Foto: Goran Novotny
Uz sedmu obljetnicu smrti Slobodana Novaka (1916.-1923.), ponovit ću svoj mali esej kojeg sam na ovom portalu napisao upravo u danima oproštaja s njim.
U pripremi za Rabsku fjeru prolistao sam, neznam po koji put već, knjigu Slovo o Rabu. Htjedoh se susresti sa stihovima Barakovićeve Drage, rapske pastirice, ali u toj knjizi neizbježan je istovremeno i susret sa Slobodanom Novakom, književnikom, akademikom i – Rabljaninom!
Upravo pucnjem velikog topa, označili smo početak Fjere, pucnjem kojeg nije obožavao, jer bi redovito remetio njegov ljetni mir, u krletci iza zidina, kako je znao nazivati svoje rapsko obitavalište, ono pri vrhu Bobotina. Ovoga puta (25. srpnja 2016.) pucanj topa nije mogao čuti, jer krletka je prazna, a već drugog dana (26. srpnja 2016.) u Zagrebu, zaplovio je na svoje posljednje putovanje. Da, Slobodan Novak, književnik, akademik i – Rabljanin!
Dopuštam si u svemu tome i malo osobnosti, jer imao sam sreću tri puta susresti se s njim. Jednom davno u toj njegovoj krletci u gradu Rabu, drugi put zajedno s pokojnim slikarom Gašparom Bolkovićem – Pikom, u stanu iznad Pikove galerije, i još jednom u Zagrebu u prilici promocije prve knjige Rapskog zbornika. U zgradi Akademije osobno sam mu predao jedan primjerak, napisavši u knjizi otprilke ovo: S osobitim zdovoljstvom – našem Rabljaninu… Pogedao me veselo i rekao: Hvala Bogu, evo konačne potrvrde da sam i ja – Rabljanin!
Rođenjem Splićanin, a zavičajnošću Rabljanin
U spomenutoj knjizi, Slovo o Rabu, Tonko Maroević je zato ispravno napisao i ovo: Rođenjem Splićanin, a zavičajnošću Rabljanin, Novak nije nikada skrivao svoje predilekcije i preferencije i u mnogim je prilikama isticao važnost svojih raspkih formativnih iskustava, ukazivao na Rab kao mjesto vlastitog Amarcorda ili Ranih jada…
A ovih dana mnogi će kompetentni ljudi zasigurno napisati obilje riječi o tom velikanu naše književnosti, a mi Rabljani sve ćemo to uzimati s osobitim poštovanjem, jer Slobodan Novak, doista nije nikada skrivao svoje zavičajno odrastanje, kao ni usputne pokoje neizbježne glogovite ubode.
Njegova dva velika romana Miris, zlato i tamjan, te Izgubljeni zavičaj, prepuni su zapravo naše Otočke prepoznatljivosti. Otočke, napisao sam velikim slovom, zato jer je upravo tim simboličkim imenom Novak krstio i svoj Rab, pišući Otok velikim slovom, a onda je u svojim romanima i širio vidike, pa je tako kroz ta djela izgradio i svoj poseban odnos prema svim našim Otocima.
Potonuće u vječne dubine naših Otočnih sjećanja
Imao sam priliku pročitati i jedno od njegovih zadnjih izdanja, knjigu Pristajanje (2005.), u kojoj je naprosto nastvio znalački tkati svoje priče s prepoznatljivim našim otočkim sadržajima, toponimima, pa i osobama. Pamtim i njegov neponovljivi opis dnevne igre s guštericom u ovdašnjem rapskom vrtu, promatrajući je kao svog sustanara, u igri ispunjenoj užitkom promatranja, ali i ljudskog prepiranja, jer ona živi na njegovom imanju i hrani se njegovim plodovima. A i samu knjigu Novak na kraju završava vrlo znakovito: …Jer, kako izbaciti preko palube sve dosuđeno, uređeno, naučeno, naslijeđeno… I zapravo- korisno! Kako bez svih plovidbenih varki, kako se onda bez svega toga snaći na ovoj plutajućoj ukletoj ljusci?! Ali i kako je prepustiti drugima tako ogoljenu?!
Ili… konačno… – kako sretno potonuti?
Dodao bih, Otok vas je dočekao i sretna vam plovidba kapetane! I sretno potonuće, naravno, ali potonuće u vječne dubine naših Otočnih sjećanja…
Autor: Josip Fafanđel
