Lica Raba | FRANJO BEG – Ljubav prema otoku sabijena u svaku ispisanu riječ

Kad vrijeme optoči misli svojim draguljima spoznaje, kad se zrela misao ukleše na zidu znanja, kad zastane korak i onemoća ruka, duša svejedno titra istom snagom kao i na početku svoga puta. Teško je sažeti iskustvo u jednu karticu teksta i svesti život na uzdah čijom bi snagom trebalo obujmiti veličinu napisanog i udahnutog znanja koje dišemo kroz poetske crtice književnika Franje Bega. Taj poriv da se poduči, a opet nenametljivo osvoji srce čitatelja izbija svakom rečenicom, ma svakim ”stihom” ritmičnog teksta koji svjedoči piščevom erudicijom.

Piše: Krešimir Butković
Iz arhive Rapskog lista br. 16 
Rubrika: Svjetionici suvremene rapske književnosti 
(str. 48, 49) - listopad 2011. - Uredio: Hrvoje Hodak

Iako skroman po objavljenim djelima, tek samostalna zbirka crtica ”Poljupci nemira” te skupna zbirka crtica ”Rapski tragovi”, prof. Beg je svojim kratkim proznim opusom zadužio brojne generacije koje tek dolaze. Rođeni Rabljanin, sa svojim školjem u srcu iznjedrio je posebnu i osebujnu liriku kojom će se dičiti svaki rapski poznavatelj vrhunske književnosti. Uostalom, tko ne zna za profesora Bega? Odgojivši mnoge generacije svojih učenika, u njihovu podsvijest utkao je ljubav prema lijepoj književnosti i usadio temelje znanja na kojima su mnogi gradili svoju budućnost.

Književnik svojim poetskim crticama oslikava zagubljenu prošlost i nametnutu stvarnost otoka koji ne možeš ne voljeti. Ljubav sabijena u svaku ispisanu riječ boji našu imaginaciju i dočarava sliku Raba kakvom ju upravo zatiče autor u svojim šetnjama kojima još više raspiruje lokalpatriotsku vatru svakog domaćeg čitatelja.

Begova mala grota rajske ljepote

Ta posebnost lirskog izričaja koja nemalo puta završava ritmičnošću rima nije isključiva samo za lokalnog namjernika njegovih zapažanja. Dapače, Beg svojim nadahnutim prizorima poziva svijet da ljubi tu malu grotu rajske ljepote kako ju i on sam ljubi samim rođenjem. Jer ljubav spram Raba nije predodređena, ona prožima svakog posjetitelja koji se zatekao u svojim trenucima odmora ili zaposlenosti.

Profesor Beg traži esenciju nesputane ljepote koja izbija kroz sva četiri godišnja doba. Mali čovjek koji usputno zalazi u prikaz pejzažne lirike, poput vrhunske fotografije dočarava trenutak kraj kojeg mnogi prolaze tek sa smiješkom u žurbi. Otok nema tu kontinentalnu hektičnost. Traži svoj mir i unutrašnju ravnotežu. Jesen u crnoj bobi grožđa ili pak naramak čvorastog drvlja za potpalu, to je Otok kakvog književnik poznaje, kakvog nam želi darivati, kakvim želi da se pamti. Svetost masline, vječnost zvonika, zrcaljenje mora doziva da slijedimo te rapske tragove kojima stoljećima vrludaju i tabanaju male dječje noge, pa čvrst korak zrelosti i šepuckavo trenje starosti koje pomalo briše slijed.

Zavazda odan svome rodnome otoku

Ne dopuštajući zaboravu da otme tu upamćenu ljepotu, Beg nas nudi tim malim zalogajima lirske svježine. Sama težina djela vjerojatno će doći do izričaja u trenutku kad okopni ona posljednja suza tradicionalnog življenja. Urbani pritisak na sve rjeđu svakodnevnicu koju je opisivao književnik, Begovu ostavštinu čini neprocjenjivim blagom, koji poput testamenta svjedoči o nama samima, o nama što se gubimo u konzumerističkoj snishodljivosti spremni na ustupke. Dok se pomalo brišu granice otočke autentičnosti, svojom stvaralačkom šutnjom profesor Beg indirektno upozorava: osvrnite se, pogledajte gdje ste, što ste bili i što postajete! Zar uistinu treba zaboravu ustupiti svu onu blagotvornost kojom nas ovaj prelijepi Otok daruje?

Rabljanin Franjo Beg, ponosan na svoje podrijetlo i zavazda odan svome rodnome otoku i dalje podučava. Podučava kad piše, kad se smije, kad plače i kad samo šuti nagnut na prozor kuće. Iako to ne čini, on svakodnevno šeće tom začudnom prirodnom ljepotom, stazama djetinjstva i nailazi na izgubljene tragove naših majki i otaca. Pa čemu se onda stidjeti, a ne ponositi kako se Beg ponosi tim komadićem raja u ovom dijelu svemira? Stvarno mi dođe da se okrenem i poput djeteta upitam: ”Barba, Vaša misao je tako lijepa i čista, ma je l’ mogu i ja s Vama koji komad puta, pa da mišlju blagujem svu tu ljepotu kojom nas u riječima obasipate?”

Profesor Franjo Beg u toj skromnoj, po kvantiteti, ostavštini ostavlja vrhunsku riječ, misao koja će poput rapskih zvonika odzvanjati u srcima onih koji ostaju i koji će čitajući i nadalje živjeti taj sjaj koji polako nestaje. Mi samo možemo profesoru zaželjeti svako dobro i zahvaliti na znanju koje nam daje, predaje i zauvijek ostavlja.

Piše: Krešimir Butković