Home Aktualno Neprekinuta štorija o “Sardini” obnovljenoj drvenoj ljepotici koja krasi rapsku rivu

Neprekinuta štorija o “Sardini” obnovljenoj drvenoj ljepotici koja krasi rapsku rivu

0
Neprekinuta štorija o “Sardini” obnovljenoj drvenoj ljepotici koja krasi rapsku rivu

Foto: Arhiva RD, Drago Havranek, Hrvoje Vrtodušić, Hrvoje Hodak

Brodovi su isti ka i ljudi, za suzu daju suze dvi, za tobom umiru…, ispjevao je u stihovima pjesme “Leute moj” legendarni Toma Bebić, nekonvencionalni, svestrani splitski umjetnik čije se skladbe često nađu i na repertoaru našeg domaćina, rapskoga kapetana Hrvoja Vrtodušića, kada nakon pristajanja svojom „Sardinom“ u nekoj od uvala ucrtanih u rute izletničkih plovidbi oko Raba, kormilo zamijeni gitarom pa onako s puno mota pjesmom počne animirati turiste.

Napisao: Hrvoje Hodak (za reviju Zeleno i Plavo br. 64)

Štorija o „Sardini“ koju vam donosimo zapravo je do današnjih dana dovedena nit s onog istog tkanja tradicijske i zavičajne brodogradnje koju su nam kroz stoljeća u nasljeđe ostavljali naši vješti graditelji, majstori, kalafati, a čemu još uvijek svjedoče stare gajete i leuti s provama staroga kova usidreni po portićima gradova i gradića hrvatskog uzmorja.

Istesana ljepotica drvenih rebara s udahnutom dušom

Rab danas oglas

Jadransko more bilo je jedno od važnijih sjecišta trgovačkih puteva još u pretpovijesno doba u tada iznimnom važnom sredozemnom plovidbenom bazenu. Kroz stoljeća osvajali su ga Rimljani, Grci i Mleci, pa su tadašnji brodograditelji s ovog „našeg“ dijela Jadrana, u svoja znanja asimilirali brojne utjecaje “strane” tradicijske brodogradnje, te su za vlastite potrebe; ribolov, prijevoz ljudi, tereta i stoke, kasnije iznjedrili svoj prepoznatljivi stil gradnje drvenih brodica.

Obnovljena “Sardina” u punom sjaju na izlasku iz luke Rab

Nažalost ovdje kod nas svjedoci smo izumiranja tih istih tradicijskih brodova iz nasljedovane graditeljske baštine, dok se istovremeno, u ostalim europskim pomorskih državama takvi brodovi tretiraju kao kulturni proizvod i baština vrijedna čuvanja, pa tamo ne manjkaju ni subvencije za njihovo održavanje i gradnju, a ponovno se otvaraju i zanatske škole sa stipendijama za učenike i studente.

Ljudi koji te drvene brodove grade i brinu o njima, smatraju ih sličnima ljudskome biću, istesanim ljepotanima drvenih rebara s udahnutom dušom, no samo oni znaju koliko ljubavi, truda i novaca treba uložiti da bi takav brod nastavio svoj život.

“Sardina” 1958. vezana za rivu u Postirama na Braču

Otac, sin, ljudi, more i brod

Tu kreće i naša štorija o brodu “Sardina”. Godine 2007. otac Petar i sin Hrvoje Vrtodušić sa otoka Raba odlučuju se za kupnju drvenog broda za prijevoz putnika. Petar, poznatiji kao “Pere”, kako su ga svi zvali, bio je uspješni dugogodišnji turistički djelatnik na otoku Rabu, gdje je kroz bogato radno iskustvo i uz znanje stranih jezika stekao mnoga poznanstva i prijateljstva koja su mu bila od velike pomoći u samim počecima poslovanja s brodom.

Otac i sin, Pere i Hrvoje za istim timunom

Otac Pere i sin Hrvoje tako su zajedno polovili dvije godine dok Pere nije položio sve potrebne svjedodžbe koje su mu omogućile upravljanje brodom. Sin Hrvoje tada se vratio svojoj struci i poslu, životu pomorskog kapetana uglavnom ploveći na stranim brodovima. Svoju 17 godina dugu karijeru Hrvoje je započeo na tankerima, kasnije kao kapetan na državnim putničkim katamaranskim linijama, a zadnje je četiri godine izbivanja s rodnoga Raba proveo ploveći na jahtama.

U to doba, dok je Hrvoje plovio svjetskim morima, Pere je odlučio udahnuti novi život brodu, a sin ga je u toj ideji u potpunosti podržao.

Od Krapnja do Raba

“Sardina” je hrvatski drveni tradicijski brod „rođen“ 1951. godine u brodogradilištu ondašnje tvrtke “Spužvar” iz Šibenika, međutim nedavnim istraživanjem, u suradnji sa starijim lokalnim stanovnicima Šibenika, sin Hrvoje doznao je da je brod ipak izgrađen na otoku Krapnju gdje je tvrtka imala jedan manji škver, prilagođen uglavnom za manje brodove.

“Sardina” na otkupu i ukrcaju plave ribe za odvoz u Milnu na Braču

Prvo ime broda bilo je “Gacka” i brod je bio izgrađen za potrebe ondašnje Jadrolinije te je kao 16-metarski teretni brod održavao liniju iz Trogira za Drvenik Veli i Drvenik Mali. Brod je nakon pet godina otkupila tvornica Sardina iz Postire na otoku Braču, gdje mu je dodijeljeno ime „Sardina“ koje nosi i dan danas. Služio je tada za prijevoz ribe i konzervi u Split i okolna mjesta. Kasnije je brod promijenio više vlasnika, a neko vrijeme služio je za vađenje i prijevoz pijeska, bio je i koća, brod za prijevoz ronioca, te na kraju putnički brod.

Različite faze zahtjevne rekonstrukcije broda

Godine 2016. kreće etapna, sedam godina duga, obnova kompletne konstrukcije broda od glavne palube, pramčane palube odnosno “kaštela” do vanjske oplate – “madira”, kao i rebara – “korbe”.

Pere je te iste 2016. godine upoznao rapskog priučenog ali izuzetno vještog brodograditelja – “kalafata” Renata Šanka, te se krenulo sa obnovom glavne palube.
Godinu dana kasnije, na red je došla i pramčana paluba – “proveni kaštel”.

Rekonstrukcija vanjskog dijela trupa

Radovi na jednoj i drugoj palubi izvodili su se dok je brod bio u moru privezan uz rivu. No slijedila je uskoro puno opsežnija rekonstrukcija vanjskog dijela trupa od podvodnog segmenta do nadgrađa koja je trajala od 2018. do 2023. godine jer se morala izvoditi na suhom, odnosno brod je tijekom tih radova bio u škveru – van mora.

S lijeva: Tomislav Todorović, Krešimir Vidas, Renato Šanko i Hrvoje Vrtodusić, sprijeda

Kako je Pere na svoj brod često i s puno srca prizivao ljude i veselo društvo, tako je jednom zgodom upoznao i Krešimira Vidasa iz Crikvenice koji je u Švedskoj izučio zanat “kalafata” nakon čega se vratio u Hrvatsku gdje sebi gradi drveni brod, te Tomislava Todorovića s otoka Krka koji je kod svojega bratića u nerezinskom škveru također izučio kalafatske vještine.

Na škveru kod Pičuljana

Udruživši snage ovo troje kalafata-entuzijasta, u dogovoru s Perom, 2018. kreću s obnavljanjem vanjskog dijela trupa. Radovi su se izvodili u škveru poznatog rapskog brodogradilišta „Pičuljan“, a odvijali bi se uglavnom tijekom zime, kroz siječanj i veljaču.

Škver brodogradnje Pičuljan nije bio slučajno izabran. Naime, iako danas svjetski poznati kao graditelji plastičnih brodova, braća Boris i Romano Pičuljan, te njihov stric Marijan Pičuljan uvelike su pridonijeli obnovi „Sardine“ savjetima iz vlastitog bogatog iskustva kojeg su stekli u ranim počecima naukovanja gradeći modele drvenih brodova, te značajnom tehničkom podrškom kroz sve godine trajanja Sardinine kompletne obnove.

Ljepotica u rapskoj luci

A kroz buže o’ madiri, vitar sviri, ćale moj…

Nažalost ova priča o brodu ima i onaj tužan trenutak kada „Sardina“ ostaje bez svojega kapetana za timunom. Petar Vrtodušić – Pere napustio nas je nakon kratke zloćudne bolesti u srpnju prošle godine u 71. godini života.

Pogled kroz brodsko okno i neizostavni grb omiljenog kluba u interijeru kabine

Sin Hrvoje, znajući koliko je truda, ljubavi i uspomena utisnuto u obnovu broda, odlučio je ostaviti svoju dugogodišnju karijeru po morima svijeta te se vratiti kući i nastaviti štoriju o „Sardini“, odnosno sve ono što je prije 17 godina pokrenuo zajedno sa svojim ocem.

Početkom ove 2024. godine Hrvoje sa svojim prijateljem i kapetanom Danijelom Dančulovićem s Raba odlučuje dati završni sjaj obnovi „Sardine“. Iznova kreće s renoviranjem salona i kuhinje, te boju trupa mijenja iz bijele u plavu, pazeći pritom da svaki detalj na brodu bude što je moguće savršeniji.

Mirno more “Sardina”!

I to vam je eto štorija o „Sardini“, brodu koji je uspio preživjeti puno velikoga mora i puno nevera, brodu koji je prehranio mnoge obitelji, na kojemu su se rađala djeca, ali i brodu koji svojim umivenim izgledom nastavlja krasiti rapsku luku, te novim plovidbama oduševljavati nebrojene turiste i sve štovatelje hrvatske pomorske baštine.

Sardini želimo još puno godina života i neka čuva posadu i putnike od mora ča valja, a oni će nju od gruboga škrapami nazubljenog kraja.

Autor: Hrvoje Hodak | ZiP 64
Gušt plovidbe – kapetan Hrvoje Vrtodušić
Na rivi u Susku
Obnovljena unutrašnjost kabine