Foto: Goran Novotny | arhiva Rapskog lista br. 4
Zadnjih godina maslinarstvo doživljava preporod na našim prostorima. Nije ni čudo kad znamo da je priobalno i otočno područje od pamtivijeka bilo zasađeno maslinama. Mi zapravo i ne znamo kako i kada su se počeli uzgajati kultivirani oblici maslina na zemljištima koja nastanjujemo.
Autor: Željko Peran, stručni savjetnik u Hrvatskom zavodu za poljoprivrednu savjetodavnu službu Arhiva Rapskog lista br. 4 | listopad 2008.
Oduvijek se sjećamo starih stabala maslina na rubovima naših vinograda i to ne na bilo kojim rubovima. Masline su se oduvijek sadile u prikrajcima, uz rubove suhozidova i na škrtim kraškim tlima. Plodna zemljišta ravnih polja ili terasa koristila su se za proizvodnju drugih konzumnih biljaka ili za vinovu lozu. Gotovo u svim zavjetrinama po škrapama zasađivane su masline.
Škrape su najčešće bile dom maslinovu drvetu ili pak oni tereni koji nisu mogli zbog svoje škrtosti u plodnosti tla udomiti neku drugu, zahtjevniju biljku. Pa i u tako skromnim uvjetima uzgoja maslina je imala višenamjenski način korištenja.
Osnova korištenja masline bila je prerada maslina u ulje. Dobro ulje bilo je i hrana i lijek. Maslinina komina koristila se u domaćinstvu kao ogrjev, u vrtu i polju kao gnojivo, a u pašnjacima ponekad i kao ovčja hrana. Njeni nadzemni dijelovi koristili su se pri kljaštrenju kao hrana ovcama, a grane i debla kao drvo za ogrjev tijekom dugih zimskih večeri. Ravni deblji dijelovi, najčešće grana vodopija, koristili su se za izradu držalica za motike i sl. Drvenasti dijelovi koristili su se i za proizvodnju drugih višenamjenskih proizvoda. Rezidba grana i grančica ujedno je imala i svrhu pomlađivanja stabla i forsiranja novih rodnih izbojaka.
Danas, puno godina poslije, ponovno se vraćamo maslini shvaćajući njenu hranidbenu, a nadasve ljekovitu vrijednost i značaj. Premda se uzgoj i podizanje novih maslinika sve više spušta u podnožja brda i u ravne bogate poljske njive, ipak jača sve više podizanje maslinika u teškim uvjetima kamenitih pašnjaka. Ove površine, zapuštene i godinama neodržavane, naselile su samonikle smriče /Juniperus/, akacije, ljute drače, mlječike i druge biljke.
Kako na tako kraškim tlima u mješavini s kamenom ima i kvalitetne crljenice pogodne za uzgoj masline, mnogi vlasnici zemljišta shvatili su vrijednost takvih terena i počeli podizati maslinike upravo na tako teško obradivim tlima, na kojima je tek ponegdje uz rubove bila zasađena pokoja maslina.
Za podizanje novih maslinika ipak bi bilo poželjno konzultirati se sa stručnjacima koji će vam reći da li se isplati podići maslinik na takvom terenu i kakva će biti njegova isplativost.
PRIPREMA TLA
Kad smo dobili pozitivan odgovor, počinjemo s pripremom tla. Ipak, prije same pripreme i čišćenja potrebno je izvaditi uzorke zemljišta i poslati ih na analizu. Analiza će nam pokazati da li je takvo tlo pogodno za uzgoj maslina i što mu moramo dodati. Po pozitivnom nalazu analize tla započnemo s čišćenjem terena.
Najprije pilimo sve drvenaste biljke koje će nam smetati na terenu. Na nekim terenima postoje višebrojne skupine samoniklih «divljih maslina» koje nije poželjno odstraniti. Takve samonikle masline poželjno je očistiti, porezati i pripremiti za cijepljenje, te na njih u pravo vrijeme primjenjujemo cijepljenje najbolje izvornih domaćih sorti. Očišćene divlje masline, ako parcela nije ograđena, moramo hitno ograditi kako nam ovce, kojih na ovim našim terenima ima poprilično, ne bi oglodale i pojele kvalitetne izbojke za cijepljenje. Debla, debele grane i grančice koje možemo iskoristiti za grijanje uredno ispilimo, spremimo i odnesemo u drvarnicu. Manje grančice, lišće i sitno grmlje koje je raslo kao podrast nije poželjno paliti na terenu. Njih možemo dodatno usitniti ako su krupne i skupiti ih na hrpu negdje u kutu parcela. Tamo će nam takav, nazovimo ga, otpad strunuti i napraviti kvalitetan humus kojeg kasnije možemo koristiti u masliniku ili doma u vrtu, povrtnjaku ili za cvijeće.
Očišćeni teren poravnamo, najbolje bagerom, na način da sačuvamo konfiguraciju terena i ne unakazimo teren. Kad je teren čist i poravnat, prelazimo na premjeravanje i označavanje sadnih mjesta. Na tako teškim terenima neka nam razmak sadnje bude nešto veći, najbolje oko 7×7 m, ovisno o kvaliteti zemlje i njenom udjelu među kamenjem razmak sadnje možemo smanjiti ili po potrebi povećati. Škrtije tlo traži veće razmake. Po označenim sadnim mjestima na teren se ponovno vraća bager i on nam započinje s iskopom rupa za sadnju. U takvim uvjetima rupe moraju biti 1x1x1 m, dakle najmanje metar dugačke, metar široke i toliko duboke. Kad su rupe iskopane, budući da za sadnju nema dovoljno kvalitetne zemlje, sukladno terenu uz svaku rupu donosimo najmanje za jednu trećinu rupe kvalitetne zemlje.
SADNJA I ZAŠTITA
Uz zemlju donosimo i stajsko gnojivo, kojeg možemo zamiješati sa zemljom i staviti ga na dno rupe ili ga pri sadnji staviti bočno u rupu. Sadnju obavljamo na klasičan, već dobro poznat način.
Nemojmo zaboraviti, u krajevima gdje ima kunića svakako treba mladu sadnicu zaštititi. To ćemo najbolje napraviti tako da odrežemo komad žičane mreže sitnog oka, visine oko 60 cm i tolike dužine. Mrežu postavimo oko debla sadnice kako ne bi dodirivala sadnicu i zakopamo je desetak cm u zemlju, kako bi ostala čvrsta. Na spojnim mjestima kad je savijemo i spojimo dobro je povežemo. Potom, po sadnji, a može i prije, svakako sa sjeverne strane zabijemo kolac koji bi uz metar ili 0,5 m u zemlji, morao biti najmanje 1 m iznad zemlje. Lakše nam je postavljati zaštitu protiv kunića i zečeva prije postavljanja kolaca. Kolac mora biti čvrsto usađen u zemljište i ne smije biti labav. Maslinu vežemo vezom zvanim osmica na primjernoj visini, a vez svakako mora biti iznad grančice kako vezivo ne bi počelo kliziti ka tlu.
Prostor oko mlade sadnice možete prekriti pločastim kamenjem, koje će donekle štititi zemljište od prevelikog isparavanja vode iz tla, a pri zalijevanju će duže zadržavati vlagu. Ukoliko novozasađenu površinu koristimo i kao pašnjak za ovce, onda moramo svaku sadnicu posebno zaštititi postavljanjem farmer pletiva s pobijenim kolcima. Promjer ograde mora biti najmanje 2 m. Jednostavnije i lakše nam je za ograđivanje sadnica koristiti armirnu mrežu i to četvorku, koja je stabilnija i koju ovce neće saviti. Armirne mreže su najčešće 2×5 m pa ih prepolovimo na pola te svakom polovicom opašemo po jednu sadnicu. Tu možemo postaviti samo dva kolčića koji će držati takvu ogradu-mrežu, dok kod farmer pletiva moramo postaviti najmanje tri ili više kolaca. Na takav način dvostruko ćemo koristiti istu površinu, kao pašnjak i kao maslinik. Kasnijim uzgojem formirat ćemo stabla tako da im ovce ne mogu naštetiti, te ćemo cijelu površinu moći jednako koristiti. Za napomenuti je da je, uz četrdesetak tisuća stabala od kojih su neka stara i nekoliko stoljeća, od početka devedesetih na Rabu zasađeno otprilike još toliko novih stabala, što zapravo potvrđuje zdravstvenu i financijsku korist ove plemenite biljne vrste kojoj se i naši Rabljani sve više posvećuju.
Autor: Željko Peran, stručni savjetnik u Hrvatskom zavodu za poljoprivrednu savjetodavnu službu
