Foto: Ruža Kaštelan, Sanjin Badurina Piloto
Kada se u naše vrijeme priča o svećenicima, čini se to gotovo samo zato da bi ih se preziralo, da se pred očima sviju izlože njihove stvarne ili izmišljene nedosljednosti, padovi. Čak i neka sitna nesavršenost na licu Crkve mnogima priječi da vide sjaj kojim zrače mnogi svećenici razasuti po cijelome svijetu da donesu spas. Samo Bog vidi svu ljepotu zaručnice Kristove koja među bezbrojnim teškoćama i žrtvama, donosi istinu i ljubav i u ova vremena, tamna i hladna. Poneki komadić ovoga prelijepog mozaika možemo i mi vidjeti…
Tako je dana 25. svibnja, novi velečasni Zoran Maričević slavio svoju mladu misu, misu zahvalnicu, u Banjolu, u crkvi sv. Lucije, prepunoj vjernicima, u koncelebraciji svih svećenika Raba, te mnogih svećenika otoka Krka, a monsinjor dr. Ivica Petanjak, krčki biskup u njegovom prvom misnom slavlju imao je propovijed.
A kako mladi svećenik Zoran počinje svoj put pokrenut entuzijazmom svojih mladih godina, prepun je snova, nada, radosti, ali i raznih pitanja: “Kamo će me odvesti poslušnost mojem biskupu? Kolike i koje ću zapreke zateći na svome putu? Kolike i koje osobe ću susresti diljem svojih koraka? Hoću li znati uvijek održati živim entuzijazam ovih dana? Hoću li uvijek biti vjeran obvezama koje sam preuzeo?”
A biskup Ivica je između ostalog rekao: “Prvo što treba u svome životu svatko učiniti, bez obzira je li s ovu stranu vrata ili s onu, treba zasukati rukave. I treba uprljati svoje ruke. Ne bojimo se dotaknuti ono što je bolesno i što je teško. Neka nikada naša ruka ne bude uskraćena onima kojima je potrebna, i neka svako onaj kome je pružimo osjeti da iz te ruke izlazi samo dobro, samo blagoslov, samo praštanje i prihvaćanje. U kakvom god da se stanju netko nađe zaslužuje našu prisutnost, jer se i mi isti možemo naći u istom ili sličnom stanju. A biti izoliran od drugih isto je i kao biti živ pokopan. Zato je Isusova ruka bila čudesna jer je uvijek bila ispružena ne da osudi nego da prihvati i podrži.“
Vlč. Zoran Maričević vodio nas je euharistijom sa svom svojom odlučnošću u zahvali Bogu za dar svećeništva, za nova svećenička zvanja, čvrsto oslobođen od svih mogućih razmišljanja koje ga mogu smesti, vodio nas je kroz slavlje kao dijete koje se igra pred licem Očevim, bio je potpuno predan i otvoren Bogu. Bio je prožet Njegovim vječnim ispunjenim mirom toga trenutka.
Na kraju slavlja se vlč. Zoran zahvalio svima koji su ga poticali kako bi uspio u svojoj želji da postane svećenikom, odagnali sve nedoumice, zahvalio se posebno svojim roditeljima na podršci. Bio je vidljivo ozaren, govoreći svima veliko hvala što su ga svi podržali i pomogli što molitvama, što svojim savjetima. I sada kada počinje svoj novi život pun nepoznanica, ali prepušten Božjoj providnosti, opušten i pun humora, neopterećen, jer je darovao svoje ime Onome za mnogo veće vrijednosti koje time dobiva.
„Niko nije prorok u svom selu!“ rekao je Isus, a naravno nije vlč. Zoran prorok, ali zato ima podršku, i oduševljenje čitavog otoka što još jedan svećenik dolazi iz naših prostora. A ujedno je i blagoslovio novi kip Padre Pia, koji je bio talijanski svećenik, kapucin i svetac, a donijeli su ga mještani i molitvena zajednica Nebesko Kraljevstvo, kako bi ga se štovalo u crkvi sv. Lucije, te da postane suzaštitnikom župe Banjol.
Podijeljeni su i prigodni darovi, te nezaobilazna rapska torta za biskupa, a vlč. Zoran pozvao je svih na druženje, te degustiranje raznih delicija ispred crkve sv. Lucije.
Koliki životi i kolike priče, koliko znoja i koliko suza! Koliko mira i koliko milosti već dvadeset stoljeća daruje se u svakom kutu ovoga svijeta, u ime Isusa Krista, po svećeniku koji mu je jednom rekao „da“ i nastavlja u vjernosti tomu „da“ sa srcem djeteta, bez samosažaljenja i žalosti! Kada bi se sve te istinite priče o ustrajnosti i odanosti mogle pretvoriti u boje, naše bi oči vidjele dugu ljepšu od one koja se katkada pojavi na nebu poslije kiše.
Piše: Ruža Kaštelan
