Foto: RabDanas
Dok pričamo s nekim, promatramo na njemu oči, usta ili neki detalj na odjeći. Dok sam razgovarala s Matijom Pahljinom, zvanom BABICA PULJARKA, promatrala sam njezine ruke.
Razgovarala: Mira Belamarić Iz arhive lista Rab - kolovoz 1987.
Zašto?
Te ruke su bile njen osnovni alat za obavljanje primaljskog posla. Trebale su biti i dovoljno snažne za zahvate pri porođaju, i dovoljno nježne da prihvate malo, krhko biće u njegovu dolasku na svijet. Danas, kada plastična kirurgija čini čuda s licem i tijelom poznatih ali i imućnih žena — ostaje ipak nemoćna kad su ruke u pitanju. One odaju godine, ma koliko lice izgledalo mlado. Sa svoje 93 godine, lijepim izgledom — a posebno svojim divnim „mladim“ rukama babica Puljarka me naprosto zapanjila. Kao da se sva plemenitost njenog posla sakupila i podarila mladost tim, za staricu, začudo mirnim, fino oblikovanim rukama. I, dok priča služi se, mogli bismo reći, lijepim književnim jezikom, slijedeći logički tijek događaja, a detalji kojih se sjeća jednostavno zadivljuju.
— Izrodila sam jedno za drugim četvoro djece. Dok sam rađala treće dijete palo mi je na um da bih mogla biti babica. Želju sam stidljivo napomenula mužu (bio mi je jako dobar). Složio se s mojom željom.
Sa samo dva razreda škole i četvero djece, Matija je od života željela puno više. Imala je jasnu sliku što želi, ali i dovoljno hrabrosti da nakratko ostavi četiri mala djeteta i otisne se sa 33 godine života u novi početak.
— Svi su mi dali podršku, a ja sam bila sretna s mišlju da ću postati babica. Dva puta mi je bila odbačena molba, ali nisam odustajala. Dala sam ispite za još dva razreda škole, spremila djeci robicu i krenula.
Za to vrijeme beskrajno daleka Rijeka i Zagreb nisu se Matiji učinili tako strašnima jer je, kako kaže, svuda sretala dobre ljude koji su je razumjeli i pomagali joj.
— Svi su mi bili dobri. Bila sam sretna. Predavao mi je profesor Franjo Dorst. Učila sam u Petrovoj bolnici u Zagrebu.
Radila sam svoj primaljski posao od 1928. do svoje 68. godine života, a u mirovinu sam otišla s 34 godine staža. Po mojoj evidenciji, mislim da sam pomogla da oko 3.000 beba dođe na svijet. Naravno, krstarila sam po cijelom Rabu, gdje god su me pozvali i, sve je onda — bez obzira na vrijeme, bilo pješice.
Kako ste surađivali s liječnicima?
— Uvijek najljepše. Poštivali smo jedno drugo. Posebno su moje mišljenje uvažavali mladi liječnici. Godine 1952. na Rab je došla mlada doktorica Rupčić – danas (1987.) živi na Pagu. Da je imala jedan bombon, pregrizla bi ga da i meni da polovicu, toliko smo se slagale. Poštivala sam njeno znanje, a ona moje iskustvo. To nam je pomoglo da u mnogim teškim situacijama spasimo ljudske živote.
Sjete li vas se još vaši iz Doma zdravlja?
— Kako ne. Uvijek sam do ove godine išla. Ako bi imali jedan cvijet, meni bi ga dali.
A djeca koju ste primili po rođenju, znaju li za vas?
— Mnoga su mi dolazila pod prozore pjevati. Dolazili su k meni kad porastu, jer su im majke o meni pričale. I sad čuvam neke stvari koje su mi od prve plaće kupili. Sitnice su to, ali od srca date. Jedan me već oženjen zvao na ručak jer mu je majka pričala da sam ga oživjela poslije poroda, da sam mu tako druga majka.
Jeste li zadovoljni svojim životom?
— Bila sam zadovoljna, a kada bih mogla opet postati mladom i birati, opet bih izabrala posao babice.
Najbolja potvrda tih riječi i velike ljubavi prema svome pozivu jeste i to da je jedna od kćeri babice Puljarke primalja, a to joj zanimanje imaju i tri unuke.
U sjećanju babice Puljarke svi su ljudi divni, dobri, zahvalni… Svih se sjeća detaljno, po imenu i prezimenu. Moram se zapitati kako to? – jer imam osjećaj da u današnje vrijeme nismo okruženi tolikom dobrotom – ili je to bilo neko drugo vrijeme? Možda je ipak tajna u starici Matiji. Ona bi i danas sve oko sebe gledala i još uvijek gleda lijepim i dobrim upravo stoga što je bila i ostala takva: divna, otvorena, vedra i plemenita.
Cijeli razgovor s bakom Matijom Pahljina tekao je u vedroj atmosferi, uz duhovite opaske njezinog sina. Bio je to prijatan susret poslije kojeg sam se osjetila sretnom što u našem Rabu žive takvi ljudi, koji i sebi i drugima čine život vedrijim i ljepšim.
Razgovarala: Mira Belamarić Iz arhive lista Rab - kolovoz 1987.
