Foto: Arhiva Rapskog lista
Djelo fra Janeza Ambroza Testena (Loka pri Mengšu, Slovenija 1897. – Zadar, 1984.) nastajalo je u samozatajnosti autorova franjevačkog poziva. Međutim, od trenutka njegova otkrića i prve monografske publikacije 1982. godine, bilo je u javnosti visoko ocijenjeno zbog poetike i likovne autentičnosti.
Testen je bio slikar samouk, brat laik, kuhar, vrtlar, čuvar muzeja i sakristan. Uronjen u samostansku duhovnost, bio je na margini svijeta. Proveo je život kao autsajder, vođen žudnjom za stvaranjem i nastojanjem da slikom pronikne u dramu, uzvišenost, dirljivost i jednostavnost života i vjere. Svoje nebrojene crteže i slike neštedimice je darivao ili ostavljao za sobom u samostanima nakon svakog premještaja, od kojih su mnogi danas beznadno izgubljeni.
Svaka njegova izložba privlačila je iznimnom osjetljivošću likovnog jezika, ekspresijom, emocionalnom i intuitivnom imaginacijom te unutrašnjom slobodom kojom je pristupao religioznim temama.
Iako se Testen doticao i svjetovne tematike, njegov je veliki literarni izvor bila Danteova Božanstvena komedija – ona je uz duboki franjevački ethos bila zrcalo njegova kritičkog odnosa prema svijetu. Fra Ambroz Testen umro je u 87. godini života, nakon 63 godine redovništva. U zadarski franjevački samostan ušao je 1913. Rat ga je zatekao u samostanu na Košljunu, a uskoro su ga novačili i poslali u Tirol i Štajersku. Potkraj rata je dezertirao, a 1920. ušao je u dubrovački samostan Male braće i postao brat laik fra Ambrozije. Dvije godine živio je u samostanu Gospe od Snijega u Cavtatu, gdje je zalazio u Bukovčev atelje, a zatim u samostanu Gospe od Anđela u Orebiću na Pelješcu, gdje je upoznao slikara Maksimilijana Vanku. Godine 1929. poslan je u samostan Gospe od Loreta u Kuni Pelješkoj, gdje je zalazio u kuću slikara Celestina Medovića. Zatim je živio i radio u samostanu sv. Križa na Krapnju od 1939. do 1961., potom u Orebiću, a 1967. došao je u kamporski samostan sv. Bernardina Sijenskog na Rabu. Umro je u franjevačkom samostanu sv. Jeronima u Zadru 7. siječnja 1984.
Bio je samouk, ali ne »naivan« slikar. »Otkriven« je kasno, potkraj života, ali od likovne kritike odmah biva objeručke primljen i uspoređivan s velikim imenima moderne umjetnosti, pa ga prozvaše i »Hrvatski Chagall«. U ocjenama njegova rada redovito se ističe ekspresionistički izraz u tehnikama akvarela, tempere, tuša i gvaša.
Slika biblijske kompozicije smještene u mediteranski krajolik i mrtve prirode. Između brojnih radova mogu se posebice izdvojiti »Raspeće« iz 1945., »razvodnjeni« akvareli »Propovijed sv. Pavla« 1954. i »Bič egipatski« 1980. ili tuš »Proždrljivci« 1981., do »mrljastih« izrazito ekspresionističkih tuševa »Milosrdni Samaritanac« 1976., »Prorok« 1979., »Simon Cirenac pomaže Isusu nositi križ« i »Deset zapovijedi« 1980. Mnogo je njegovih radova propalo ili razneseno kojekuda. O tom nije mnogo mario: slikarstvo je za nj bilo radoznalost, osjećaj, izraz duše, nadahnuće koje brzo treba prenijeti na platno.
Zadnjih 15 godina svojega života radio i slikao je u samostanu sv. Eufemije (sv. Bernardina Sijenskog) u Kamporu na Rabu, gdje je 1989. otvorena njegova memorijalna zbirka. Muzej samostana u Kamporu na Rabu i dalje čuva mnoga djela i materijale koje je svakodnevno upotrebljavao za slikanje. Mnoga su od njih izgubljena, mnoga je sam fra Ambroz darovao tijekom života.
Izvor: ofm-sv-jeronim i Hrvoje Hodak
