Foto: Hrvoje Hodak i Sanjin Badurina - Piloto
U samostanu sestara benediktinki sv. Andrije 9. lipnja klapa Novalia je pjevala u pozdrav svima prisutnima veličanstveni “Veličaj” (staroslavenska liturgijska) na predstavljanju knjige pjesama Alabastrena posudica, autorice časne majke Marije Marine Škunca.
Časna majka Marija Marina Škunca, (1958. – 2021.), opatica benediktinskog samostana sv. Andrije u Rabu rođena je 24. rujna 1958. godine u Novalji na otoku Pagu, gdje je i provela svoju mladost, a školovanje je nastavila u Zagrebu upisavši Učiteljski fakultet, gdje je po završetku studija ostala raditi. Osjetivši Gospodinov zov, unatoč mnogim protivljenjima iznutra i izvana, u samostan benediktinki sv. Andrije u Rabu ušla je 1987. Dvije godine kasnije prve redovničke zavjete položila je u ruke tadašnje opatice M. Giuseppine Bacchia. Doživotne zavjete položila je 1991., 2000. izabrana je za prioru administratorku, a za opaticu 2001. godine. Preminula je 6. prosinca 2021. godine nakon 33 godine redovničkih zavjeta i 21 godine opatičke službe. Uspješno je vodila administraciju i ekonomiju samostana te je 2017. godine pokrenula projekt njegove obnove. Sa sestrama je pokrenula tvrtku Benemir i u početku je sama sudjelovala u proizvodnji ljekovitih pripravaka, masti, tinktura i likera koji i danas nose pjesničke nazive te se mogu nabaviti u maloj monaškoj trgovini. Bila je osoba duboke kontemplacije i konkretne akcije, uvijek spremna da vještinom vođenja zajednice svakoj sestri bude prije svega prava majka.
Novoizabrana, časna majka Marija Zrinka Roglić uz pozdrav je svima objasnila kako je našla spremljene pjesme s. Marine već gotovo spremne za objavu, te je na Božji poticaj zamolila don Antona Šuljića, teologa, novinara, književnika…. za pomoć kod objave i uređivanja zbirke nađenih pjesama, koji je napisao i uvodnik pod nazivom Ispovijesti majke Marine:
– “Kad tko pred svoga čitatelja dođe posve iskren, skroman i ogoljen, kad gotovo bez pridržaja bilježi svoje rane i nemire, svoje padove, umore i posustajanja, ali i svoje ushite, uzlete, izgaranja i radosti kao i svoje hvale i zahvale, i kad u svemu tome čitatelj jasno prepozna najintimniji odnos s Bogom – takav netko zavrjeđuje ne samo da ga čitamo nego da mu i posve vjerujemo. Ta nas se vrsta ispovjednog štiva itekako tiče, pokreće nas i u sebi nas pohvaljuje ili posramljuje, već prema tome jesmo li ili nismo u sebi samima iznašli način da se sa svojom ljudskošću nosimo iz vlastite vjere. Vjera, naime, ne podrazumijeva savršenost, no k njoj je usmjerena. Vjera se probija gudurama ljudskog, nepročišćenog i još do kraja nespašenog pa onaj tko je, baš poput sv. Augustina, spreman svoje – ispovijesti – podijeliti s drugima, pokazuje s jedne strane iznimnu hrabrost, a s druge strane i iznimnu poniznost…“
Čitajući pjesme s. Marine možemo iščitati stav koji je imala prema svom Gospodinu, željela je biti vjerna, potpuno vjerna svakodnevnoj osobnoj molitvi bez obzira na suhoću, dosadu ili bezvoljnost. Ovakav stav poslušnosti iz ljubavi i povjerenja donosi najviše plodova., a njezina je molitva bila odgovor na Božji poziv, a vodila ju je poslušnost puna povjerenja, a ne želja da nešto dobije ili postigne, njezin je molitveni život bio bogat i blagotvoran. Ona je znala da Bog zna što je za nju dobro i to joj je bilo dovoljno, jer je stavila Boga na prvo mjesto.
U predstavljanju knjige pjesama Albastrena posudica, izvodeći gregorijanski napjev Concordi laetitia (Složna sva u radosti), za koji je tekst napisao Pierre de Corbeil (1150.-1222.), a prepjevala Antica – Nada Ćepulić, sudjelovale su i sestra Gertruda Sirovica, svirajući na flauti, te sestra Veronika Pivčević, pjevajući. Klapa Novalia otpjevala je pjesmu S.S. Kranjčevića Misao svijeta.
S puno emocija s. Gertruda i s Veronika acapella su otpjevale gregorijanski koral Ave verum corpus natum, pjesmu Azre Ljumanović Ti si kao more, uz pratnju Zorana Šimunića na gitari, te pjesmu Kako da te volim, iz mjuzikla Jesus Christ Superstar, koju je posebno voljela s. Marina. Sestre su također vrlo emotivno pročitale i dio izabranih pjesama iz zbirke, a svoj je veliki doprinos uprisutnjenju Madre Marine kroz čitanje njezinih stihova dala i naša kazališna, televizijska i filmska glumica Olivera Baljak.
Vlč. Anton Depikolozvane, kao duhovnik sestara u samostanu govorio je o posebnosti s. Marine.
– “Njezin unutarnji mir je Božji dar, a ona ga je stalno tražila i njemu težila. Zato je, gdje god se nalazila, u crkvi sv. Andrije ili u samostanu, njezin zvonki glas odjekivao među tim tisućljetnim zidovima i uvijek s osmjehom i grlenim smijehom koji bi svakoga ozario. Svaki problem koji je rješavala znala je pojednostaviti i tako bi izgubio na svojoj težini.”
Prof. Miljenko Domijan je rekao kako je samostan bio osnovan za djevojke iz plemićkih obitelji i prvi pisani spomen koji nam svjedoči drevnu povijest ovog samostana je natpis na zvoniku gdje je imenom spomenuta opatica Ivana, 1181. godine kada je romanički zvonik i podignut, te je plemkinja Luchina de Dominis, prilikom zaređenja 1530. godine, ulaskom u samostan donijela ikonu Bogorodice s Kristom u naručju i pripisuje joj se njezino kasnije izliječenje. Svim tim plemkinjama može se pridružiti i Marija Marina Škunca, koja je svojim životom, plemenitošću, poslušnošću Bogu, svojim mirom, unutarnjom slobodom, pouzdanje i predanjem, i sama postala plemenitom.
Njezina prijateljica prof. Ana Šimunić, gotovo je na rubu suza, pričala o njihovoj mladosti i odluci s. Marine da se radosno i bez premišljanja uputi u samostan do kraja svojeg života.
– Marina je znala da suočavanje s Božjom riječi od životne je važnosti zato što nam samo ona može ukazati na najdublju istinu našega života. Ta moć razlučivanja koju posjeduje Božja riječ, a Madre Marina ju je dobro shvatila, je poput ogledala koje nam omogućuje da doista upoznamo sebe. U alabastrenoj posudici srca / skupilo se sve ono najintimnije moje, / ono što se ljubomorno skuplja / danima, mjesecima, godinama; / ono što nitko nikada ne vidje, / što krije dubina duše, / ono što je često i mom pogledu skrito, / što znaš samo Ti!…
Po osmjesima svih prisutnih, bilo je moguće vidjeti njihovo oduševljenje i spektar proživljenih dubokih emocija. Majka Marija Zrinka Roglić svima se na kraju zahvalila svima na dolasku, natome što su svojom prisutnošću uzveličali predstavljanje knjige, te ih je pozvala da kušaju njihovu predobru rapsku tortu te da se malo osvježe.
Draga naša Madre Marina, hvala vam u ime čitavog otoka!
Autor: Ruža Kaštelan
