Foto: Mladen Šćerbe - Mišo
Zbor rapskih patricija brižljivo je čuvao svoj arhiv. Vladarske povelje, mirovne nagodbe i druge dokumente iz kojih se vidjelo da vladaju otokom, pohranili su u sanktuarij, ormarić za relikvije iza glavnog oltara rapske katedrale.
U njega je bila odložena i kopija popisa sastavljenog za komesara Goessa, i to odmah nakon što je original bio spreman za predaju u Zadar. Ormarić sa svetinjama bio je najpoznatiji, no istovremeno i najtajanstveniji komad namještaja na otoku. Čitav je Rab znao za njega, no kako je bio postavljen duboko u prezbiteriju stolne crkve, gotovo nitko mu se nije smio približiti pa ga gotovo nitko nije niti vidio.
Svakogodišnje prikazivanje okrunjene glave svetog Kristofora u predvečerje zaštitnikova praznika za rapski je puk bio jedini očiti znak njegova postojanja. Sadržaj ormarića bila je patricijska tajna, a sanktuarijske relikvije i dokumente poznavali su samo najugledniji rapski plemići, koji su istodobno bili i visoki rapski dužnosnici: suci, egzaminatori listina i četiri doživotna čuvara sanktuarija (sanctuarii eclesiae cathedralis). Samo su posljednji, na poziv plemenitog zbora, smjeli baratati dragocjenostima u sanktuariju; pokraj njih se nije moglo proći u svijet rapskih čuda. Ni rapski biskup, a ni knez, nisu im mogli narediti da ga otvore, već su ga ključari smjeli otvoriti samo na poziv zbora rapskih plemića.
Biskup Oktavijan Janković Spader (1646. – 1715.; rapski biskup 1695. – 1698.) iskusio je krajem 17. stoljeća ozbiljnost te starodrevne odredbe kad je prilikom svoga nastupanja na dužnost želio pregledati sadržaj sanktuarija te prije redovite procesije na dan svetog Kristofora ispitati autentičnost relikvija pohranjenih u njemu. Beskompromisni borac za pravovjernost nije ni slutio da će njegova zapovijed koja se odnosila na predaju ključeva ormarića iza oltara u katedrali ostati neispunjena. Ni žalba mletačkome senatu, a ni izopćenje nepokornoga rapskog plemstva koje mu nije iskazivalo poštovanje, nisu pomogli. Sanktuarij je ostao zatvoren.
Ogorčenost izopćene rapske elite nad Spaderovim sumnjama u svetost onoga što je čuvano u sanktuariju, a još i više nad njegovim omalovažavajućim odnosom prema njima, gospodarima Raba, prerasli su u žestoku ljutnju koju se nije moglo obuzdavati na dugi rok. Dotada nepopustljivi biskup ubrzo je shvatio da se svojim rigoroznim mjerama i svojim pravedničkim, gotovo svetačkim ustrajanjem na vlastitom mišljenju, nepotrebno doveo u životnu opasnost.
Odluka da li da protiv svoje volje premjeri udaljenost od vrha gornjega rapskog bedema do oštrih grebena pod njim ili da radije smjesta napusti otok za njega je bila relativno laka. Ljubav prema kontemplaciji koja se u njemu oblikovala tijekom učiteljevanja u Rimu i Bolonji nije mu dozvoljavala mučeništvo. Nikada se više nije vratio na Rab, u svoju dijecezu.
Nedodirljivost sanktuarija nakon tog je događaja postala općepoznata, a u vrijeme dok su osobe s popisa za austrijskog komesara bile mlade kao rapska je zanimljivost dospjela u putopise po Dalmaciji.
Doc. dr. Dušan Mlacović | iz knjige GRAĐANI PLEMIĆI - Pad i uspon rapskog plemstva
