Foto: Hrvoje Hodak, Mario Kojundžić i arhiva portala RabDanas
U nekim informativnim brošurama, pa i na internetu, krenete li u potragu za toponimom “Goli otok” doznat ćete tek da je riječ o otočiću smještenom između Raba, Svetog Grgura i Prvića, nasuprot velebitskom prigorju. Goli otok, na kojem sve do najnovijeg vremena nije bilo stalnih naselja, povremeno su iskoirštavali stanovnici Lopara na Rabu, za ispašu ovaca. Uz tu šturu faktografiju obavezno ćete pročitati kako su za I. svjetskog rata ondje bili internirani ratni zarobIjenici, te da je riječ o otočiću na kojem je poslije 1949. bio zloglasni jugoslavenski zatvor za političke osuđenike, zbog čega ga, danas eto, posjećuju brojni znatižeIjnici.
Piše: Hrvoje Hodak
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba i Akcija za ljudska prava iz Podgorice, prije nekoliko dana, 9. srpnja 2024., na Golom otoku organizirale su komemorativno okupljanje povodom 75. godišnjice dolaska prve skupine zatvorenika komunističkog režima bivše države u ovaj logor. Cilj okupljanja bio je izraziti poštovanje prema tisućama žrtava psihičke i fizičke torture na Golom otoku, Sv. Grguru i drugim logorima za preodgajanje političkih zatvorenika i upozoriti na značaj suočavanja sa činjenicama o tim logorima u koje su ljudi dovođeni bez pravičnog suđenja. Cilj je bio i podsjetiti na značaj zaštite ljudskih prava na slobodu mišljenja, izražavanja, na pravično suđenje i zabranu torture, da se takve neljudske strahote u državnoj režiji više nikad ne bi ponovile.
Komemoraciji su prisustvovali i predstavnici šest obitelji nekadašnjih logoraša iz Crne Gore, predsjednik Udruge Goli otok “Ante Zemljar” Darko Bavoljak, povijesničar Branimir Janković s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, zajedno sa grupom mladih sudionika treninga fotografije u sklopu europskog projekta „(Ne)vidljivi tragovi”. Sudionici okupljanja su poručili da Goli otok treba biti pretvoren u otok sjećanja, obrazovanja i obrazovnog turizma primjerenog tom mjestu.
75 godina od dolaska prvih “informbiroovaca” na Goli otok
Naime, poznato je da su na Golom otoku i susjednom Sv. Grguru, birajući mjesto izolirano od očiju javnosti, jugoslavenske komunističke vlasti od 1949–1954.g., oformile logore za osobe pod optužbom da su pristalice Informbiroa. Stanko Lasić, u svojoj je knjizi “Sukob na književnoj ljevici”, sav apsurd te mračne golootočke epohe, sažeo u rečenici: Tako se jugoslavenska kompartija uspješno oduprijela Staljinizmu, služeći se staljinističkim metodama.
Prva skupina od 1.200 zatvorenika iskrcana je na Golom otoku, 9. srpnja 1949. godine. I zaista, pod administrativnom kaznom društveno korisnog rada, bez elementarnih prava na obiteljske posjete i pakete, kroz torture «preodgoja» u periodu od 1949. do 1956., Golim otokom prošlo je više od 16.000 ljudi. Većem broju njih izrečena je kazna preodgoja i društveno korisnog rada u trajanju od šest mjeseci do dvije godine, a dio je bio osuđen na višegodišnje zatvorske kazne po osnovi IB-a (Informbiro). Prema podacima udruge “Ante Zemljar” više od 13.000 ljudi je u ropskim uvjetima tu kaznu odslužilo na Golom otoku, a ostali u drugim zatvorima i kaznionicama diljem Jugoslavije. Smatra se da 400 ljudi to nije preživjelo. Po povratku sa Golog otoka, bivši zatvorenici su praćeni i najčešće nisu mogli doći do zaposlenja ili napredovati u karijeri, a njihove obitelji su tim iskustvom ostajale trajno obilježene.
U periodu koji slijedi, od 1954. do 1987.g., na Golom otoku bio je Kazneno popravni dom za sudski kažnjene političke i druge zatvorenike, ali pod osjetno povoljnijim uvjetima, a od 1963. klasificiran je u zatvor za mlađe punoljetne osobe. No i tada su politički kažnjenici i disidenti bili od zatvorske uprave često svrstavani u «kategoriju C», među okorjele kriminalce, prolazeći surovost, kako stražarske, tako i torture unutarzatvorskih kažnjeničkih grupacija. Poznato je i to da su pred zatvaranje, većinu političkih zatvorenika – skupa s kriminalcima, silovateljima i ubojicama – činili kosovski Albanci već tada obilježeni kao iredentisti.
Kako je tu boravila mlađa populacija zatvorenika, velikim dijelom bez završenog obrazovanja i bez zanimanja, osnovan je i srednjoškolski centar vođen stručnim, visoko obrazovanim kadrom, u kojem su zatvorenici obučavani za zanate i zanimanja; bravar, vodoinstalater, električar, stolar, tokar, ugostitelj…
Konobari su svoju praksu vršili u postojećem restoranu, a stjecanje naobrazbe i zanata, spadalo je, uz tzv. radnu terapiju, u mjeru preodgoja za resocijalizaciju tih osoba.
Osuđenici su tako radili u pogonima stolarije, metalne industrije i kamenom pogonu, izrađivali su terrazzo i kupaonske pločice, drvene stolice, metalne elemente za brodograđevnu industriju. Zanimljivo je da su se stolarski proizvodi izvozili gotovo 100%, uglavnom u SAD.
Otok je imao i svoju farmu svinja, brojno stado ovaca, vodospremu i dva kamenoloma. Osim zgrade restorana i posjetne zgrade u samoj luci, postojalo je i naselje za zatvorenike s menzom, tamo je bio smješten odgojni centar i zdravstvena služba koja se sastojala od zubara, liječnika opće prakse, psihologa, rendgena i laboratorija za osnovne pretrage.
Postojala je i kino dvorana, uređeni parkovi, te igralište za osuđenike.
U zatvorskoj pekari pekao se kruh za potrebe otoka, a voda se dovozila brodom vodonoscem iz Duboke. Bilo je nekoliko brodova kojima se vršio prijevoz; “Izvor”, “13. maj”, “Cer”, “Zavižan” (drveni brod, koji je vozio drvenu građu iz Jurjeva). Kasnije je trajekt “Jurjevo” preuzeo te prijevoze.
Nanošenom piljevinom stvarano je pogodno tlo, pa je otok planski ozelenjivan borovima i pitosporom. Za tu svrhu bio je angažiran i poseban hortikulturalni stručnjak, Čeh Kulfanek. No i to se kasnijom nebrigom osušilo i propalo.
Koju godinu prije zatvaranja zaliveni su temelji za bolnicu sa 60 ležajeva za starije osuđene osobe i kronične bolesnike. Dalje od temelja nije se išlo.
Kada je 1988. donesena odluka da se zatvor dokida, strojevi, medicinska oprema, vredniji inventar i namještaj, premješteni su u druge KP domove, a sve ostalo ostavljeno je na otoku. Svi osuđenici raspoređeni su po ostalim KP domovima. Jedan dio radnika je umirovljen dok su drugi otišli raditi do stjecanja uvjeta za mirovinu u druge KP domove.
Goli otok koji je posjedovao svu tu nabrojanu infrastrukturu i sve preduvjete da se razvija i živi, nedugo nakon raspuštanja zatvora prepušten je devastaciji, grabeži i propasti. Stoga se ne možemo oteti dojmu kako su na primjeru Golog otoka i država, i oni koji su od nje bili ovlašteni da se o dodijeljenoj imovini skrbe, svojom nebrigom iskazali nepoštovanje spram prošlosti i patnjama svih onih ljudi koji su na ovom otoku robijali kao žrtve političkog progona. Tko ne vjeruje, neka sam dođe na ovaj otok i uvjeri se u istinitost takvog dojma.
“Na Golom otoku bio je razvijen sustav javnih putova, kompletno je bila razvučena mreža odvodnje, mreža javne rasvjete, po nekakvim slobodnim, tržišnim, procjenama nije uopće upitno da se tamo nalazila značajna imovina i vrijednost koja je dana nekome na upravljanje”, kazao nam je svojevremeno, sada već bivši načelnik Općine Lopar, Alen Andreškić. “Činjenica je da je dana 31. 12. 1988. godine tadašnji saziv Sabora Republike Hrvatske dodijelio Goli otok na upravljanje Gradu Rabu, odnosno tadašnjoj skupštini Grada Raba. Vezano za tu odluku, nadalje, sačinjen je poseban elaborat kojim su postojeće zgrade, korištene do tada u sustavu KPD-a Goli otok, predane na upravljanje ondašnjim rapskim poduzećima. Tadašnje Hotelsko poduzeće “Imperial”, dobilo je na upravljanje dio s restoranom i možemo reći da su oni najduže ostali i koristili te zgrade nastojeći ih ekonomski varolizirati. Jedan dio, temeljem elaborata dobilo je tadašnje Trgovačko poduzeće “Merkur”, jedan dio Građevinsko poduzeće “Jedinstvo” (metalni pogon i onaj dio koji je vezan uz njihovu djelatnost), dok je jedan dio je dobila na upravljanje i tadašnja Veterinarska stanica Rab.
U prvom periodu nakon zatvaranja, prilikom prvih turističkih razgledavanja, bilo je sve sasvim pristojno organizirano i održavano. Ekskluzivu za te agencijske izlete imao je tada “Kvarner express”, pa su uz korektnu vodičku službu, suvenirnicu, malu trgovinu i “Imperialov” restoran svi mogli biti zadovoljni viđenim.
Na žalost tijekom Domovinskog rata, pod velikim opterećenjem izbjeglica na Rabu, kada više gotovo da nije bilo sredstava niti za plaće radnicima, teško je bilo moguće izdvajati još i za održavanje infrastrukture na Golom otoku, povlače se i čuvari koji su tamo bili još par godina tijekom rata i Goli otok je od tada jednostavno prepušten samom sebi.”
Kako bilo da bilo, ostaje činjenica da su sramotne devastacije Golog otoka prouzročile neprocjenjivu štetu ne samo otoku već i onim vlastima koje su ga dobile u naslijeđe. Dugogodišnje rasprave između zagovaratelja mondenog turizma, inicijatora osnivanja memorijalnog centra, onih koji na otoku žele lovište i umjetnika alternativaca koji bi htjeli na svoj način oplemeniti traumatizirane prostore, na žalost do sada nisu pomogle Golom otoku koji kao da je i sam osuđen na robijanje i brisanje iz nacionalne svijesti.
Prisjećamo se i da je teatar “Ulysses” tretirajući motiv političkog apsurda i problematizirajući zastrašujuća iskustva partijskih zatvorenika, kroz Becketova djela progovarao i o sudbini Golog otoka, a britanska glumica Vanessa Redgrave i sama je nastupila na autentičnoj lokaciji u sklopu kazališne radionice “Core Sample – Goli otok 1949 – 1956”.
Žitelji Lopara podržali su i inicijativu Udruge zatvorenika «Ante Zemljar», zahvaljujući kojoj je pri Odboru za ljudska prava donesen zaključak koji je još krajem 2005. upućen Vladi RH, da se napravi zakon o Spomen području Goli otok. To Spomen područje ne bi možda trebalo obuhvatiti čitav otok, već eventualno nekoliko zgrada na području sadašnje Vele Drage, gdje je na početku i bio najzloglasniji dio zatvora od ’49.-’56. U tim bi se objektima, uz Muzej žrtvama totalitarnih režima, trebala uspostaviti i središnja istraživačka arhiva, a valjalo bi urediti i neke barake koje bi mogle imati izložbenu namjenu. Preostali dio otoka trebao bi se svakako razvijati kroz vidove drugih djelatnosti.
Goli otok bi se, a to je želja i velikog dijela žitelja Lopara, uz osnivanje Spomen područja, trebao razvijati u pravcu izgradnje sadržaja koji bi nadopunjavali postojeću turističku ponudu, čime bi se ujedno omogućilo lakše punjenje postojećih kapaciteta u Loparu.
Dakle, iako inicijative postoje, čini se da se s njima još duže vrijeme neće stići daleko. Hoće li se u dogledno vrijeme učiniti još kakva stručna dijagnoza zatečenog stanja na Golom otoku, koja bi trebala otkriti neke nove potencijalne scenarije daljnjih aktivnosti, ostaje da vidimo.
Autor: Hrvoje Hodak
