Foto: Hrvoje Hodak
Dakle, ovo se djelo temelji na našemu odnosu s Bogom, a tiče se drugih. Do djela dolazi, ako dođe, kada ustanovimo da smo nemoćni, kada otkrijemo da ne možemo učiniti više – kao da je moljenje malo.
No zapravo tu zadiremo u srž svih djela koja činimo, a čista ljubav, opraštanje tisuće puta, koliko savjeta davati, utjehe u strahovima, koliko dvojba rješavati, uz čistu besplatnost, što mogu samo roditelji koji su to do kraja.
Jer ljubav se ne rađa iz puna trbuha. Ljubav se ne rađa iz udobnosti. Ljubav se rađa iz neugodna suočavanja s vlastitim granicama koje, ako se ne opiremo, otvaramo vrata kroz koja dajemo da nas se ljubi tako slabe, zatim nam otvara oči za slabost drugih, da vidimo njihov teret i njihovu patnju. Onda se pojavljuju briga i zauzetost slaboga za drugoga koji je slab.
A fra Ivica Strčić, župnik iz Kampora, i predvoditelj euharistijskog slavlja na dan Svetog Kristofora u ex katedrali u Rabu, dotaknuo je pitanje ostanka na samom izvoru u našim životima.
U koncelebraciji svećenika s otoka sveto evanđelje je pročitao barbatski župnik vlč. Krunoslav Boras, a na talijanskom jeziku je evanđelje pročitao loparski župnik vlč. Božidar Volarić, te uz prisustvo bogoslova, budućeg svećenika Zorana Maričevića.
Slavlje je započelo u crkvi sv. Justine, te se noseći relikvije svetoga Kristofora Gornjom ulicom u procesiji naroda, svećenika, s pjesmom hodalo do crkve Uznesenja Marijina, u kojoj su položene relikvije ispred samog oltara.
Fra Ivica Strčić je u svojoj zanimljivoj homiliji između ostalog kazao: „Netko je rekao, dakle zajedništvo s Isusom je kao kad neki glazbeni instrument napokon pronađe onoga koji na njemu zna svirati. Svaki instrument postaje muzejski eksponat, ako se na njemu ne svira, ako nije u uporabi. Violina, klavir, flauta…, treba majstora, treba virtuoza koji će iz njega izvući maksimum, inače žice i strune ostaju mrtve. Tako i s našim vjerskim životom, netko mora izvući iz nas maksimum. Tko to zna? Tko to može? Mi kažemo ili znamo – samo Isus to može. Možda ćemo progovoriti ili reći kako to nije za mene, slab sam ja, uvijek iznova padam u iste grijehe. Što je bilo s tim Isusom i njegovim učenicima kroz povijest, koliko je toga, Isus učinio u njima kroz povijest, nerazdvojivost Isusa od svojih, neopozivost Božjih darova i Bog se jednom zauvijek vezao uz ovaj svijet i traži od nas da mu se pritijelimo. I crkva je neuništiva, ali joj je potrebno pročišćavanja, jedinstva, ljubavi, kako bi mogla ostati jedno s Gospodinom. A čišćenje je potrebno kako bi mogla doći do sazrijevanja i onda ploda. A sve što je u meni uzima Bog i na tome svira svoju melodiju, treba samo dopustiti da nad nama odsvira do kraja melodiju našega života. Moje pjesme i moji snovi, naši snovi koji uz Isusa postaju prekrasna zbiljnost, i prekrasna stvarnost. Je li to ostvarivo? Danas slavimo čovjeka koji je to u svom životu uspio ostvariti, slavu Svetog Kristofora…“
Župnik župe Rab mons. Mladen Mrakovčić se na kraju slavlja zahvalio fra Ivici, te svima koji su i iz ostalih mjesta s otoka došli kao hodočasnici i uzveličali ovaj blagdan sv. Kristofora. Također se zahvalio gradonačelniku Raba, te ostalim članovima poglavarstva, a posebno gostima iz prijateljske Republike San Marino, te gostima iz grada prijatelja Koenigsbrunna, na nazočnosti u slavlju.
I sveti Kristofor je prošao životom čineći dobro, bio je blizu svakom čovjeku služeći tako što je prenosio na svojim ramenima ljude preko rijeke. I mi smo pozvani biti Kristofori ovoga vremena, na našem otoku, u našoj domovini, svijetu u koji nas je Bog pozvao kako bi donosili njegovu radost, njegovu ljubav, a to možemo samo ako ostanemo u njemu. Jer Isus nije htio zadržati svoju veličinu, nego je prihvatio posljednje mjesto, iz bezgranične ljubavi prema svakome od nas, upravo zato u Njegovu imenu sve, na nebu i zemlji, pronalazi pravu slavu.
A život je kao pletenje, s lijepim i lošim koncima, s lijepim i nezgrapnim rupama. Tako prečesto vjerujemo da moramo imati samo lijepe konce i lijepe omče. Ali tada je rezultat jednoličan i dosadan. Nezgrapno i naopako pletenje može imati puno više živosti. Tako jednolične i dosadne omče našega života – promašaji i pogreške – čine dio posebnih uzoraka naših života.
Autor: Ruža Kaštelan
