Foto: RabDanas i nasakostrena.hr
Prošlo je pola stoljeća od mog dolaska na Rab (tekst je pisan 2008. godine), na prvo samostalno radno mjesto liječnika. Doputovao sam u predvečerje 2. svibnja 1957. godine parobrodom brze pruge, nakon ugodna četiri sata vožnje. Za putovanja počeo sam intezivnije razmišljati o ovoj mojoj odluci odlaska na otok. Jer, odlazio sam na otok, taj veliki brod oko kojeg plovi more, koje je neodoljivo privlačno kada je mirno. A što će se dogoditi kada za nevremena naiđe teži bolesnički problem? Propitujem se, da li sam dovoljno savladao vještine liječničkog zvanja, jesam li dovoljno upamtio sve ono što sam učio “za ispit”, da li ću teški problem uspješno riješiti ili će me eventualni neuspjeh pratiti cijeloga života. No, crne slutnje treba odbaciti, treba se uhvatiti u koštac sa svakodnevnim problemima, treba skupiti hrabrosti, treba… jednostavno ići naprijed, treba započeti. I drugi su prije mene bili u istom položaju!
Piše: doc. dr. sc. Vjekoslav Bakašun, dr. med. Iz arhive Rapskog lista br. 4 - listopad 2008. (str. 15 i 16) Za objavu priredio: Hrvoje Hodak
Misli na moguće probleme same od sebe naviru. Rab je poznati turistički otok. A turisti obolijevaju, treba razgovarati s njima. Kako ću se snalaziti s mojim oskudnim poznavanjem stranih jezika? Nešto sam učio u gimnaziji, ali hoće li će to biti nedovoljno.
A mještani? Zapitujem se, što o njima i njihovom svakodnevnom životu znam? No, uvjeren sam da ću u obraćanju s njima imati najmanje problema. Pa i oni su s čakavskog govornog područja kao i ja, a to će već biti moj veliki dobitak u približavanju ljudima i sigurno će me dobro prihvatiti.
Ulazak u luku…
Nagnut na rukohvat promatram južne šumovite dijelove otoka Raba koji su mi već gotovo na dohvat ruke. Ovako u obrisu zalazećeg sunca pružaju predivnu sliku. Zaboravljam sve prethodne misli i prepuštam se ovom umirujućem trenutku u očekivanju skorog pogleda na grad Rab. Znatiželja raste, uzbuđenje nadilazi sve probleme. I napokon, evo Raba! Ulazak u luku uvijek je nešto posebno, taj susret s nečim novim, drukčiji od vožnje vlakom ili autobusom. Uplovljenje s brodom je ipak nešto vrlo posebno. U početku oni sitni ljudi na obali postaju sve veći i eto, gotovo se raspoznaju. Neki putnici mašu, a oni s obale im odmahuju. Radost ponovnog susreta. A ja nemam kome mahati niti mi ima tko odmahivati. Uzimam svoju prtljagu i silazim niz brodske stube. Korak mi je postao nekako težak, olovan, kao da me vuče natrag. Stubu po stubu sve sam bliže kopnu i zakoračio sam čvrsto.
Ima nešto što ljude zbližava i bez riječi i bez posebnih znakova. Vjerojatno je tako bilo i sa mnom. Valjda sam već svojim izgledom odavao liječnika – ili sam si to samo onako sebi umišljao. No kasnije, kada sam postao dio stanovništva Raba i gotovo svakodnevno, po drevnom mjesnom običaju, sačekivao dolazak putničkog broda, shvatio sam da mještani imaju neku posebnu veliku, gotovo urođenu sposobnost prepoznavanja njima nepoznatih ljudi. Taj se instinkt ne može opisati. On se mora godinama izgrađivati i gotovo bez riječi prenositi s koljena na koljeno. To je nešto toliko posebno, ono što lebdi u zraku, ono što je gotovo genetski utkano u tkivo stanovnika svakoga otoka. Pa otočani u tim trenucima dolaska broda i putnika uspostavljaju prirodni kontakt s kopnom. Na tom svom otoku – brodu nešto se događa, danas, sada, a treba čekati opet do sutra i ostati i dalje izoliran. Treba upiti što više utisaka da bi se lakše preživjelo.
Brod ubrzo odlazi, ali ga gotovo i ne gledaju, ne ispraćaju ga niti pogledima. Zašto bi! Odnosi sobom one lijepe trenutke koje su netom doživjeli, zato je bolje ne gledati ga. U odlasku brod zlurado trubi, ali taj zvuk mještani pozdravljaju gotovo s uvredljivim riječima. Nosi se ti i tvoj pozdrav. Dođi što prije i donesi radosne trenutke!
Dobrodošlica
Stao sam, dakle, na tlo otoka i prišla mi je dr. Mira Rupčić, nešto starija od mene, koja je već duže vrijeme radila na Rabu. Nismo se nikada prije vidjeli, ali iz razloga koje sam prije napomenuo odmah me je prepoznala, vjerojatno dok sam se još spuštao brodskim stubama. Nakon pozdrava i uobičajenih riječi dobrodošlice pošli smo prema gradu.
Smjestili su me u jednu podstanarsku sobu zgrade udaljene ne više od 100 metara od Zdravstvene stanice. Uostalom, u gradu Rabu sve je blizu, na dohvat ruke. Druga su priča mjesta i sela na otoku, tada još vrlo slabo cestovno povezana. Nakon kratke šetnje, tek toliko da se udahne rapski zrak, otišao sam na počinak. U tami sobe misli na probleme ponovno naviru, ali ih polako prikriva tama sna. Ovaj moj prvi samostalni liječnički dan polako zamire. Zapravo, ovoga dana kao liječnik nisam radio ništa, ali sada sam već službeni liječnik na otoku Rabu. Neki čudni osjećaj – počinjem samostalno raditi. Školovanje je prestalo.
Sljedećeg jutra, 3. svibnja 1957. godine, u zakazano vrijeme pojavio sam se na poslu. Ne znam jesam li hodao važno, jesam li djelovao samouvjereno, jesam li noseći liječničku torbu išao uzdignute glave, je li možda netko usput potiho dobacio susjedu – to je naš novi liječnik – tko će se danas tih detalja sjećati, što je uostalom najmanje važno.
Na Pjaceti
Zdravstvena stanica bila je na lijepoj lokaciji, na “Pjaceti” u središtu Raba, smještena na prvom i drugom katu zgrade. Ali kakva je bila! Tu zgradu teško je danas i opisati. Valjda građena prije barem dvjesto godina, ulazne stube kamenite, uske, a stropovi su bili visine da ih je nešto viši muškarac mogao dosegnuti prstima ispružene ruke. Sve u svemu tri prostorije. Čekaonica ni 30m2, a ordinacija jamačno i manje od 20m2, te previjalište i zdravstvena dokumentacija bolesnika (statistika) sve u jednoj prostoriji. Na drugi kat, gdje je bilo smješteno rodilište i stacionar s kuhinjom, išlo se po drvenim stepenicama koje su kod hodanja neobično snažno škripale. Nije bio potreban alarmni uređaj jer se nikako nije moglo neopaženo hodati po njima. Mogu danas samo zamišljati kako su se u toj zgradi zdravstvene ustanove osjećali i što su o našem zdravstvu mislili stranci iz Zapadne Europe kada su dolazili po liječničku pomoć. A ta je zgrada u istoj funkciji bila još mnogo godina poslije.
Teren je sezao od Lopara, koji je od grada Raba udaljen oko dvanaest kilometara, pa na suprotnoj strani do Barbata, udaljenog oko tri kilometra. U to vrijeme na Rabu nije bilo automobila, jer jednostavno nisu imali kako doći i praktički nisu imali kuda voziti.
Taj 3. svibnja bio je prvi radni dan nakon dvodnevnih prvomajskih praznika. Kroz čekaonicu sam se jedva probio između ljudi. Uhvatio me strah. Što ću ja s toliko mnogo bolesnog naroda! Kiselo sam se smješkao, a ljudi su valjda znatiželjno promatrali toga novog doktora. Dr. Mira Rupčić suvereno je prošla čekaonicom i ušli smo u ordinaciju. Pozvala je medicinske sestre i upoznala me s njima. Kad su one izašle, a mi ostali sami, vrlo kratko mi je rekla: Ovo su ti na stolu papiri koje ćeš koristiti, vani su pacijenti, a što ti nije jasno pitaj starije sestre, one sve znaju, a ja odoh u kućne posjete. Ova rečenica “pitaj starije sestre, one sve znaju” ostala mi je duboko usađena i upamtio sam je za cijeli život. Bila mi je vodilja u poslu. Nije važno što si liječnik s diplomom ako ne znaš svakodnevne praktične probleme koje poznaju oni koji imaju nešto nižu kvalifikaciju, ali radno iskustvo, i koji su ti prvi suradnici. Oni će najbolje ocijeniti tvoj liječnički rad i tebe kao čovjeka, pa ako te prihvate, bit će ti najbolji suradnici. Ne diži previše svoj “doktorski nos”. I drugi znaju svoj posao dobro odraditi, a ti doktore taj njihov posao ne poznaješ dovoljno, niti se, istini za volju, i ne trudiš upoznati te “manje vrijedne” poslove. Poslovi liječenja su uvijek timski rad!
I započeo je moj prvi teški pravi samostalni liječnički radni dan. Poznavao sam medicinu, ali ne i onaj silni administrativni posao i sve one papire koji su mi stajali na stolu. Trebalo mi je dosta vremena i dana dok sam se donekle sprijateljio s tim papirima “koji svakodnevni život znače”. Bili smo samo dva liječnika na oko 10.000 stanovnika otoka Raba i tada još uvijek ne mnogobrojne turiste. Kako je u Zdravstvenoj stanici postojala samo jedna ordinacija, radili smo naizmjenično, jedan dan u ordinaciji, a sljedeći u kućnim posjetama i na raspolaganju za hitne slučajeve. Teren je sezao od Lopara, koji je od grada Raba udaljen oko dvanaest kilometara, pa na suprotnoj strani do Barbata, udaljenog oko tri kilometra. U to vrijeme na Rabu nije bilo automobila, jer jednostavno nisu imali kako doći i praktički nisu imali kuda voziti. Pod Rab su spadala mjesta Lun i Jakišnica na otoku Pagu. Iz tih mjesta su mještani svojim čamcem dolazili u Rab po liječnika, odvezli ga u kućnu posjetu, pa vratili u Rab. U svakom je smjeru putovanje trajalo bar sat do Luna, ili više od sat i pol do Jakišnice. Tako je bilo i u hitnim slučajevima i bilo kakvim vremenskim uvjetima.
Pod Rab su spadala mjesta Lun i Jakišnica na otoku Pagu. Iz tih mjesta su mještani svojim čamcem dolazili u Rab po liječnika, odvezli ga u kućnu posjetu, pa vratili u Rab. U svakom je smjeru putovanje trajalo bar sat do Luna, ili više od sat i pol do Jakišnice. Tako je bilo i u hitnim slučajevima i bilo kakvim vremenskim uvjetima.”
Mnogo je desetljeća prošlo od tada, ali me još uvijek ponekad sretne neki stariji Rabljanin koji me svojim uspomenama rado podsjeti na te moje prve dane liječničkog poziva. Tijekom rada na Rabu imao sam nekoliko vrlo zanimljivih događaja vezanih uz moju liječničku službu koje današnji liječnik nije u mogućnosti doživjeti. Mogu slobodno reći da su mi ta događanja pomogla u mojem liječničkom, ali i osobnom sazrijevanju. To sam opisao u radu pod naslovom “Rapske reminiscencije” koji je objavljen u knjizi ”Rasprave i građa za povijest znanosti – Klio u medicinskoj praksi” u izdanju Razreda za medicinske znanosti HAZU, Zagreb, 2007. A o uspomenama na mojih tek nekoliko mjeseci rada kao liječnika na Rabu, ponekad pričam svojim prijateljima, a najradije u susretima s Rabljanima, znancima i prijateljima iz tih mojih nikad zaboravljenih rapskih dana.
