
Foto: Hrvoje Hodak (arhiva Rapskog lista)
Iz podužeg razgovora za tiskano izdanje Rapskog lista, kojeg smo početkom 2015. godine vodili s danas nažalost pokojnim gospodinom Josipom Semitekolom – Simom, izdvojili smo dio u kojem nas je naš nezaboravni sugovornik odveo u vrijeme kada povijesna jezgra grada Raba još nije bila tako drastično otrgnuta od života, u onaj Grad u čiji su kamen njegovi ljudi generacijama, pa tako i Semitekolovi, utiskivali svoj duh, vežući za svaku kalu, svaki trg, skaline ili more podno zidina, dio svojih najtoplijih uspomena.
– “Kada se danas prisjećam djetinjstva i mladosti, osim već spomenutih mjesta igre i zabave vidim i ondašnju gradsku žilu kucavicu – našu Srednju ulicu. Prisjećam se kupovanja naših prvih cigareta na rivi kod tete Palmine Vukušić, bake naših Fricića – Bora i Nena ili u „Srednjoj“ kod tete Zorke, mame Bepa Fafanđela. Meso se kupovalo u mesnici u Srednjoj ulici kod legendarnog Frana Fakinetija s kojim sam puno godina kasnije imao čast svirati u Limenoj glazbi. Odjeća se kupovala, stariji se Rabljani toga sigurno sjećaju, kod tete Ruže, kod Tonča Sokolića Beula, a kruh kod Erkolovog oca Turija Zudeniga.

Prve kino predstave gledali smo u duguljastoj zgradi naslonjenoj na zidine restorana „Grand“ u Varošu. Sjećam se prvih kinooperatera u tom kinu, bili su to, u ono vrijeme poznati mehaničar Đorđo Čubranić, a poslije njega vrlo popularni Berto Antonello kod čijeg smo brata Bruna, kojemu se kasnije pridružila teta Stanka, u trgovini do Gradske lože kupovali prve parfeme.

Kada smo malo porasli stidljivo smo se u pjesmi priključivali nešto starijima od nas Fricu, Erkolu, Viktoru, Dinku, Tončiju, Dominisu, pjevajući kod Jaške ili Taribe.

Ukratko rečeno ostalo je, nažalost, samo prisjećanje na onaj živi grad kakvog više nema i koji danas „živi“ samo tijekom turističke sezone. Posljednjih desetljeća iz grada je iselilo sve ono što grad čini gradom.
Gotovo sve institucije, pošta, banke, trgovine otišle su u novi poslovni centar Mali Palit, ili kako ga Rabljani nazivaju „Šarengrad“, a konačni udarac toj tihoj eutanaziji Grada dalo je preseljenje pijace iz „Varoša“ u „Šarengrad“.

Sva sreća da je nemoguće preseliti i povijesno zdanje Kneževog dvora tako da nam je Gradska uprava još uvijek ostala u njemu, a na rubovima „Varoša“, danas glavnog rapskog Trga sv. Kristofora, još uvijek nekako egzistiraju Privredna banka i FIN-a”, kazao nam je prije 10 godina gospodin Josip Semitekolo – Simo.
Priredio: Hrvoje Hodak