Foto: Iz arhive Rapskog lista br. 25 (travanj 2014.)
Žureći na razgovor sa Ivanom Macolić putem mi se neprekidno nametalo pitanje, kako ispričati priču o toj ženi? Ali ne zato što o Ivani nema puno toga za ispričat, već naprotiv, baš zato što bi bilo šteta propustiti i onaj najmanji detalj.
I još nešto; bilo mi je neobično drago što ovaj list umije prepoznati potrebu da u ovoj našoj relativno maloj sredini treba pamtiti svakog čovjeka koji na bilo koji način svojim radom ili svojom osobnošću čini ovaj prostor prepoznatljivim i duhovno i ljudski bogatijim.
IVANA MACOLIĆ – U stalnom nadahnuću
Razgovarao: Josip Fafanđel
Ivana Macolić, sigurno je jedna od njih. Onako neposredna kao što jest nije se ustručavala otkriti ni svoje godine. Sedamdeset i devet ih je iza nje. A to je važno reći upravo zato jer današnje mlađe generacije, posve prirodno, ne pamte one starije. Ne zato što to jednostavno ne žele, nego upravo zato što se s vremenom nepravedno o njima gubi trag saznanja. A zaboraviti ih, ne bi bilo nikako pošteno. Uz ostalo, evo, i tome služe novine.
A Ivanu Macolić pamtim i osobno. Živahna žena u stalnom nadahnuću da se bavi svime i svačim i da bude prisutna među ljudima, uvijek na način da više zabavlja druge oko sebe nego sebe samu. Glazbom, plesom, sportom…, a čime sve ne?
Zato mi se, ulazeći u njenu kuću i već uz prvi pozdrav, naprosto nametnulo ono uobičajeno pitanje: Ivana, kako si? A odgovor koji je uslijedio nije bio pomirujući. Bio je kratak i glasio je: NIKAKO!
Znajući je kao osobu to me je pomalo iznenadilo, ali u razgovoru s njom došao sam na svoje.
Uz pokoju jadikovku kako boli ovo, pa boli ono, pa lijek ovaj, pa lijek onaj, ipak sam na kraju ostao pomiren u dojmu da je Ivana duhom još ono što je nekad bila. Na kraju dugog razgovora, nakon sabiranja svega učinjenog, zamislio sam se jedino nad njezinom završnom konstatacijom.
Rekla je onako životno i bez imalo patetike:
– Eto, to ti je to. Ali znaj, sve se pomalo zaboravlja. Ča dalje, sve je ređe ono – fala!
– Znam da je to tako, rekao sam, ali evo, zato ti naš Rapski list i dolazi u pohode, jer želimo zabilježiti bar ono najvažnije. Neka bude zapisano, neka se ne zaboravi.
Otvorila je predamnom cijelu kolekciju albuma prepunih fotografija, a sa zidova gotovo svih prostorija gledalo nas je mnoštvo uokvirenih zahvalnica i priznanja. Na nekima su već i potpisi izblijedili.
– Ali to ni sve, prokometirala je, ima ih još. Tuliko da više neznan ni kadi su.
Sjeli smo potom za stol, pa onako prelistavajući fotogrfije, zapitah je:
I kako je sve to počelo?
– Kako je počalo? A počalo je z materon Anicom na njivi. Još dok san bila mala već san kopala, a potle ko divojka još i više. Ali ne na silu, boj i ja i mat jako smo volile movit se po vrtlu. A unda me je kako mladu zaludila harmonika. Ali svirila san ja sve živo. I harmoniku i tamburicu i gitaru i one domaće šurle (dvojince).
Digla se potom sa stola i iz druge prostorije brzo donese te šurle koje još doma čuva. I prisloni ih na usne, pa zasvira par neobaveznih tonova.
A jesi kad probala zasvirat naš domaći mih – svirale?, dodajem pitanje.
– A viš, to ti je za ne verovat, odgovara mi. Jako volin domaće svirale, ali nikad ih nisan provala svirit. Ne znan zač me to ni vuklo. Ali harmonika, e to je drugi par postolov. Bila san luda za harmonikon.
I kad si prvu harmoniku dobila?
– Vraga paklenoga san je dobila! Kupila san je, i to još 1959. godine. Jednu miću, grintavu od 10 basi. Potle mi je muž Tone kupil malo veću, a tek ona treća ku san isto kupila bila je ona prava. Na onoj mićoj san sama učila svirit, a zonan drugon većon san već hodila učit i kod pok. Habazina.
A počela si ko divojka ili poslije?
– Ma posle čoviče, ča si poludil? Ki je vidil da va ono vrime divojka sviri harmoniku? Sve kurbe bi ljudi cipali od mene. Zato se je sve to dogajalo potle ženidbe. Imila san sriću da su me i mat i moj Tone va tomu podržavali.
A onda je uslijedila i priča koja objašnjava zašto uopće govorimo o harmonici i njenom sviranju. Naime, Ivana je sa svojim harmonikama popratila više od 120 vjenčanja širom Raba. Pozvana je na više od 120 piri. A uz harmoniku, naravno, trebalo je dodati i pjesmu, što njoj onako vedroj i nije bilo nimalo teško. I tako 120 puta po cijeli dan i noću do zore. I jedan i drugi dlan i prsti znali su joj drugi dan biti puni žulji kao da je u rukama imala motiku, a ne harmoniku.
– E, ali to ni bilo sve. Svirila san ja i po tanciman. I to po celomu Rabu. I Drazi i Mundnijah, va Brbatu, a Banjoli da se ne govori… Ali za Banjol je bilo lako, boj je blizu. A va sva druga mesta valjalo je poć najviše na bicikli. I po vetru i po dažju, harmoniku na rame, pa voga do Drage ili recimo do Brbata. A potle pol noći nazad, dabome! U to vrime najviše se je tancalo na mih i harmoniku. A bilo je još sviranja, na sto drugih modi, ki bi sve i zapametil?!
Ali za Ivanu kao da je i to bilo malo, pa se je nešto kasnije uključila i u folklor. Po njenom kazivanju, barem se njoj tako čini, rapski tanac je prvi ozbiljnije počeo obnavljati pok. učitelj Drago Gračanin. On je za to, a i druge plesove, uvježbao skupinu učenika naše škole, a kao svirači na mih uključili su se pok. Josip Beg – Kos i Ivan Mravić – Pajo. Po njenom mišljenju bilo je to negdje 1975. godine. Usput samo želim nadodati kako ja pamtim da je negdje u to vrijeme jednu folklornu skupinu pod nazivom “Kanica” vodio i Šime Frankić. Eto, spomenimo i to, tek toliko da se ne zaboravi. Ali, vratimo se Ivani i njenoj priči.
– Nažalost, kako znamo, pok. Gračanin je nesretno poginul i posle njega ja san preuzela vođenje folklora. Tada nam se je kao svirač na mihu priključil i Anđelo Brna. Tancali smo ne samo na Rabu, nego i zvan Raba. Bili smo tako u Zagorju, Slavoniji, Senju, Poreču, pa čak i va Veneciji.
Ivana je potom otvorila jedan od albuma i u njemu smo pronašli dvije crtice zabilježene tada u Novom Listu. U prvoj je naznačena dvogodišnjica postojanja, uz podatak je u društvu tada bilo 50 članova, a imali su iza sebe već sedamdeset nastupa. Druga zabilješka je iz 1978. godine, kada su obilježavali treću godišnjicu postojanja, a na otisnutoj fotografiji je zabilježen i njihov 101. nastup.
– Potle je vođenje Rapskog tanca preuzel pok. Tonći Matušan, a ja san osnovala još jedno folklorno društvo i to va Banjolu, a zvalo se je “Sveta Lucija”. Imili smo 35 članova, a na mihu su nan svirili i Brna i Kos i Pajo. Ki put nismo imili dosta muških tancarinov pa bimo se ja i Dragica Dočićeva obukle va muški. A svega je bilo, a najviše umora i smiha. A durali smo jedno 6-7 godin, pari mi se. Više puti san ja po dvi-tri ture znala učint z mojin auton da bimo se prevezli kadi je tribalo tancat.
A to znači da ste vi bili dobroga stanja jer si već tad i auto imila?
– Je nebojse! Sve smo spali na šoldima! Nabavili smo niki auto boj san se u to vrime počala bavit i taksiranjem. Pametin da se je unda govorilo kako san bila prva žena -taksista va našoj regiji. Kako je da je, ali taksi mi je najviše dal i ovu moju mižernu penzijicu. A bila san i na prvomu auto-reliju na Rabu. Otila san bit prva, ali Ive Hodak mi je nikakor zel medalju, a ja san bila druga.
Raspričala se Ivana potom i o maloj dramskoj sekciji koju su uglavnom žesnke osnovale pri društvu Sveta Lucija u Banjolu, a ona je znala napisasti i koji šaljivi skeč, pa bi sve to najčešće izvodile za Dan žena. Prisjeća se jednoga koji se zvao Antuša i Katuša.
– Antušu je glumila Bepina Vrtodušić, Katušu Dragica Ribarić, Marijeta je bila Mica Debelić, a ona je glumila deda Frana. A sve to za smih i sviman na veselje, kaže Ivana.
Talentirana kuglačica
A svima na veselje bile su i tvoje sportske zasluge?, širim ja priču s novim pitanjem.
– E, to je već treći par postolov. Dočim su na Rabu izgdrađene one tri kuglane (Merkur, Suha Punta i Padova) osnovan je na Rabu i Kuglački klub. A ja nebi bila ja, da i to nisan šla provat. A najviše su nas trenirali Mile Grgurić i Vlado Cerovski. A ča da ti rečen, hodilo mi je i svih san pomalo ostavljala za sobon. Bili smo na puno prvenstvov, i sva mesta osvajali.
A na Rab su dolazila i najveća imena i ženskoga i muškoga kuglanja. Sjetimo se samo Štefice Krištof, Biserke Perman i Nikole Dragaša. Pametin kada smo bili na prvenstvu Hrvatske va Puli. Počala san ja igrat med oniman veliman,
ovi naši su okolo pazili, a kugle su letile i sve san živo obaljevala. I čujen ja kako Mile zove na Rab Branka Auera, pa mu govori: “Ćo, gremo na prvestvo Jugoslavije. Ivana krše ko luda!”
Podignem pogled i u vitrini iza Ivane vidim nekoliko Pokala. Podjsećam je na to, a ona će opet onako na svoj način: – Da, ima ih, ali ni to ni sve!
Dakle, kud god se okreneš samo priznanja, pokali, medalje i zahvalnice. Uz bezbroj fotografija u albumima to su živi svjedoci davanja i darovitosti Ivane Macolić. Vrijeme je da to ne zaboravimo i da joj i ovom prilikom kažemo: Bravo i hvala Ivana! Hvala i pokojnima, njenoj materi i mužu Toniju, koji su za sve to imali razumijevanja i koji su je svesrdno podržavali.
– A ča moren, kad me je svakamo bilo, kaže mi Ivana na kraju, pa uz sve ovo dodaje još i njena takmičenja u udičarenju.
– Bili smo jedan put va kaiću ja i Stipe Debelić, a un na kanati ni bil baš zadovoljan na vaganju ribe. A meni je bilo sve ravno, pa mu govorin: “Ala Stipe, pa ćemo poć skupa i drugi put”. A un mi govori: “A ne, boj lupeži kradu!”
Razgovarao: Josip Fafanđel
