Foto: RabDanas
Nije želio nečiji drugi put. Htio je izabrati vlastitom slobodom, svojom odgovornošću. Tragovi iza njega brisali su se sve bliže. Udahnuo je duboko, dublje nego što je mogao u sebe. Po prvi puta bio je onkraj sebe. Daleko od svemirskih dubina i njegovih tišina. Pustio je srcu pronaći Um. Misao više nije bila misao, bol više nije bila bol, život više nije bio život. Čekao je u šutnji. Udah je bio jedinstven, izdah je brisao granice raskrižja, puteva, snova. U težnji za otkrivanjem tko je, otkrio je daleko više. Ne znajući gdje je, otkrio je komu pripada.
Više mu nije bio važan put već prostranstvo slobode koju je dobio. ”Zamisli grad bez ulica, zgrada, ljudi, kutova, zidova…” – pomisli. Disao je duboko i utonuo u ništa. Ništa nije imalo ruke, noge, misli, slike, zvuk. Bio je veliko ništa. Najbogatije ništa koje je mogao doseći. Lišen svake materije. Tek tada mogao je čuti, osjetiti, vidjeti i dotaknuti. Njegovo ništa stopilo se s veličanstvenim Ništa i postao je Sve. Sve nedokučivo onom što kao semafori dijele raskrižja.
Njegovo Sve više nije ovisilo o znakovima, pitanjima, sumnjama, podmetanjima, ismijavanjima. Njegovo Sve tješilo je tišinom koja Govori kroz srce, koje se nameće već spoznaje duboko u sebi, još dublje, onkraj zvijezda i tamne tvari, onkraj Istine koja ne dopušta znanosti proniknuti u Nju, jer Sve je moćnije i dalekosežnije od ljudske ograničenosti koja temelji egzaktno na čaši vode ne pitajući se otkud voda u njoj. Sve ima bezgraničnu Ljubav kojoj je težio. Stajao je na raskrižju i čuo: ”Koračaj srcem za Umom i Um je otkucaj tvoga srca.” Vjerovao je. Vjerovao je tom Sve duboko iznad spoznajnog. Korak, tek tada, više nije mario za izbrisanim stopama života.
Krešimir Butković, Rab, 16.10.2019.
