Foto: Arhiva | Krešimir Mišak i Robert Kurbaša
Donosimo osvrt Krešimira Butkovića na predstavu “Pizza s Krešom” dramaturški osmišljenu od Roberta Kurbaše, akademskog glumca koji je nedavno oduševio rapsku publiku nastupivši na pozornici Kina Rab s izvrsnom monodramom ”Ispit savjesti”, temeljenoj na Ujevićevim esejima, ali i glumca koji se na osobit način povezao s Rabom vrhunski iščitavajući prozu našeg rapskog književnika Dinka Šćerba, utkavši tako svoj glas u audio zapis Šćerbove hvaljene knjige “Na oštrici sudbine”. Upravo zbog te prekrasne suradnje Roberta Kurbašu imat ćemo priliku uskoro ponovno susresti na Rabu.
Za one koji misle svojom glavom
Piše: Krešimir Butković
Besciljnost i besmisao, nešto je što nas prati poput sjenke života. U egzistencijalnom vakuumu predvidljiv je tek kraj. Al’ što kad nas taj vakuum dovede do zida, atomizira te gura prema samom rubu bezdana? U tom doživotnom samoispitivanju: “Tko smo? Koji je naš smisao? Čemu uopće ovakav život koji živimo?” – rijetki pronalaze prave odgovore. U životu koji se svakodnevno komplicira, koji sipi poput pijeska u majušnom pješčanom satu, u toj utrci s vremenom, čovjek pomno bira s kim i kad će se susresti, družiti, razgovarati.
Nakon dugog, možda i predugog vremena, dvojica davnih prijatelja, a sad tek znanci, odlučuju se susresti u pizzeriji Roma ne bi li protresli sve teme što im se nakupiše u tom dugom razdoblju ne viđenja. Osnovica je to hvalevrijedne predstave “Pizza s Krešom” koju je dramaturški osmislio, napisao i režirao akademski glumac Robert Kurbaša.
Tako je Krešimir Mišak postao Robi, a Robert Kurbaša glumi Krešu u introspektivnoj drami koja svoj inicijalni impuls duguje nezavisnom filmu iz osamdesetih “Moja večera s Andreom”.
U današnje vrijeme sve rjeđi su ulazi u “duboke drame” koje zahtijevaju potpunu koncentraciju u gledatelja. Kurbaša, u ovoj svojevrsnoj “indie drami”, postiže zavidnu tečnost razgovora koja ne opterećuje ali prosvjetljava konzumenta intelektualne hrane tako potrebne “malim sivim stanicama”.
Otvarajući predstavu Mišakovim monologom, Kurbaša nam već u samom početku predstave daje do znanja da Mišak nije tek neki naturščik koji se, eto, našao na pozornici zbog svoje regionalne popularnosti. Naprotiv, Krešo, kao Robi, snažno, dojmljivo, karakterno te samopouzdano probija tu tvrdu, skeptičnu obrambenu liniju u gledatelja te nas u trenu uvodi u pomalo ironičan lik kojeg predstavlja u ovom intelektualnom propitivanju mnogih životnih aspekata kojeg svi imamo ali rijetki se odlučuju i iskazati ga.
S druge strane, Kurbaša glumi gotovo gandijevski lik sredovječnog muškarca koji, bježeći od samog sebe i crnog scenarija koji je postavio kao rješenje svih životnih problema, prolazi samospoznajne trenutke od Tibeta do alternativnih, pomalo utopističkih ali i stresno odrješujućih prosvjetljenja.
Poput nekog ubojitog intelektualnog rafala, dijalog pogađa svakog onog koji je spreman misliti svojom glavom. U današnjem orvelovskom društvu, bezuvjetno, nekritično vjerovanje u manipulativne inpute, atomizira pojedinca pretvarajući ga u “još jednu ciglu u zidu”. Upravo u tom “Simon Says” odnosu perfidne manipulacije društvom, Kurbaša pronalazi onaj britki, poentirajući okidač u uspavanom društvenom mentalnom procesu. Vrhunskim replikama odmiče nas od servirane stvarnosti otvarajući nam i drugu perspektivu za koju mnogi misle ne samo da je “na rubu znanosti” već i pameti.
Slijedom svih popratnih događanja vezanih uz mito, korupciju te malverzacija u vrijeme pandemije, “Pizza s Krešom” nas oslobađa od mentalnog lockdowna no i postaje duboki, ljekoviti ali i osvješćujući intelektualni obrok za probirljivu publiku koja se ne boji imati vlastito mišljenje i svoj stav ili protutezu submisivnom mainstreamu.
Kurbaša je ovom predstavom postigao daleko više nego što je publika očekivala; tek prozaični odlazak na pizzu s Krešom Mišakom postaje logoterapijski trenutak s duhovnom ali i ljudskom vertikalom kojom se postiže kopernikanski obrat koji nas lišava nametnutih tvorničkih postavki. Predstava je to koja bi svakako trebala biti izvođena ne samo u regiji već i šire. Unutar predstave, zavidne, pomalo monološke diskurse, na efektivan i iznimno simpatičan način prekida talentirana Nika Levak, dok nas tijekom predstave u ambijentalnoj ugodi drži glazba Black Coffeea.
Osim ove predstave, Kurbaša izvodi i vrhunske, “gimnazijske” predstave: monodramu “Ispit savjesti” vezanu uz egzistencijalna pitanja proizašla iz eseja Tina Ujevića, te “duodramu” “More” o J. Pupačiću i pjesništvu kao takvom. U predstavi “More”, uz Kurbašu, nastupa vrsni glumac i književnik Enes Kišević. Trenutno se priprema i predstava “Mi tu samo spavamo”, autora Zdravka Odorčića, kojoj je redatelj Ištvan Filaković, a uprizorena će biti u zagrebačkom Kazalištu Vidra 20. studenog u 20 sati. Ovu humornu dramu izvodit će Teatar Erato u čijem sastavu, osim Roberta Kurbaše, glume još i Ksenija Marinković, Nadia Cvitanović te Duško Valentić.
Prije svih tih predstava, skočite na pizzu s Krešom, a potom, intelektualno obogaćeni, nastavite pohoditi i ostale Kurbašine predstave.
Na iduću pizzu možete doći već 25.11. u Velikoj Gorici. Vidimo se, jer ja ću opet na pizzu! Ne samo zato što “dvaput je dvaput” već stoga što ova pizza obiluje “kalorijama” od kojih bi se svi trebali “udebljati”.
