Foto: Andrej Radalj (Arhiva RL-a)
U prošloj kolumni o “morskim tićima” opisane su dvije vrste galebova koje se može susresti na Rabu. Drugi dio priče o morskim pticama rapskog akvatorija obrađuje dvije vrste vranaca.
Piše: Patrik Krstinić Iz arhive Rapskog lista br. 22, str. 39-40 (kolovoz 2013.) Autor fotografija: Andrej Radalj
Započeti priču o vrancima a da se ne dotakne narodnog i službenog nazivlja moglo bi stvoriti konfuziju kod nekih čitatelja. Zato je potrebno razjasniti određene razlike u terminologiji. Često ime koje koriste ornitolozi kada govore o morskim vrancima je kormoran. Ovaj naziv preuzet je iz engleskog, odnosno francuskog jezika.
Morski vranac službeno je hrvatsko ime morske ptice koju na Rabu svi poznaju pod nazivom gnjurac ili njorac. Međutim, gnjurac je službeni naziv ptice koja niti ne spada u istu skupinu u kojoj je morski vranac. Tako u Hrvatskoj postoje vrste kao što su ćubasti gnjurac, riđogrli gnjurac i crnogrli gnjurac. Tu ne prestaje nomenklaturna zavrzlama. Osim navedenih ptica, u Hrvatskoj žive još i patka njorka te veliki ronac, mali ronac i bijeli ronac. Očito je da su sve ove vrste ime dobile po tome što se hrane roneći. Važno je samo upamtiti da su ptice koje u dijalektu zovemo gnjurcima ili njorcima zapravo morski vranci.
Morski vranac (Phalacrocorax aristotelis)
Odmaranje u razapetom položaju
Ptice provode velik dio vremena u njezi vlastitog perja. Većina vrsta kljunom razmazuje masnoću s trtične žlijezde po perju, čime ga impregnira i štiti od atmosferilija. Kormorani ne. Kada bi perje kormorana bilo masno, voda bi teže prodirala u dublje slojeve, a mjehurići sa zrakom zadržavali bi se među perjem i otežavali pticama zaron. Zato kormorani nakon ronjenja izlaze na obalu te, raširenih krila i ispruženog vrata, suše svoje mokro perje i zagrijavaju se kako bi što lakše probavili progutanu hranu.
Zajedničko evolucijsko podrijetlo ptica i gmazova naročito je uočljivo kod vranaca zbog njihovih zmijolikih vratova i kretnji koje im daju primitivan, reptiloidan izgled. Morski vranci imaju jednolično crno ruho, izuzev žute kože na osnovi kljuna i oko zelenog oka. U vrijeme gniježđenja na glavama im se može zamijetiti zakrivljena krijesta. Mlade ptice imaju bjelkasto grlo i svjetliji su odozdo.
Rasprostranjen je uz obale Sredozemnog i Crnog mora te uz europske obale Atlantskog oceana od Maroka na jugu pa sve do Finske i Islanda na sjeveru. Život mu je vezan isključivo uz obalu mora. Gnijezdi u kolonijama koje mogu brojati i više od tisuću parova, ali također postoje parovi koji gnijezde samotno. Primjeri su velikih gnijezdećih kolonija na otocima Oruda i Palacol. Solitarna gnijezda mogu se vidjeti na liticama sjeverne strane Raba, podno Kamenjaka. Ženka obično izliježe tri blijedoplava jaja na kojima leže oba roditelja. O mladim se ptićima nakon izvaljivanja iz gnijezda roditelji brinu još dva mjeseca, sve dok potpuno ne opernate i počnu samostalno loviti. Izvan sezone parenja uglavnom se zadržava u skupinama, u blizini područja gdje gnijezdi. Mlađe jedinke mogu odlutati na kraće udaljenosti (do 200 km) te neko vrijeme živjeti samačkim životom. Gnijezda gradi na tlu u većim pukotinama među škrapama, niskom grmlju ili na liticama. Zbog izmeta, raspadajućih ostataka ribe i morskih algi smrad gnijezda može se osjetiti na udaljenosti većoj od desetak metara. Preferira kamenite obale i vrlo rijetko zalazi u estuarije rijeka.
Zaron započinje karakterističnim iskakanjem iz mora, nakon čega se obrušava glavom prema dolje. Poznato je da može zaroniti do dubine od 45 metara i ostati pod površinom 20 – 45 sekundi. Većinom se hrani sitnom pridnenom ribom, a morski beskralježnjaci samo su mu ponekad na jelovniku.
Najveća prijetnja morskim vrancima u svjetskim razmjerima su morski uzgajivači ribe koji ih namjerno ubijaju. U Hrvatskoj uzgoj morske ribe (ne računajući tunogojilišta) još uvijek nije uzeo maha pa nije niti došlo do ozbiljnijih konflikata između uzgajivača i morskih vranaca. Glavna je prijetnja jadranskim populacijama vranaca slučajni ulov u ribarsku mrežu i vršu. Visina kazne za štetu prouzročenu nedopuštenom radnjom (rastjerivanje, proganjanje, hvatanje, ozljeđivanje, ubijanje te oštećivanje njihovih gnijezda ili legla) nad ovom strogo zaštićenom zavičajnom svojtom iznosi 3 600,00 kn.
Veliki vranac (Phalacrocorax carbo)
Ribolov vrancima
Ribolov velikim vrancima tradicionalna je metoda stara više od tisuću godina koja se s Dalekog istoka proširila na zapad. U Europi se ovaj način ribolova zadržao još samo na velikim makedonskim jezerima. Postupak je prilično jednostavan. Ribar zaveže tanki konop ptici oko vrata, a potom ju pušta u lov. Omča je taman toliko stegnuta da životinja može nesmetano disati, ali ne i progutati ulovljen plijen. Nakon uspješnog lova ribar vadi ribu iz vrančevog ždrijela te pušta gladnu pticu ponovno u lov. Vranci se vraćaju svom ugnjetavaču samo zato jer znaju da će na kraju radnog dana omča biti odriješena pa će pokoja riba proći do praznog želuca.
Veliki vranac nešto je veći od morskog vranca. Raspon krila varira između 121 i 149 cm, dužina tijela između 77 i 94 cm, a prosječna težina između 2,5 i 3,5 kg. Perje odraslih jedinki crno je s metalnoplavim ili metalnozelenim odsjajem. Grlena je vrećica žuta ili narančasta, a prednja strana vrata i dio lica bijeli. Udio bijele boje tijekom godine varira, povećavajući se u sezoni parenja. Tada se pojavljuju bijele mrlje na vanjskoj strani butine, a kod starijih jedinki bijela prsa i trbuh. Mladi su vranci tamnosmeđi s prljavobijelim trbusima i prsima.
Veliki vranac ima ogroman areal rasprostranjenja. Živi na svim kontinentima, osim na Južnoj Americi i Antarktici. Populacije koje se gnijezde u Panonskoj nizini djelomične su selice i skitalice koje zimi migriraju sve do Egipta i Sjeverne Afrike. U tom periodu može ih se vidjeti kako prelijeću, love i odmaraju se u rapskim uvalama, naročito onim muljevitim kao što su Sv. Eufemija i Supetarska Draga. Tijekom ljeta i u jesen skiću se po srednjoj Europi sve do Njemačke i Poljske. Do kraja šezdesetih godina 20. stoljeća veliki je vranac bio malobrojna gnjezdarica Hrvatske, sa samo jednom gnijezdećom kolonijom u Kopačkom ritu, a i tu su gnijezdili neredovito. Tijekom sedamdesetih godina brojnost im u čitavoj Europi raste. Zbog šteta izazvanih na ribnjacima, istrebljuju se cijele kolonije (Lonjsko polje i ribnjaci Končanica) pa danas u Hrvatskoj postoje samo dvije gnijezdeće kolonije, u Kopačkom ritu i uz rijeku Savu kod Jasenovca, koje ukupno broje oko 3 000 parova.
Obitavaju uz kopnene tekućice i stajaćice, akumulacije, poplavne nizine, močvare i delte. Izbjegavaju vode gusto obrasle vodenim i obalnim biljem. Druževni su tijekom cijele godine, a posebno na noćilištima gdje formiraju velika jata. Sele u jatima, ali nisu rijetke niti samotne ptice. U Hrvatskoj gnijezde isključivo na drveću (za razliku od morskih vranaca) uz veće kopnene vode. Drugdje u svijetu mogu graditi gnijezda na liticama. Grane stabala na kojima gnijezde ubrzano suše i propadaju zbog izrazito kiselog sadržaja izmeta ovih ptica. Monogamni su, a oba roditelja zajedno grade gnijezdo, leže na jajima i brinu se o ptićima. Leglo se sastoji od 3 do 4 blijedoplava jajeta, čija inkubacija traje 28 – 30 dana. Ptići su sposobni za let tek 50 dana nakon izvaljivanja iz jajeta, kada napuštaju gnijezdo, ali ostaju s roditeljima još 40 – 50 dana. Nakon toga se roditeljski par razdvaja.
Hrane se gotovo isključivo ribom, a vrlo rijetko love vodene voluhare, žabe, pačiće i sl. Ribu love roneći, najčešće na dubini od 1 do 3 m, premda su zabilježeni zaroni i do dubine od 35 m. Sitniji plijen gutaju pod vodom, dok veći i otporniji donose na površinu i tu ga gutaju. Love pojedinačno, a samo ponekad u manjim jatima bez strogo uvježbane taktike lova.
Veliki vranci nalaze se na Crvenom popisu ugroženih ptica Hrvatske u kategoriji Rizične vrste (VU, Vulnerable). Visina naknade štete prouzročene nedopuštenom radnjom (rastjerivanje, proganjanje, hvatanje, ozljeđivanje, ubijanje te oštećivanje njihovih gnijezda ili legla) nad ovom strogo zaštićenom zavičajnom svojtom utvrđena je kaznom od 2 400,00 kn. Zbog značajne štete koju mogu prouzročiti, vranci nisu rado viđeni na slatkovodnim ribnjacima. Zato su iz zakonske regulative izuzeti ekonomski ribnjaci gdje je dopušteno njihovo rastjerivanje i ubijanje. Srećom, velika mobilnosti vrste i stabilnost susjednih populacija razlog su zbog kojeg ne postoji realna opasnost od izumiranja velikih vranaca u Hrvatskoj.
Rado se prisjećam svoga prvog prstenovanja mladih vranaca na otočiću Kobrava u akvatoriju Mljeta. Dok sam se smrzavao, probijajući se kroz nalete bure minijaturnom barčicom prema otočiću, izgarao sam od želje da se što prije dočepam tih groteskno simpatičnih bića koja podsjećaju na plišane žgoljave pingvine. Na pitanje kako ćemo pronaći gnijezdo, moj iskusni prijatelj ornitolog samo mi je uz smiješak odgovorio “Nanjušit ćeš ga.” Tako je i bilo. Nakon kratkog bauljanja po škrapama, oštar smrad ustajale ribe bilo je nemoguće ne osjetiti, bez obzira što je prilično jako puhala bura. Gnijezdo je bilo dobro skriveno duboko među škrapama pa sam trebao upuzati gotovo do pojasa u tu smrdljivu rupu punu poluprobavljenih i potpuno probavljenih ostataka ribe. Dva prestravljena mladunca zavukla su se u najdublji dio gnijezda u nadi da ih tamo neću doseći. Uzaludno i smiješno bilo mi je njihovo obrambeno gunđanje i grgljanje dok sam ih izvlačio iz gnijezda. Ne zadugo. U trenutku, dok sam pobjedonosno kolegi pokazivao svoja prva dva ulovljena vranca, oni su sinkronizirano ispalili mlaz izmeta, zalivši me od glave do pete. Neugodno. Ipak, nisam im zamjerio. Jer, kao što je rekao sir David Attenborough, „Na Zemlji postoji preko 4 milijuna različitih vrsta životinja i biljaka. I četiri milijuna različitih rješenja za problem kako ostati živ.“ Strategija mladih vranaca možda je u ovom slučaju bila neučinkovita jer ih nisam ispustio, ali na kraju su ipak preživjeli, bogatiji za iskustvo i prsten na nozi.
Povezana vijest
Teraca tete Nevenke ostat će mi u sjećanju po tome što je nama, mulariji s Gornje ulice, služila za gledanje filmova u Ljetnom kinu. Istina, malo je zvuk kasnio pa su loše sinkronizirani kung-fu filmovi zvučali još gore, ali sumnjam da ću bilo koje IMAX-kino upamtiti tako živo kao tu teracu. Osim njene funkcije VIP-lože za projekcije u Ljetnom kinu, istu teracu teta Nevenka je koristila i kao hranilište za različite životinje. Sjećam se jednog sivosmeđega galeba kojeg je tamo hranila zajedno s još nekoliko ćoravih i cotavih mačaka pa je postao toliko pitom da je jeo iz ruke. Mačke je uglavnom zvala (i još ih uvijek zove) Mikić i Tikić, a toga smeđega galeba zvala je Martin. Ne sjećam se što se dogodilo s Martinom. Znam samo da je nestao nego se preobrazio u bijelog, odraslog Martina. Od tada su svi sivosmeđi galebovi za mene Martini.
