Foto: Razgovarala: Mira Belamarić (Rapski list br. 22 - kolovoz 2013.) | Foto: Ivica Hodak
Ostajemo začuđeni rezultatima predsezone i posezone jer, ili nas oči varaju, ili se djelatnici u turizmu neopravdano žale. Znamo zasigurno da netko tko s turizmom ima veze nije propao, dapače, ne samo da preživljava, nego i zarađuje. Na te i takve dileme najbolje odgovore daje nam dugogodišnji turistički djelatnik Vinko Maškarin.
Mijenjao je radna mjesta, ali uvijek u turizmu i to u neposrednom kontaktu s gostima. U razgovoru s njim pronašli smo neke odgovore na pitanja koja su početkom srpnja svi na Rabu postavljali.
“…Zahvaljujući prijateljstvu s tadašnjim tajnikom Turističkog saveza Hrvatske Antom Topićem, koji me je vodio kao prevoditelja, posjetio sam i Španjolsku i to u vrijeme generala Franka. Problem viza riješila nam je Kraljevina Švedska, a primio nas je i tadašnji ministar turizma Španjolske. Bio sam i gost Udruge putničkih agencija Velike Britanije u Kanadi, i tom sam prigodom posjetio veličanstvene Niagarine slapove. U lijepe stranice moga zanimanja ide i prigoda kada sam, pod vodstvom Nike Bulića, upoznao skandinavsko tržište, kojom nas je prilikom primila kraljica Margareta.”
– “Rođen sam u Rabu 1942. godine, i to u Hotelu Istra. Završio sam Višu hotelijersku školu u Opatiji. Studirao sam ekonomiju, ali zbog jednog ispita nisam diplomirao. Godine 1956. zaposlio sam se u Hotelu Praha, a 1960. postao sam šef recepcije. Zbog bolesti brata, koji se liječio na VMA u Beogradu, odlazim s Raba u Zemun i tamo radim u Hotelu Central. Godine 1962. radio sam u Suhoj Punti, da bih 1964. počeo raditi u Kvarner Ekspresu. Dvije godine kasnije, 1966., zaposlio sam se u Odjelu za privatni smještaj u Opatiji. Ondje sam bio za vrijeme snimanja filma „Bijeli đavo“ u kojem su glavne uloge imali Steve Reeves i Silva Košćina. Oboje su bili nezadovoljni i ljuti jer su dobili sobe bez tuša. Da bih spasio stvar, pronašao sam na Kostabeli vilu u vlasništvu Tode Ćuruvije u koju smo smjestili Stevea Reevesa, a za Silvu Košćinu pronašli smo vilu iza Hotela Palace. Bilo je to prvi put da su se kod nas iznajmile vile. Nakon toga iznajmljivali smo apartmane od Moščenićke Drage do Crikvenice, a usput i privatne sobe za goste, pretežno one s istočnog tržišta. Poznato je da su nam u to vrijeme s istoka pristizali autobusi puni gostiju, a da su se vraćali gotovo prazni jer su „istočnjaci“ koristili svaku priliku za bijeg na Zapad.
Kvarner Ekspres tih godina dobiva svoj prepoznatljivi znak – ključ. Opatija je meni značajna i po tome što sam se tamo vjenčao svojom suprugom Marijom koju sam upoznao na Rabu, a kako u Opatiji nisam mogao riješiti stambeno pitanje, vratio sam se na Rab. Preuzeo sam vođenje tadašnjeg Turist-biroa koji se vrlo brzo integrirao s Turističkim poduzećem Imperial. Uvjet za tu integraciju bio je pretvaranje Turističkog biroa u Marketing-službu prihvata Imperiala. Kako se to nije realiziralo, ja sam prihvatio posao predstavnika Turističke agencije Kompas. Jedno sam vrijeme ipak radio u Imperialu kao referent prodaje za inozemno tržište, a potom se ponovo vraćam u Kvarner Ekspres kao regionalni zastupnik za područje od Rapca do Zadra. Godine 1990. utemeljio sam privatnu tvrtku Sv. Kristofor u kojoj sam radio do odlaska u mirovinu 2001. godine, kada sam tvrtku prepustio kćerki Kristini. Imali smo i mlađu kći Mariju koja je pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima poginula u Italiji. Živimo u obiteljskoj kući u Palitu.”
Cijeli svoj radni vijek proveli ste radeći u turizmu. Stekli ste bogato iskustvo, kako o turizmu na Rabu, tako i šire. Što nam o fenomenu turizma možete reći iz svog kuta gledanja?
“Rab je obolio od „španjolskog sindroma“. Načeli smo prirodne resurse i dobili ogroman pritisak na infrastrukturu. Osim starogradske jezgre koja je izgrađena posve planski i čije su ulice bile strogo namjenske, tako da je Gornja ulica bila namijenjena Gradskoj straži, poprečne ulice za stanovanje, Srednja je ulica bila namijenjena trgovini i Donja ulica gospodarstvu – drugdje su cjeline stihijski građene i ružno izgledaju. Građene su bez kvalitetnoga urbanog rješenja i sada je prekasno uvoditi određeni red.
– “Turizam je propulzivna djelatnost od koje živi cijeli otok Rab. Ima oscilacija jer je došlo do enormnog povećanja kapaciteta i to je dovelo do pada popunjenosti. Može se reći da je otok došao u fazu preizgrađenosti, čak toliko da se i ne može utvrditi točan broj smještajnih kapaciteta. Po slobodnoj procjeni, mogao bih reći da Rab u jednom danu može, u hotelima, kampovima, privatnom smještaju i vikendaškim kapacitetima, primiti i do 60 tisuća turista. Prevelika je ponuda, a nema središnje recepcije, osim desetak turističkih agencija. Turistička zajednica ne može se baviti plasmanom jer je neprofitna. Posljednjih se godina osjeća sve veći pad posjeta u pred- i posezoni, a naš se Grad nije ozbiljnije pozabavio analizom toga stanja. Osobno stječem dojam da je Rab počeo gubiti korak u usporedbi sa susjednim otocima Cresom, Lošinjem i Krkom. Prije tridesetak godina popuna kapaciteta na Rabu bila je puno veća u usporedbi sa spomenutim otocima. U 1980. godini, primjerice, Hotelsko naselje San Marino u Loparu bilo je popunjeno 145 od mogućih 150 dana u godini. Ta je popunjenost drastično opala. Isto se događa i u privatnom smještaju koji je nekada bio prosječno popunjen i do 80 dana, dok je sada to palo na niti 60 dana u godini. Razlog je prekapacitiranost, ekonomska kriza, kao i lakša prometna dostupnost ostalih mjesta u odnosu na Rab.”
Koliko ta slabija dostupnost otežava Rabu položaj turističke perjanice Kvarnera? Što mislite o projektu zračne luke na Rabu?
– “Trajektna linija Lopar – Valbiska, uz predugu vožnju, uvelike ovisi o vremenskim uvjetima, tako da Stinica i nadalje ostaje glavna trajektna veza Raba s kopnom. Što se tiče aerodroma, mislim da bi on poboljšao povezanost Raba sa svijetom. Rab, to moram reći, ima sreću sa svojom Rapskom plovidbom jer ona funkcionira besprijekorno. Prednost je što u njoj rade domaći ljudi koji svoje zadatke obavljaju s velikom odgovornošću i, čim se za to ukaže potreba, uvode se dodatne linije. Veliki je, međutim, minus neuređeno trajektno pristanište u Stinici. Tako ne bi smjela izgledati vrata Raba.”
Što nam možete reći o profilu turista koji dolaze na Rab i koje su to, po Vama, „slabe karike“ u turističkom napretku Raba?
“U mom zanimanju radi se po cijele dane bez dana odmora u sezoni. Traži se kompletna osoba jer posla ima na pretek. Znao sam po cijele noći provesti s poslovnim partnerima, a sutradan ujutro počinjao je novi radni dan…”
– “Rab živi od „starih“ gostiju, od gostiju koji mu se niz godina vraćaju svake turističke sezone. Međutim, to je ipak srednja društvena klasa koja polako nestaje. Za sada mi na Rabu visoki, eksplozivni turizam možemo samo sanjati, mada Rab ima dugu tradiciju bavljenja turizmom. Mislim da smo i manje zastupljeni u medijima, za razliku od nekih drugih destinacija, primjerice Hvara. Rab jednostavno treba bolje marketinški obraditi. Imperial ima svoje kapacitete, Turistička zajednica radi svoj dio posla, a najmanje se čuje Obrtnička komora. Rab je uvijek bio i ostao okrenut zapadnom tržištu, dok se zanemarilo, primjerice, bogato rusko tržište. Veseli me, ali i brine, što na ulicama Raba srećem uvijek ista lica, jer su 50 % njih, u stvari, moji znanci.”
Što mislite o Rabu danas, njegovoj kulturno-povijesnoj ponudi i o ulasku Hrvatske u Europsku uniju?
– “Rab je obolio od „španjolskog sindroma“. Načeli smo prirodne resurse i dobili ogroman pritisak na infrastrukturu. Osim starogradske jezgre koja je izgrađena posve planski i čije su ulice bile strogo namjenske, tako da je Gornja ulica bila namijenjena Gradskoj straži, poprečne ulice za stanovanje, Srednja je ulica bila namijenjena trgovini i Donja ulica gospodarstvu – drugdje su cjeline stihijski građene i ružno izgledaju. Građene su bez kvalitetnoga urbanog rješenja i sada je prekasno uvoditi određeni red. Jezgra je nešto najvrednije i najljepše što pokazujemo turistima, a vizura Raba sa svoja četiri zvonika jedna je od najljepših na Mediteranu. Smeta me zakočenost u prezentaciji muzejskih vrijednosti jer su crkve uglavnom zatvorene. Svakako treba više i što kvalitetnijih kulturno-zabavnih događanja. Folklor turisti vole i trebalo bi ga više i osmišljenije prezentirati. Rabska je fjera odlična, ali je to događaj koji prekratko traje. Europska je zajednica za nas nepoznanica. Mi mali ljudi premalo znamo što nas čeka jer ni tamo ne cvatu ruže i ne teče med i mlijeko.”
Zamjeraju li nam gosti na nedostatku (osim u Loparu) uređenih plaža?
-“To nije naglašena zamjerka gostiju jer kupališne zone oni sami biraju. Oni više vole intimni ugođaj malih plaža, a takvih je na Rabu puno i mnogi do njih dolaze svojim plovilima. Manje ih zanimaju gužve na velikim plažama.”
Što je Vama osobno značilo biti turističkim djelatnikom?
Bavio sam se i pisanjem pa ću u sklopu toga spomenuti moju knjigu pod naslovom „Povijest, kultura, umjetnost“ koja je 1984. izašla u nakladi Privrednog vjesnika i Turističke naklade iz Zagreba. Knjiga je doživjela pet izdanja i prevedena je na nekoliko jezika. Svako od spomenutih izdanja nadopunjavao sam novim saznanjima i podacima.
– “Mada je rad u turizmu naporan i vrlo često zahtjevan, uživao sam u tom poslu jer volim komunicirati s ljudima, a pomoglo mi je i znanje njemačkog i francuskog jezika koje sam učio u školi. S vremenom sam savladao i talijanski i engleski jezik. Jako sam puno putovao (turistički sajmovi, sastanci s poslovnim partnerima…) tako da sam obišao gotovo cijelu Europu. Prilikom otvaranja Turske kao turističke destinacije, bio sam vođa puta angažiran od strane jedne austrijske firme. Tom je prilikom sa mnom u Istanbul putovao i određen broj Rabljana. Zahvaljujući prijateljstvu s tadašnjim tajnikom Turističkog saveza Hrvatske Antom Topićem, koji me je vodio kao prevoditelja, posjetio sam i Španjolsku i to u vrijeme generala Franka. Problem viza riješila nam je Kraljevina Švedska, a primio nas je i tadašnji ministar turizma Španjolske. Bio sam i gost Udruge putničkih agencija Velike Britanije u Kanadi, i tom sam prigodom posjetio veličanstvene Niagarine slapove. U lijepe stranice moga zanimanja ide i prigoda kada sam, pod vodstvom Nike Bulića, upoznao skandinavsko tržište, kojom nas je prilikom primila kraljica Margareta.”
Autor karikature: Ivica Hodak
Osim mnogobrojnih putovanja i brojnih poznanstava, Vaše zanimanje zasigurno ima i manje lijepu stranu.
– “U mom zanimanju radi se po cijele dane bez dana odmora u sezoni. Traži se kompletna osoba jer posla ima na pretek. Znao sam po cijele noći provesti s poslovnim partnerima, a sutradan ujutro počinjao je novi radni dan. U marketingu nas nije bilo previše, svega petoro. Moj rad iziskivao je i čestu odvojenost od obitelji. Sjećam se problema s prebukiranjem hotela, kada sam se morao snalaziti, smještajući nakratko goste u neka od tadašnjih radničkih odmarališta, a što je izazivalo određena nezadovoljstva, pa i sukobe.”
Kako provodite svoje zaslužene mirne umirovljeničke dane?
U zavjetrini Škvera, gdje i zimi sunce dobro zagrije, redovito se sastajemo kao u nekom produženom dnevnom boravku. U tim susretima uživam jer nikada nisam imao nekih velikih, osobito političkih ambicija. Sve u svemu zadovoljan sam svojim životom i opet bih, da sam u prilici, izabrao zanimanje kojim sam se bavio.”
– “Volim raditi u vrtu, a po potrebi obavljam i posao turističkog vodiča jer sam položio ispit za vodiča u Primorsko-goranskoj i Ličko-senjskoj županiji. Još od malih nogu hobi mi je povijest. Bavio sam se i pisanjem pa ću u sklopu toga spomenuti moju knjigu pod naslovom „Povijest, kultura, umjetnost“ koja je 1984. izašla u nakladi Privrednog vjesnika i Turističke naklade iz Zagreba. Knjiga je doživjela pet izdanja i prevedena je na nekoliko jezika. Svako od spomenutih izdanja nadopunjavao sam novim saznanjima i podacima. Ponosan sam što sam i u vrijeme Domovinskog rata ostvarivao dobre rezultate u turizmu. Do tad sam već stekao, dugo godina stvaran, imidž, a u svemu tome od koristi su mi bili i moji privatni kontakti. Moram reći da, dok sam, da tako kažem, još bio u funkciji, moje su usluge tražili i izvan Hrvatske, kao primjerice Turistička agencija Panorama iz Beča.
Šah u zavjetrini Škvera
Nekada sam volio ići na ribe, ali sada više volim u slobodno vrijeme zaigrati šah i karte na kupalištu Škver, gdje se sastajemo kao stalna ekipa (Ive Debelić, Rašić, Jerko…). U zavjetrini, gdje i zimi sunce dobro zagrije, redovito se sastajemo kao u nekom produženom dnevnom boravku. U tim susretima uživam jer nikada nisam imao nekih velikih, osobito političkih ambicija. Sve u svemu zadovoljan sam svojim životom i opet bih, da sam u prilici, izabrao zanimanje kojim sam se bavio.”
Razgovor s Vinkom Maškarinom vodila sam u ugodnoj atmosferi Turističke agencije Sv. Kristofor. Uz nas je bila i njegova kći i voditeljica agencije Kristina. Ona nam je ispričala kako je Vinko bio strog, ali pravedan otac. Vodio ih je, kao čovjek s iskustvom, u istraživanja na izlete po Velebitu, ali i u muzeje. Iako je često bio odsutan, svojima je poklanjao punu pažnju u trenucima odmora.
Vinko je iznimno duhovit čovjek, a zbog šaljivog izvlačenja iz svake situacije, dobio je nadimak Kvisko. Jednom su ga u inozemstvu pitali je li točno da u Jugoslaviji ljudi teško preživljavaju, a on im je odgovorio: „Pogledajte mene, zar vam se čini da se loše hranim!?“ (Vinko je i u to vrijeme težio nekih 130 kilograma).
Vinkovo dugogodišnje iskustvo i uspješno bavljenje turizmom izuzetno je vrijedno i moglo bi služiti kao vrijedan izvor znanja i informacija za nove generacije rapskih turističkih djelatnika. Njegov rad i dar za ovaj posao naslijedila je i nastavila njegova kći Kristina, a Vinkova povezanost s Rabom i turizmom ostaje neprekinuta za cijeli život.
