Foto: Arhiva obitelji Hodak
Vienac: Zabavi i pouci, književni je tjednik koji je izlazio u Zagrebu (1869.–1903.) u nakladi Matice ilirske (od 1874. Matice hrvatske). Riječ je o središnjem časopisu onodobnoga hrvatskoga književnog i kulturnog života, a na stranicama izdanja iz 1885. (XVII. 1.) pronašli smo članak naslovljen GRAD RAB I NJEGOVA OKOLICA koji potpisuje rado objavljivani književnik iz preporodnog književnog kruga, Josip Gržetić- Krasanin (1837.–1894.). Živeći i djelujući u 19. st, u vrijeme vrhunca hrvatskoga narodnog preporoda u tadašnjim austrijskim pokrajinama Istri te Dalmaciji, Gržetić je u svojim pjesmama, pripovijetkama i romanu »Urotnici« realizirao sve književne značajke preporodne epohe.
GRAD RAB I NJEGOVA OKOLICA
Napisao: Joso Gržetić Krasanin VIENAC | Zabavi i pouci (iz 1885. godine) Za objavu priredio: Hrvoje Hodak
Da se popneš za proljeća na sam vrh strmoga Velebića, eto ti na podnožju pred očima kano zubast oblačić posred modroga svoda nebeskoga otok Rab sred tihe plave površine morske. Krasna doista prizora! Ali kad se niz klisuraste strmine obara hujeći i zviždajući vihor za vihorom silovite bure, tada se promieni taj mirni skorup – taj bistri ledac gladka zrcala – u gorostasne valove, te časomice ne vidiš više mora, nego pušeći dim, kano da su se ponori morski uzkomešali i uzavreli bacajući u zrak neodoljivom žestinom vitlajuće stupove bjelušaste pare, koja pretvarajući se u slanu maglu diže se vijorom pod nebo, a zatim pada po zelenih glavicah i po cvatućih livadah pretvorivši iznebuha te mile rajske predjele u najgrđe i najžalostnije prizore; sav otok Rab kano da je propao u pušeću sapu uzavrele kotline.
Kad se to za zime zbija, te trava, bilje, stabla i stijenje solju zabijeli, kano da je sniežilo, je kako tako; ali kad što takova za proljeća zaprieti, oh tada zastrepi srdce svakog otočanina, i užas ga hvata videći da mu o slabašnom končiću vise sve najljepše nade; jer se jur zbilo da je danas sve bujno zelenilo i cvalo, a sutra sve je pocrnilo, uvelo, usahlo i tim svako ufanje propalo. Da ne bi ta neman često prietila, a kadkada i uništila sve proizvode toga jako plodonosnoga otočića, bilo bi tu divno uživanje i ugodno prebivanje.
Otok Rab nije odviše prostran. Njegova najveća duljina proteže se s južne strane prema zapadnoj: od južnog rta Griča do zapadnog Sorinja broji se dvadeset milja, dočim širina ne prelazi osam.
Na otoku su tri polagavita brdovita predjela: Tinjaroša – Glavice – Ograde med Frkanjom i Kalifrontom, koji idu uzporedo s južne strane prema zapadnoj. Tri su polja: Loparsko-Supetarsko-Kamporsko. Najviši brieg i najdulji je Tinjaroša. Počimnje „Gričem“ u Barbatu, i zbilja iztočna pruga nije nego golem grič i krš med kojim stoka ipak nađe sladak zalogaj i obilat ugrižaj u pahlju strave, ili u miomirisnom kušu. Na zapadnu pak zagustila je sve vinova loza, na kojoj urodi mnogovrstna i jako dobra vina. Ovo brdo ide sve se većma dižući do najvišega vrhunca odakle se može jednim kružećim pogledom promotriti sav otok. Odatle počme se prema sjeveru sve većma naklanjati i zeleniti, dok se oko ne zaustavi na drevnih gorostasih i uviek zelenih črnikah, što su zaokružile gorsko maleno „Fruško polje“, sred kojega se sjaji također maleno jezerce.
Tim krasnim predjelom ide se put sela Lopara, koje je zadnje na sjeveroiztočnoj strani otoka: ali čim se je čoviek naslađivao pol sata tom zelenom gušćavom, eto izčeznula sva ugodnost, jer se iznenada nađe med kršem. I zbilja pala bi mu na dušu nekakva sjeta, da se iza tri-četiri sto koraka ne stvori pred njim vidik, koji mu opet srce veseljem opoji. Putnik nađe se u čudu, motreći sa prilično visoka i jako strma vrha „Loparskoga“ kano s oblaka, prostrano i plodno polje koje ti se na podnožju prostire od juga k sjeveru i sa obih strana graniči s plitkim morskim zatonom, dočim se na protivnoj strani, tebi sučelice, širi i diže u obronkaste vinograde i vrtove med kojima su zaredale biele seljačke kućarice, a tamo iza njih uzvile se grmljaste zelen-glavice, koje su se opet spuzle i razgranale prema sjeveru, dok se ne izgube u mnogobrojnih dražicah morskih.
Ugodno je tu podneblje i milo prebivanje; ali i tu je ona mora, koja duši stvorenje kad zasviri bura, koja mnogo krat svija u oblake i tjera zrakom melastu rahlu zemlju i tako ju izpuše, da busi usjeva ostanu prikvačeni zemlji samo na gdjekojoj žilici. Odatle je, komu najljepše, komu najružnije pogledati Velebić, jer se tu najvećom snagom uzvio nebu pod oblake i svojom najvišom krunom kano da zapovieda i gospodari čitavim otokom.
