Foto: Ruža Kaštelan
Često se uzrujavamo i brinemo htijući sve riješiti svojim snagama, a sve bi bilo toliko djelotvornije kad bismo ostali mirni pod Božjim pogledom dopuštajući mu da u nama radi i djeluje svojom mudrošću i svojom snagom koje su toliko iznad naših. Da bismo Božjoj milosti dopustili da u nama djeluje i u nama čini sva ona dobra djela ljubavi, od najveće je važnosti da se trudimo postići i sačuvati unutarnji mir, mir srca.
I tako smo krenuli iz crkve Svetog Križa, posljednjeg nedjeljnog poslijepodneva u veljači, s Gornje ulice u Rabu prema parku Komrčar, s križem kao predvoditeljem, i zastajkujući na svakoj postaji Isusovog puta, Križnog puta, moleći. Nosili smo svoje nade, misli, želje, molbe, nakane, žarke molitve, svakom postajom predavali Bogu sebe ponaosob. Kroz krošnje stabala probijale su se zrake sunca kao da su hvatale u svoje krilo sve naše boli i patnje i vraćale ih onome koji to može jedino razumjeti, tamo na granicama obzorja. Hodalo se lagano uhodanim stazama, parkom u molitvi i pjesmi, pa su i slučajni prolaznici zastajkivali sa poštovanjem prema nošenom križu. Jer molitva Križnog puta ima stvaralačku snagu, i ne poznaje nikakvu rutinu, pa i ako se upotrebljavaju iste riječi i izrazi, sve to stalno dobiva novu snagu od plamena i žara koji dolazi iz nutrine. U biti nije uopće važno uvijek pronalaziti nove riječi i način jer „Duh daje život“.
Dolazeći do gradskog groblja, molitva se doticala svih koji tu počivaju, branitelja, preminulih koludrica… Upravo je život gledan iz perspektive Drugog života i prožet poštivanjem u postizanju cilja – s naglaskom na zapovijed ljubavi prema svima – ono čime se ostvaruju ne samo savršeni kršćani, već i autentične osobe, kakve želi današnje vrijeme i današnje društvo, kakve prije svega želi Bog u ovom stoljeću.
Križni put koji je napisao vlč. Krešimir Žinić, predvodio je mons. Mladen Mrakovčić, župnik i dekan u Rabu, te čitali vjeroučitelji Darin Gibanjek i Nino Kordić, a križ je nosio Srećko Deželjin, te je završen molitvom posljednje postaje u crkvi sv. Franje.
Križni put našega života je pronalaženje vremena za ljubav, za radost, za trajno traženje Isusove prisutnosti, za traženje dokaza, znakova, potvrda, a koje pomalo klizi prema vječnosti. Ali već u ovom vremenu pronalazimo vječnost kada cijelim srcem u njega ulazimo, kad ga uzimamo ozbiljno i kada otkrivamo njegov izvorni smisao. Možda je to u vremenu najtajanstvenije i najviše očarava: ne postoji ništa labavije i prolaznije od vremena, a ipak je ono potpuno ispunjeno nečim „što ostaje“. Isusov križni put čini da prebivamo u svakom trenutku i iz njega crpimo njegovu specifičnu milost, a upravo plodovi onoga tko potpuno prihvaća prolaznost vremena, tko ništa ne pokušava zadržati za sebe nego dopušta da sve ima – svoje – vrijeme, najviše ostaju.
Napisala: Ruža Kaštelan
