Foto: Rab Danas
Tog dana bilo je hladnije nego inače. Život k’o život, češće će donijeti hladnoću nego toplinu življenja. Uostalom, tek kad prihvatimo da je život bol, nastavljamo živjeti. Antonija je tu mudrost prihvatila već s trinaest godina. Sa četrnaest je postala veterankom borbe za život.
Nema predaje!
Život ih nije mazio. Iskusili su progonstvo, neimaštinu, tragediju. U rodnoj kući Antonijinog tate Željka, kući njegovog odrastanja, potpuno nedužan, za vrijeme rata na svirep je način ubijen Antonijin djed. Ali pokleknuli nisu. Ponosno su nosili svoje ožiljke, uzdignute glave i smjela pogleda.
Hladnoća ju nije spriječila da, kao velika navijačica Dinama, zajedno s ocem, pohodi najveći hrvatski nogometni derbi između Dinama i Hajduka. Da je ne zna kako bolesna otišla bi na tu utakmicu. Makar se smrzla k’o ona plazma koju u bolničkim hladnjacima čuvaju za hitne intervencije. Derbi je ionako dobra prilika da se barem nakratko odmakne od KBC-a, prepoznatljivog mirisa lijekova i dezinfekcijskih sredstava, razmišljanja o leukemiji i otpaloj kosi. U tom odlasku više nije razmišljala ni o čemu što nije bilo vezano uz Dinamo i njoj najvećeg među jednakima – golmana Livakovića.
Studen se toga dana uvlačila u kosti, no Antonijina modra ljubav bila je snažnija od boli. Ipak, više nisu smjeli riskirati, pod poluvremenom vratili su se u bolnicu. Za nju je biti u Zagrebu, a ne gledati Dinamo, jednako kao i biti u Rimu, a ne vidjeti Papu. Koja je to radost uživo nazočiti utakmici i vidjeti svoj klub i svojeg idola u igri. Vrati ti se sjaj i snaga da ustraješ u borbi.
”Nema predaje!” – njezin i moto Bad Blue Boysa. Vratila se u bolnicu odigrati svoju ”Ligu prvaka”, svoju utakmicu karijere i pobijediti u finalu. I pobijedit će. Protivnik pruža žilav otpor, no Antonija će zabiti taj pobjedonosni gol i ponosno podići pobjedonosni pehar života.
Dres s potpisima Dinamovih igrača i rođendanska torta
Uzdignute glave uprkos nevoljama
Antonija i njezina obitelj su iz malenog mjesta Branjin Vrh kraj Belog Manastira. Odrasla je uz dvije sestre koje su sada otišle svojim životnim putevima. Život ih nije mazio. Iskusili su progonstvo, neimaštinu, tragediju. U rodnoj kući Antonijinog tate Željka, kući njegovog odrastanja, potpuno nedužan, za vrijeme rata na svirep je način ubijen Antonijin djed. Ali pokleknuli nisu. Ponosno su nosili svoje ožiljke, uzdignute glave i smjela pogleda. Vjera da će jednom biti dobro davala im je snage da izdrže i prebrode sve nedaće.
U četrnaestoj godini Antonijinog života započinje nova borba, dijagnosticiran joj je težak oblik leukemije. Obitelj se mjesecima uspješno borila, ali suočeni s prevelikim financijskim opterećenjima, tata Željko, iako ne voli moliti za pomoć, otvorio je dušu pred kamerama. I najmanja donacija obitelji Bošnjak bila je dragocjena pomoć u troškovima liječenja i pomogla je na dijelu puta.
Poziv Livakoviću
Slučajan susret i razgovor s Antonijinim ocem Željkom na neobičan je način povezao nas Rabljane (uglavnom hajdukovce) s Antonijom i Baranjom, pa smo krenuli u malu tajnu akciju uz pomoć prijatelja. Vodila nas je Antonijina ljubav prema Dinamu. U samo par poziva Bad Blue Boysi su nabavili Dinamov dres, prikupili potpise svih igrača, a poklonu je dodana i knjiga ”Modri zvjezdani vlak” u izdanju Naklade Uliks iz Rijeke čiji je autor stari BBB-ovac Krešimir Butković. I tako se maleni ali složan tim sasvim slučajnih prijatelja, te uvijek na pomoć spremnih Bad Blue Boysa, urotio u nastojanju da za 15. rođendan obraduje mladu Baranjku Antoniju Bošnjak, vjernu članicu GNK Dinama, koja se na „Rebru“ liječi od leukemije. Sredinom lipnja, stigli smo pred kuću obitelji Bošnjak u Branjin Vrh i uručili Antoniji rođendanski poklon. Vidjevši među ostalima i potpis svojeg najdražeg dinamovca, vratara Dominika Livakovića, Antoniji je bilo nemoguće suspregnuti suze radosnice. Iako joj je prije nekoga vremena baš on poslao video s ohrabrujućom porukom, Antoniji je i dalje velika želja upoznati Livakovića uživo, pa ako je netko dobar s Livijem, neka mu javi za Antoniju.
Svoj je rođendan tako proslavila uz najdraži, ali i najslađi poklon (potpisan Dinamovu dres i tortu s Dinamovim grbom). Antoniji, koja nije skrivala svoje iznenađenje i zahvalnost, poželjeli smo svu radost i zdravlje ovoga svijeta, ne sumnjajući nimalo u njezinu unutarnju snagu, hrabrost i motivaciju.
Duga i zahtjevna borba ovu je obitelj iscrpila kako fizički tako i financijski. Antonija jest na putu pobjede nad leukemijom, no sad joj je itekako potrebna naša pomoć. Antonija želi nastaviti sa školovanjem. Nastaviti biti uspješnom učenicom. Želi upisati srednju školu, školovati se u obližnjem Osijeku, i kasnije, usprkos težini razloga svojeg boravka u njemu, u Zagrebu, kojeg neizmjerno voli. Gotovo kao i Dinamo. Do Osijeka, dnevno će morati prijeći 35 km u jednom smjeru, što nimalo neće pomoći obiteljskom budžetu ionako opterećenom troškovima liječenja.
Antonija u dvorištu obiteljske kuće s mamom Ksenijom i tatom Željkom
U teškim trenucima moramo biti skupa
Mi se, dok razgovaramo s hrvatskim braniteljem, tatom Željkom, prisjećamo vremena u kojem su i BBB-i i Torcida, Armada, Kohorta unisono bili uključeni u pomaganje potrebitima, kako u vrijeme poplava tako i u vrijeme potresa, rata i drugih nedaća. Zapravo, Hrvatska uvijek u teškim trenucima dokazuje kako ima veliko, suosjećajno srce. Vjerujemo da će se, ne samo navijači, već i svi drugi dobrotom potaknuti hrvatski građani, odlučiti pomoći Antoniji ne bi li postigla još jednu veliku ”pobjedu u gostima”.
Antoniji možete pomoći uplatom na žiro račun. I najmanja donacija bit će joj vrijedna pomoć za nastavak liječenja i školovanja.
ANTONIJA BOŠNJAK, Stjepana Radića 5, 31301 Branjin Vrh
žiro račun: HR23 2340 0093 1135 39571
