Baština koja obvezuje | RAPSKI SYMPOSION (1. dio)

Simpozij odnosno symposium (grč. συμπόσιον symposion, od grč. συμπίνειν sympinein, “piti zajedno”) znači ‘zabavu uz piće’. Vrlo je važno istaknuti da se symposion (u rimskome društvu convivium) ne odnosi na pijanku! Riječ je u prvom redu o društvenim zabavama koje su u antičko doba zadobile institucionalni status; danas bismo rekli prigodni domijenak. Osim hrane služilo se vino i to pomno odabrano vino kakvo su zabilježili mnogi pjesnici i filozofi, općenito ljudi od riječi i pera.

Piše: dr. sc. Saša Potočnjak
Iz arhive Rapskog lista br. 32, prosinac 2015. 
Rubrika: Baština koja obvezuje

Također, ovisno o vrsti prigode birala se jačina vina, a s obzirom da se pijenje čistoga vina smatralo navikom neciviliziranih ljudi, ono se najčešće miješalo s vodom kako bi se ublažilo djelovanje. U staroj Grčkoj žene nisu smjele sudjelovati na takvim društvenim okupljanjima, a u starom im je Rimu to bilo dopušteno. (prema Garnsey 2002)

Istud vinum bonum vinum vinum generosum

Ima jedna pjesma koja je zapisana u jednom gornjobavarskom srednjovjekovnom zborniku poznatom kao Carmina Burana. Pjesma nosi naslov po početnom stihu Bache, bene venies, a proslavila se osobito po refrenu: Istud vinum bonum vinum / vinum generosum / reddit virum curialem / probum animosum. (…) što je na hrvatski jezik prevedeno kao (Carmina Burana. Matica hrvatska, prev. Z. Šešelj. Zg., 2000., str. 60-61):
Ovo vino, dobro vino,
vino plemenito,
dvorskom mužu svakom daje
srce razborito.

O proizvodnji i potrošnji vina u srednjovjekovnom Rabu svjedoči i sam Statutum Communis Arbae (Statut rapske komune) iz prve polovice 14. stoljeća, u kojemu se u nekoliko glava spominju regule vezane uz proizvodnju, kupoprodaju i konzumaciju vina. Tako je u Trećoj knjizi (Liber tertius) Statuta određeno kako ortaci trebaju obrađivati vinograde, zemljišta i vrtove (Cap. VIII) te odredba o nasadima vinograda na tuđoj zemlji (Cap. XIII). U Četvrtoj knjizi (Liber quartus) s podnaslovom – o zlodjelima (de malefitiis) jasno su izrečene zabrane protiv prodaje vina u krčmi bez općinskog znaka i žiga s koncem preko čepa postavljenim od općinskih baždara (danas bismo rekli markice i etikete/deklaracije) (Cap. IX), također određena su i jasna ograničenja za krčmare (i krčmarice), a jedna od njih je bila zabrana prodaje vina poslije prvoga zvona u noći niti u dane Uskršnjih blagdana, Navještenja Gospodina i Duhova te na Božić (…) (Cap. X) te što je posebno zanimljivo u kontekstu naše današnje Fjere – vino se na blagdan sv. Kristofora (27. 7.) u krčmama nije smjelo prodavati! Također, ako bi krčmar ili krčmarica stavili vodu u vino vlasnika, kažnjavali bi se kao za krađu. (Cap. XIII). Toj su zabrani posebno bila podređena vina za izvoz u Mletke te uvezena iz Mletaka: Povrh toga utvrđujemo i zabranjujemo da se nijedna osoba ne usudi staviti vodu u bačvu s grožđem ili moštom što se namjerava prodati (…) neka se nijedna osoba ne usudi staviti vodu u mošt ili vino, što se dovozi iz Mletaka u Rab ili na put za Mletke (…) (Cap. XXIX)

Posebna je glava Statuta posvećena štetama na vinogradima u Barbatu (Cap. XVIII) iz čega je moguće pretpostaviti o dugoj tradiciji bavljenja kulturom vinove loze u Barbatu: Nadalje utvrđujemo i određujemo, ako neke velike ili male životinje uđu u neki od vinograda koji se nalaze od ceste sv. Stjepana prema Barbatu i počine štetu, tada vlasnik tih životinja treba platiti počinjenu štetu, kako je bila procijenjena a također plaćaju štetu što su počinile na drugim vinogradima u trećini, (ali) bez globe. (…)

Danas imamo tzv. Vinogradarski registar u koji se prijavljuje svaka promjena i stanje, ni u srednjovjekovnom Rabu vinograd nije bilo dopušteno nasaditi bez dopuštenja Kurije. Pa je tako propisano: Hoćemo i određujemo, neka se nitko ne usudi nasaditi vinograd na nekoj zemlji rapskog otoka bez dopuštenja gospodina Kneza ili potkneza i spomenutih sudaca pod kaznom od 6 perpera za svaki prekršaj, s time da se povrh toga nasađena loza iščupa. (…) (Cap. XXII) Kao ‘inspektori’ postavljena su dva čovjeka, jedan plemić i jedan pučanin, a njihove bi se ‘usluge’ naplatile od polovice kazne prekršitelja. Statut je regulirao i berbu pa je tako osim zabrane berbe ili pravljenja mošta izvana u šumi bez dopuštenja vlasnika ili Kurije, postojala i odredba po kojoj se berbu nije smjelo usuditi obavljati prije blagdana sv. Marije u kolovozu (Cap. XXIV).

U Petoj knjizi (Liber quintus) Statuta u kojoj se nalaze prisege (kneza, sudaca, odvjetnika Kurije, blagajnika Rapske općine, vijećnika itd.) navedene su i one baždara te gradskih noćnih čuvara. Ako ste živjeli u srednjovjekovnom Rabu te ste vršili jednu od službi vezanih uz vino morali ste dati ovakvu prisegu: Prisežem ja (…) da ću odsad unaprijed do prvog sljedećeg blagdana Očišćenja Blažene Marije pregledati i obaviti očevid svih mjera za obujam i težinu, kako su postavljene, dobrom vjerom dva puta u mjesecu. Ako utvrdim neku prijevaru u njima, to ću najprije objaviti Rapskoj kuriji. Nadalje na sve posude za vino, bile male ili velike, za prodaju vina u krčmi nakon što dovršim mjerenje, odmah ću postaviti čep. Sve što mi naredi Rapska kurija učinit ću i poštivati. Neću počiniti krađu niti ću je prikriti. Neću pomagati prijatelja niti ću prijevarno naškoditi neprijatelju. (…) (Cap. XX)

Vinum et pueri veraces (Djeca i pijanci ne lažu)

Vino je na Rabu bilo cijenjena namirnica, te je tijekom cijeloga ranoga novoga vijeka bilo i sredstvo plaćanja odnosno podmirivanja obveza. Tako je poznat podatak kako se Kaptol morao obvezati plaćati novoga učitelja pjevanja upravo u vinu (Prothocollum pro archivo episcopale Arbi, 1539).

Postojao je i izvoz i uvoz rapskoga vina. Tako još iz godine 1539. nailazimo na jedan ugovor koji pred rapskim notarom krajem veljače potpisuju P. Rizo i Z. F. de Stantiis o posudbi bačava za prijevoz vina. Naime, Rizo je odlučio otići po vino za Rab u Rimini i to svojim grippom (grip, tip broda), ali nije imao dovoljan broj bačava pa od svojega prijatelja posuđuje njih 13. Bude li Rizo doživio na putu brodolom, obvezuje se isplatiti štetu. No već se za 8 dana vratio, živ i zdrav, s bačvama punim vina. (VKK, L. II, 139).

U mlađim stoljećima, kada su rute postale brže i izvoz se povećao, pa se rapsko vino počelo izvoziti u Trst, Rijeku, Jablanac i na otok Krk. Prevozilo se brodovima, a kasnije i fra O.B. svjedoči da se prevozilo i parobrodom. (III, 730, 1865, 31/12).

Najcjenjenije je bilo vino iz Barbata. Spominje ga i mletački geograf konventualac Coronelli (nama poznatiji kao tvorac karte otoka Raba iz 1696.) te piše: Arbe divisa in quattro Valli (…) Barbato è la quinta Contrada, anch’essa con Case disperssa famosa per la qualità di Vigne, che sanno i migliori Vini di tutta l’isola; e che principiando dove termina il Mondaneo, finisce alla Chiesa di San Barbato, da cui hebbe il nome. (Coronelli, 1696: 144.)

I u 18. stoljeću A. Fortis hvali Vino iz Barbata izvrsne je kakvoće i po tome je vrlo poznato; ali kudi domaće ljude – ništa se drugo gotovo ni ne uzgaja duž te obale gdje tako dobro uspijevaju vinogradi usprkos nemarnoj obradi. Te nastavlja u negativnom tonu: Otok Rab imao bi sve što je potrebno za uzdržavanje svoga malobrojnog pučanstva kada bi se na njemu poljoprivredom bavio manje glup i lijen narod. U svakom slučaju, on ipak proizvodi ogrjevno drvo, kojega se mnogi tovari godišnje otpreme u Mletke, žito, ulje, izvrsno vino, rakiju i od pradavnih vremena svilu, hraneći prelce lišće crne murve (…) Usprkos svim ovim svojim prirodnim proizvodima, otok je daleko od toga da bi bio bogat ili u stanju dovoljna napretka, jer se prečesto vide neobrađena zemljišta i besposleni seljaci. (Fortis, 2004: 260-261)

O nemarnim Rabljanima (vinogradarima) koji ne obrađuju svoja zemljišta piše i Rapska općina u jednom izvještaju o kmetskim odnosima. Naime, između kmeta i gospodara postoji ugovor u pogledu vinove loze, i traje dok traje loza. Plodovi se vinograda dijele popola ako vlasnik plati iskop i sadnju loze, inače prema ugovoru na 1/3 ili na ¼. Vlasnik osim dohotka od kmeta prima na Badnjak jedno breme luča, 1 kokoš i ¼ svinje tj. toliko četvrtina koliko kmet ubije svinja na kmetskom mjestu. Isti je dan vlasnik dužan dati kmetu ¼ zadnju od dobre ovce, jednu koledu bijeloga kruha, jedan kolač kuhanjac s uljem, 7 kvartuča vina, a obično i nešto rakije. Na Veliku subotu kmet je dužan donijeti gospodaru 12 jaja, a gospodar njemu jedan oveći kolač. Ove su dužnosti uvedene i određene i u zemljišnim knjigama. Naposlijetku izviješće završava konstatacijama o gospodarskoj sposobnosti seljaka: Barbaćani su trijezni i radišni. Oni su sretno prebrodili filokseru bez dugova i glada. Ostala su sela – težaci manje više lijeni, te dok se manje bave vinogradarstvom, piju više vina. (VKK, L. IV, str. 87-88)

Vinum bonum, pax in domum (Dobro vino, mir u kući)

Na kvaliteti rapskoga vina radilo se kontinuirano. Pomno su se odabirala najpogodnija mjesta za sadnju vinove loze do toga da su se sustavno provodili i inspekcijski nadzori. Tako je još za vrijeme mletačke vlade postojala komisija koja se sastojala od dva plemića, a koji su nadzirali gdje se na Rabu sadi vinova loza. Smjelo se saditi isključivo po brdašcima, a kako bi se dobilo na kvaliteti. Smatralo se da je odabir mjesta sadnje vinove loze uvjetovao kvalitetu vina i da je zato rapsko vino bilo cijenjeno u čitavoj ‘provinciji’. Još su u 19. stoljeću po brdašcima navodno bili vidljivi tragovi. Godine 1832. Općina je ponovno zatražila uspostavu jedne takve komisije koja bi nadzirala sadnju, a kako bi se rapskome vinu podigla kvaliteta (545, III).

Međutim, u 19. stoljeću osim povremenih problema s kozama koje su uredno brstile posađene vinograde na širokom području od Drage preko Mundanija sve do Kampora, pa je Općina čak i naložila da se broj koza svede na minimum (R.o.a., 1826, VKK, 513, III); rapske je vinograde poharala filoksera! To je doista bio izrazito velik problem o kojemu se raspravljalo i na sjednicama Dalmatinskoga sabora u Zadru!

NASTAVAK SLIJEDI!