Foto: Miroslav Maroević (1900. – 1975.) - iz arivske zbirke Josipa Andrića
U 161. broju Narodnih novina, 17. srpnja 1865., izašao je članak „Otok Rab i njegove učione“. Taj kratki članak, iako posvećen „učionama“ odnosno ondašnjim školama na Rabu, neizravno zapravo otkriva mnogo više od samog stanja školstva.
U ovom periodu Rab je, kao i Dalmacija, bio pod austrijskom upravom (1814. – 1918.), a Dalmacija je, uzevši u obzir njeno gospodarsko stanje i infrastrukturu, bila među najzaostalijim pokrajinama Habsburške Monarhije, ako ne i najzaostalija. Spomenuti članak „Otok Rab i njegove učione“ otkriva nam da ni stanje na Rabu nije bilo ništa bolje.
U članku „Otok Rab i njegove učione“ tako se iznosi mišljenje da je otok Rab među najljepšim, ali i da bi mogao biti među „najplodnijim“ dalmatinskim otocima, kada bi se njegovi resursi bolje iskorištavali. Autor spomenutog članka navodi da je Rab usprkos prirodnim potencijalima „žalibože slabo redjen i obdielavan“, a u vezi povrtlarstva („povèrtlinah“) na Rabu navodi da „ovdie treba da mučim, jer tu se nevidi samo neumieća nego i neharnost našega seljaka“.
Zanimljivo, i poznati mletački putopisac i prirodoslovac Alberto Fortis je 90 godina ranije, u svojem poznatom djelu iz 1774. Put po Dalmaciji također zapisao da je Rab, „usprkos svim ovim svojim prirodnim proizvodima“, daleko od toga „da bi bio bogat ili u stanju dovoljna napretka, jer se prečesto vide neobrađena zemljišta i besposleni seljaci“. Osim toga, kao što i autor spomenutog članka iz 1865. neiskorištavanje potencijala od strane Rabljana ocjenjuje „lijenošću i neumijećem“, i Alberto Fortis je 90 godina ranije u Putu po Dalmaciji zapisao odnosno Rabljanima predbacio da bi otok Rab imao „sve što je potrebno za uzdržavanje svoga malobrojnoga pučanstva kada bi se na njemu poljoprivredom bavio manje glup i lijen narod“.*
U spomenutom članku iz 1865. navodi se i da školsko nadzorništvo rapskog kotara ima 5179 ljudi, a da „sav ovaj puk neimade ni jedne učione do jedine gradske u Rabu“, koju je prethodne godine pohađalo 60 gradskih učenika, te možda šestero iz „obližnjih kućah kmetskih“. Obrazovanje je, dakle, bilo dostupno samo gradskoj djeci, a grad Rab onda je brojao 1188 stanovnika. U ovom kontekstu, što zaključuje i autor članka iz 1865., ostaje „još četiri hiljade stanovnikah bez svake nauke, a da njihova dieca neimaju priliku naučiti se čitati ili pisati, a kamo li što poviše!“ Zabilježeno je da je plovanija odnosno župa nevaljska (tj. Novalja, koja je očito bila uključena u rapski kotar) brojala 778 stanovnika, draška 585, loparska 555, kapelanija barbatska 500, banjolska 455, mundanijska 448, a kamporska 420. Namjesništvo je ovaj problem gdje većina djece nema priliku obrazovati se uputilo na razmatranje, no za to je trebalo postići konsenzus sa župama o tome „kako bi bilo najlakše moguće izvesti seoske učione“. Ovakvi slabi postoci pismenosti stanovništva zapravo i ne trebaju začuditi – prema statističkim podacima o pismenosti stanovništva u Dalmaciji 1880. godine, a pod koju je spadao i Rab, gotovo 87,4 % stanovništva Dalmacije je bilo nepismeno.*
Crkva je, dakle, bila nadležna za organizaciju obrazovanja, kao i „duhovni pastiri“, a ako bi se nešto od “učiona” u tim seoskim sredinama i uspjelo organizirati, uslijedili bi drugi problemi. Prema spomenutom članku iz 1865., prvo bi neki učenici „pol ili tri četvèrti ure“ morali putovati do učione, „a ovdje u zimi nije to tako lahko“, „gdie se bura nešali, već ne pušta ni za osam danah niti kroz prozor poviriti, a kamo li poljem putovati“. Zatim, kako bi škole (“učione”) u tim selima izgledale? To je bio mnogo veći problem, a učionom je tad mogla zapravo biti jedino neka od seoskih kuća, koje su inače bile jako slabo sagrađene, nestabilne.
Uzevši u obzir dobar potencijal Raba, ali zapravo neukost i „lijenost“ ondašnjeg stanovništva kako je ranije preneseno iz članka iz 1865., u istom članku iz 1865. se otvorilo pitanje čemu bi se ta djeca-seljaci onda podučavali u tim školama jednom kada bi se otvorile, ali prometnulo se i da ne bi bilo pametno zahtijevati da uče isto što i gradska djeca. Jer „ako čoviek pomisli, da naš težak riedko kad postane književnikom“, „i da mora ostati uviek kod rala i motike, jer neimade čim napredovati na više nauke, zašto bi mu dakle služila ona tolika muka i udaranje po slovnicah, što se današnji dan na gradskih učionah udomilo?“ Autor spomenutog članka mišljenja je da bi se tu djecu-seljake najviše trebalo podučavati tečnom čitanju i lijepom pisanju, kršćanskom nauku, nešto računanju, a najviše poljodjelstvu i stočarstvu.
Autor: Lucian Borić Foto: Miroslav Maroević iz arivske zbirke Josipa Andrića
*NAPOMENA: citati iz Fortisova djela Put po Dalmaciji preuzeti su iz hrvatskog prijevoda djela iz 2004. godine (naklada Marjan tisak, str. 257-265), a podatak o postotku nepismenih u Dalmaciji tijekom 1880. iz rada Suzane Leček Pokušaji smanjivanja nepismenosti u Banskoj Hrvatskoj početkom 20. stoljeća (1993., str. 138).
