Home Vijesti Zadnje pristajanje našega Slobodana Novaka

Zadnje pristajanje našega Slobodana Novaka

0
Zadnje pristajanje našega Slobodana Novaka

Foto: Foto: Goran Novotny

Dupuštam si u svemu tome i malo osobnosti, jer imao sam sreću tri puta susresti se s njim. Jednom davno u toj njegovoj krletki u gradu Rabu, drugi put zajedno s pokojnim Gašparom Bolkovićem – Pikom, u stanu iznad Pikove galerije, i još jednom u Zagrebu u prilici promocije prve knjige Rapskog zbornika. U zgradi Akademije osobno sam mu predao jedan primjerak, napisavši u knjizi otprilike ovo: S osobitim zdovoljstvom – našem Rabljaninu. Pogedao me veselo i rekao: „Hvala bogu, evo konačne potrvrde da sam i ja – Rabljanin.“

U spomenutoj knjizi, Slovo o Rabu, Tonko Maroević je zato ispravno napisao i ovo: Rođenjem Splićanin, a zavičajnošću Rabljanin, Novak nije nikada skrivao svoje predilekcije i preferencije i u mnogim je prilikama isticao važnost svojih raspkih formativnih iskustava, ukazivao na Rab kao mjesto vlastitog Amarcorda ili Ranih jada

A ovih dana mnogi će kompetentni ljudi zasigurno napisati obilje riječi o tom velikanu naše književnosti, a mi Rabljani sve ćemo to uzimati s osobitim poštovanjem, jer Slobodan Novak, doista nije nikada skrivao svoje zavičajno odrastanje, kao ni usputne, pokoje neizbježne, glogovite ubode. Njegova dva velika romana Miris, zlato i tamjan, te Izgubljeni zavičaj, prepuni su zapravo naše Otočke prepoznatljivosti. Otočke, napisao sam velikim slovom, zato jer je upravo tim simboličkim imenom krstio i svoj Rab, pišući Otok velikim slovom, a onda je u svojim romanima i širio vidike, pa je tako kroz ta djela izgradio i svoj poseban odnos prema svim našim Otocima.

Imao sam priliku pročitati i jedno od njegovih zadnjih izdanja, knjigu Pristajanje (2005.), u kojoj je naprosto nastavio znalački tkati svoje priče s prepoznatljivim našim otočkim sadržajima, toponimima, pa i osobama. Pamtim njegov neponovljivi opis dnevne igre s guštericom u ovdašnjem rapskom vrtu, promatrajući je kao svojeg sustanara, u igri ispunjenoj užitkom promatranja, ali i ljudskog prepiranja, jer ona živi na njegovom imanju i hrani se njegovim plodovima. A i samu knjigu, na kraju završava vrlo znakovito: Jer, kako izbaciti preko palube sve dosuđeno, uređeno, naučeno, naslijeđeno… I zapravo – korisno! Kako bez svih plovidbenih varki, kako se onda bez svega toga snaći na ovoj plutajućoj ukletoj ljusci?! Ali i kako je prepustiti drugima tako ogoljenu?!
Ili konačno – kako sretno potonuti?

Pa ipak, sretna vam plovidba, kapetane – Rabljanine! Otok vas čeka. (Josip Fafanđel)