo sada prošlost sagledati u perspektivi cjeline.
Tako Rabljani imaju svoju – Fjeru, obnovljene srednjovjekovne svečanosti koje se slave tri dana, 25. srpnja na blagdan sv. Jakova, zatim 26. srpnja na blagdan sv. Ane, a završavaju u ponoć 27. srpnja na blagdan sv. Kristofora, a potječu još od 1358. godine nakon poraza u ratu, kada je Venecija prepustila Dalmaciju ugarsko-hrvatskom kralju Ljudevitu I. Rabljani su se zavjetovali na vjernost, a kralj im je obećao da će im priznati privilegije veće od onih što su ih imali pod Mlečanima, te su uveli svečanosti oko 27. srpnja, koji je dan mučeničke smrti sv. Kristofora, zaštitnika Raba, a koji Crkva slavi kao rođendan – dan kada je rođen za nebo.
O sv. Kristoforu kruže brojne legende, jednom je naišao na pustinjaka koji je živio kraj divlje, opasne rijeke i pokazivao ljudima gdje su sigurna mjesta za prijelaz na drugu stranu. Kristofor je preuzeo njegovu službu, ali on je putnike preko rijeke prenosio jer je bio snažan čovjek, gorostas, a putovao je svijetom u potrazi za pustolovinama. Umro je oko 251. godine za vrijeme Decijeva progonstva. Odrubljena mu je glava jer nije htio žrtvovati poganskim bogovima.
U Rabu se čuva svečeva lubanja, a ovdje je došla iz Carigrada kao poklon rapskoj diocezi 809. godine od patrijarha Nikephorosa i čuva se do danas kao velika relikvija u kutiji s pozlaćenim pokrovom. Sama lubanja ukrašena je krunom s dragim kamenjem za koju se pretpostavlja da je dar Rabljana svecu zaštitniku.
Ovogodišnje misno slavlje predvodio je generalni vikar Krčke biskupije, dr. sc. prečasni Franjo Velčić u koncelebraciji svećenika Raba, te dekana Rapskog dekanata i župnika Raba mons. Mladena Mrakovčića. Prečasni Franjo Velčić nosio je u procesiji gradom relikviju, glavu sveca zaštitnika sv. Kristofora, a sudionici su molili za njegov zagovor, zaštitu za obitelj, za svoje nakane, za naš grad i našu domovinu.
Vikar, prečasni Franjo Velčić između ostalog je u svojoj homiliji rekao: “Današnji dan, današnja svetkovina obilježena je jednom osobom, jednim čovjekom, Kristoforom. I sv. Kristofor i grad Rab i otok Rab isprepleteni su stoljećima, žive zapravo zajedno, žive skupa, i u dobru i u zlu. Zato i mi koji smo danas ovdje, osobito mi svećenici, pa i predstavnici gradske vlasti, kao i vi svi vjernici, predstavljamo čitav otok. I naša molitva nije samo naša molitva, moja molitva, nego je molitva čitavog otoka. Kao što je bilo i u njegovoj povijesti. I tijekom povijesti otok, grad Rab bio je uvijek povezan sa svetim Kristoforom. A i povijest upravo ovoga grada protkana je dakle tom prisutnošću. I mnogi prispodobljuju, a to je vrlo lijepo, ovaj grad jednoj velikoj lađi, kojoj su jarboli četiri zvonika”, te je nastavio: “Rabljani do današnjega dana slave pobjedu, i štuju mučenika sv. Kristofora oko kojega se osniva i ovo zbivanje od tri dana. Jer ova Rapska fjera, kao što je imaju i ostali gradovi, zapravo je istovremeno i duhovno i svjetovno događanje. Duhovno događanje je upravo ovo danas što mi ovdje slavimo. Slavimo sa sv. Kristoforom danas i želimo nastaviti ovaj svijet života, kojega je i sv. Kristofor gradio, poštivao i volio. I zato imamo razloga moliti sv. Kristofora, evo nakon gotovo tisuću i osamsto godina od njegove blažene smrti, njegove muke, da nam on posvjedoči, da nam on izmoli, da nas on zagovara kod Gospodina, da ostanemo čvrsti u vjeri.“
Na kraju se mons. Mladen Mrakovčić zahvalio svima koji su svojim trudom omogućili ovakvu lijepu svetkovinu, te zahvalio gradskoj vlasti i predstavnicima grada San Marina, na njihovom prisustvu. Zatim su već po običaju blagoslovljeni ključevi vozila, odnosno kilometri prijeđeni u tim vozilima do sada, i nadalje.
Ljudi smo svoga vremena, htjeli mi to ili ne. Okolina, okolica, okoliš i kultura utječu na nas. Važno je da budemo svjesni svoga polazišta, da znamo u kojoj je mjeri naš doživljaj vremena uvjetovan stvarnošću koja nas okružuje. Možemo svjesno prihvatiti vrijeme koje nam naša kultura nameće, ili ga odbaciti. Točnije, možemo izabrati ono koje nam Bog želi dati. Tek kad od sveg srca prihvatimo vrijeme koje nam je Bog odredio, možemo živjeti u harmoniji s Njim i sa sobom samima. I promatrajmo vrijeme kao šansu, mogućnost, izazov. Ono nam daje priliku da nešto učinimo, da se izgradimo.
Autor: Ruža Kaštelan
