Foto: Hrvoje Hodak / Freepik
Sjela je na kamenu klupu. Srce je treperilo poput povjetarca u njenom vrtu. Tamna staračka pjega razlila se po licu. Pogledah joj oči, onako, neskrivenom dječačkom radoznalošću. Sjajila su dva tamna smeđa badema.
Bila je lijepa. Svi su to govorili. Ne znam zašto, no ja sam na tom starom i izbrazdanom licu još uvijek vidio ljepotu. Možda zato što se u nekom začaranom krugu mladost i starost isprepliću u svojoj ovisnosti. Dijete je naborano i krezubo, a što ćeš više nego pogledat osmijeh stare Kate u čijim ustima se sokolilo još nekoliko zuba.
– Ajde vragu spat dico! – to je znala reći kad bi mi djeca divljali po njenom dvoru.
Ma sad kad profriškam svoje sjećanje, koji smo mi telci bili, a bile su nas pune Grpe.
– Nikada mira s dičinon!
Ljeta koja su bila ispunjena našom drekom vjerojatno su utisnula po još koju boru na svu onu starčad što je izmilila pred dvorove svojih kuća da se rashladi u predvečerje. Kate je namjestila svoj štap među noge, oslonila ga o desni rist, i blago ga vrtjela svojim zgrčenim rukama čije je zglobove nemilice napadao artritis. Skupilo se u njoj preko osamdeset godina, a u ono vrijeme, prije tridesetak godina, težačko je tijelo brzo fermavalo u hladnoj kamenoj kući, gdje posoljena bura soli kosti, i svaka je iduća zima teža od one prije. Kate se zagleda prema betonskoj gušterni koja je nekoć davala vodu cijelom selu. Nama djeci ta gušterna bila je poput tvrđave. Nemalo puta tu su se odvijale mnoge presudne bitke malih kauboja i Indijanaca.
Gleda Kate zamišljeno, ja gledam u nju, uzdiše ona, uzdišem i ja. Odjednom zaiskri suza u kutku njezina oka, ispreplete ruke, i spusti svoj sjajni pogled na mene. Taj pogled, zamišljen, odsutan, gotovo da sam osjetio kako prolazi kroz mene. Nikad prije i nikad poslije nisam oćutio tako nešto. Kate je bila umorna. Njezina ruka zadrhta pod težinom tijela. Podignu se na umorne noge, kratko zastenje i krene put kuće od tri koraka. Tri duga koraka poput života. Čitava vječnost utkala se u te njene crne zepe. Gledam njenu crnu pregaču na bijele točkice. Dva ovješena džepa, a u jednom se ljulja stari hrđavi ključ. Taj ključ kao da nije bio namijenjen bravi. Ne, brava je odavno bila ruzinava. Cijeli život u jednome ključu. Ona ga čuva poput zlatna srca. Podignem se i ja. Zagrlim staru Katu. Htjedoh pomoći starici do kuće. Ogleda se iznenađeno. Podari me osmijehom. Nahrupi u tu nemoć neka silna snaga, produži malkice korak i pogurnu me na kraj dvora.
– Mali, hodi tamo, va moj vrtal, naberi nam malo amula! – šapnu mi na uho.
Rab je tako mali otok da imaš osjećaj da se svaka izrasla voćka izdigla nad selom i da svi gledaju u nju. Nama djeci nikad nije palo ni na pamet ubrati tuđe voće. Bilo je svetije od svega. Gledaj, no ne diraj! Pogledam prema malom razgrananom drvetu. Amuli su bili rasuti poput zlatnih dukata. Slatko poput meda, baš tako, a nikog da se osladi njima. Darivah je njezinim, a ona poput halapljivog djeteta sažvače jednog za drugim. Tad sam ih prvi puta probao. Godinama sam prolazio kraj njena vrta, a prvi put da ih berem i jedem.
– Mali, samo ti, kad god ti dojde voja, a ti uberi! – namignu mi šeretski.
Drugo jutro nabrah joj zdjelu žutih amula. Mislim da smo tada sklopili bezuvjetno prijateljstvo. Starica s kamene klupe i nespretni, pjegavi debeljuco potrgana nosa od prejakog sunca. Svako ljeto donosio sam večer na njenu klupu. Ja sam rastao, a ona, kao da je upijala u sebe svu tu mladenačku energiju kojom sam isijavao.
U ljeto devedesete, u srpanjskom danu prepunom omare više se nisam vratio. Na mom putu izdigao se Senj svom svojom silinom. Ostao sam zauvijek ležati na senjskoj javnoj plaži. Moja sudba i jecaj starice na kamenoj klupi u Grpama. Nedugo, zaspala je. Amule joj više nitko nije ubrao. Škure su ostale blago pritvorene, i jedna duga tamna sjena kamene klupe.
Autor: Krešimir Butković
