Rapski zapisi Božidarke Šćerbe Haupt: Kad se iđaše na more

Zahvaljujemo autorici, gospođi Božidarki Šćerbe Haupt, na dostavljenom radu kojeg je na svojem blogu objavila još 6. veljače 2023., a koji nas vodi u bogat i živopisni svijet pomorstva i ribarstva na otoku Rabu. Njezin tekst, temeljen na istraživanjima i razgovorima s lokalnim ribarima, čitatelju otkriva ne samo arhaične izraze i običaje, nego i duboku povezanost čovjeka s morem. Posebna vrijednost ovih zapisa leži u očuvanju glasova i sjećanja onih koji više nisu među nama, a koji nas uče kako promatrati, razumjeti i poštovati prirodu i baštinu našeg priobalja. (Hrvoje Hodak)

---

Povratak na početak baštinskog kruga

Napisala: Božidarka Šćerbe Haupt

Kada sam 1988. godine provela anketu na otoku Rabu, snimila i zabilježila govor u razgovoru s ribarima i barkajolima, nisam još ni slutila da će se cijeli moj život okrenuti baštini.

Sve je počelo zapisima jezika i istraživanjima u lingvističke svrhe. No život se ponekad poigra s nama tako da vas, kao i mene danas, nakon trideset i pet godina vrati na početak stvaranja i zatvori jedan cijeli baštinski krug kojim se, zapravo, osmislio vaš život.

More — to čudesno tkivo koje nas oplakuje i zapljuskuje — pamti svaki naš korak i pothvat. A što je najvažnije, ono nas drži i ne pušta. More zna ljude od mora. More čuva ljude od mora. Ono nas voli.

Pa i kada je razvaljano, kad loštrô kulâ more ili kad je na cikloni — i tada mu se divimo.

Susreti s ribarima

Stvarajući pisane i zvukovne zapise za moj rad Pomorstvo i ribarstvo na otoku Rabu, objavljen 2015. godine u časopisu Ethnologica Dalmatica (broj 22), punih 27 godina nakon njegova nastanka, obišla sam sa svojim stricem Bepom sva naselja na Rabu. On me povezao s najstarijim govornicima, mjerodavnima za moju anketu.

U Barbatu su to bili ribari Franjo Kordić – Franeta i Perčinîć. U Kamporu su sa mnom razgovarali Frane Kurelić (1912.) i njegov sin Joso (1939.), kao i Basilio Vidas Ružić (1906.). U Loparu sam razgovarala s Anticom (1922.) i Andrijom (1919.) Matahlijom, s Josipom Paparićem (1927.), Per Gulićem Brukvicom te s Frankom, Franicom (1924.) i Nikom Škarićem (1923.). U Banjolu su moji sugovornici bili Franjo Padovan (1906.) i mnogi mlađi ribari.

I danas pamtim njihov vedar duh i dobru volju dok su odgovarali na moja pitanja. Katkada bi ih obuzela sjeta — jer bi i oni sami mislima prizvali neko daleko vrijeme i ljude kojih više nema. I mene danas uhvati tuga što mojih govornika više nema. No zato je i moja obveza jača: sačuvati njihova imena kao izvore svojih baštinskih zapisa, i pisanih i zvukovnih.

Glas Franke Franice

Tako moj sugovornik Frané Kȕrelić iz Kampora pomalo tužno kaže:
„Perčȉnić i Kaštelȃni, najstarîji ribari na Rabu; Pandêli, pomrli su; imȃli su jednú mrȉžu; danȃs još ribȃre sin i dva unȕka.“

Koliko se samo uspomena zrcali u očima i glasu Franke Franice dok se prisjeća vremena kad je išla na ribe:
„Prije, kad nismo imȁli relôj, ondã smo isto znali kadȁ će dãn, jer Šćãpi gredũ kakȍ i sunce, tri i tri…“ (Franka Škarić, Lopar)
Za zimu, svojim zvonkim, gotovo onomatopejskim glasom, kaže:
„Zvonȉce su zaravnȉce za Božȉć.“
Znala je ostati na moru cijelu noć, jer dobro je znala i ovo:
„Danȉca se pokȁže pri dãn, a jȕtro najzãdna počȉne.“

Meteorološki zapisi s otoka

Zapisi prikupljeni od mojih govornika i danas mogu biti pouzdan izvor meteoroloških upozorenja. Neke od njih dijelim ovdje.

Banjol
– oblaci na Osoru zovu jugo
– u ljetno doba na Velebitu mrtvi oblaci – nosi maištral
– kad se zvijezda pojavi blizu mȉseca, naglo se promini vrime
– vȅtar gre zimi na lamp, a ljeti obrnuto, od lampa na grmljavinu
– ako kroz noć napravi vela rosa, bit će jugo
– ako na Velebitu ima sniga pa on potamni, onda će jugo, a ako je svitli onda će i dalje bura

Lopar
– obȑve na Velebitu ili sušu ruke, zove buru, a jugo dođe odozdola
– ako je na Velebitu oblak gõri, onda je bura
– ako kalȃda pȃde na Velebit pa je oblak, onda je jugo, kiša
– kada su vrãta na okvĩru od mȉseca, ondã će od tamo puhȁt

Kampor
– Na Osȍr se začme vrag
– Kad mȉsec ležĩ, mornari nȁnoge, a kad je u stranu, onȉ spū
– kad oblȁci sēdnu na planinu ili Osȍr, ondȁ će nevêra

Ruža vjetrova i život na moru

Pogledamo li ovu bogatu ružu vjetrova, vidimo jasno kako svako mjesto svoj vjetar ima:
Vjetar — vêtar, ima četȉri glavnih vetri i osan polovĩc. Kako kaže Kurelić: glavni su grêgo, lebićȃda, bȕra i polênte. Maeštral i trmuntana najbolji su za idra; jugo i bura ne šmekaju.

Vjetar sa sjevera:
Rab: bura
Banjol: bura od Senja, bura u trmuntanu,
Barbat: trmuntana
Lopar: sjeverna bura, zmorac, sa’morêška strana
Kampor: trmuntȃna, va zmȍrac – baca na trmuntanu

Sjeveroistočnjak:
Rab: bura po levantu, grego levante
Banjol: bura od Velebita, grego, bura lukovačka (od trmuntane do levanta), u buri imamo trmuntanu, grego i levante
Barbat: bura, burin, *grego trmuntana
Lopar: bura, *bura je učinȉla
Kampor: grêgo, bȕra, zovē bȕru, *grego de levante – polȉć – između bure i levąnta

Istočnjak:
levąnte, vaz jȕgo – baca na levȁnat, grbin (Banjol – bura od levanta), levȃnte, levȁnat

Jugoistočnjak:
široko, *levąnte lebić – polȉć – između širȍka i levąnta, loštro (Barbat), loštrini (Barbat), jugo

Južnjak:
jȕgo, zlo od juga, puše iz Dalmacije, vetar sajuška strana (Lopar)

Jugozapadnjak:
lebȉć, lebićȃda, zvȃnjski, *polênte lebȉć – polȉć – između lebića i polenta, leštro (Rab), zvanjak (Rab), južna bura (Lopar)

Zapadnjak:
polênte, pulentȃda, polentada (zapadna nevera), vanjski vetar, garbin (Rab – iz otvorenog mora sa zapada)

Sjeverozapadnjak:
maeštrȃl, majištral, *lebȉć maēštra – polȉć – između maeštrala i polenta, maeštra lebić, maištral (Barbat), maištrali (Barbat), dođe iz Italije (Banjol)

Čuvanje izvora

A da bismo živjeli na moru i s morem, moramo dobro poznavati i njegovo dno, kraj i pristaništa. Kako kaže Franka Franica, kad se iđaše na more, valjalo je znati gdje je škȃlj i mȃnj, gdje su stijene, grebeni i hridi: škuąr (Kampor), hrusta, kamẽni, sȉka, stin (Lopar)
Zato pročitajte Pomorstvo i ribarstvo na otoku Rabu i koristite ga u plemenite svrhe.

Ne zaboravite navesti izvor u svom daljnjem korištenju — jer nenavođenje izvora isto je kao izbrisati posljednjeg govornika Dalmatskog jezika. A ovdje je riječ o otoku Rabu i o arhaičnim izrazima zabilježenima prije svih ostalih zapisa!

Zato, dobri čitatelju, budi dobrostiv prema izvoru i ishodištu svoga znanja.

Neka nas na kraju dobri i vedri duh Kurelića podsjeti, ovom poslovicom koju mi je prenio, koliko smo kao ljudi krhki, grešni i maleni:

„Kad je Cigȁn šȃl kupȉt magȃrčića i ondȁ ga je srẽl jedãn gospodîn: – Di ćeš Cigane?
On odgovori – Idẽn kupȉt magȃrčića.
– A jesȉ rẽkal ako Bog dã?
– Ćȁ će meni ako Bog da, kad je kȅsica u žẽpiću!?
Dõšal Cigȁn na pijãcu, pogodîl magȃrčića, ĩšće on kȅsicu, a kȅsice nĩ.
Grẽ Cigȁn nȁzad i opet ga kuntrîva gospodȃr.
– A dȉ je magȃrčić?
– Izgubîl san gospodîn kȅsicu, ako Bog dã.“

Ova priča, u svojoj jednostavnoj šaljivosti, podsjeća nas na ljudsku krhkost i na to koliko je život ponekad nepredvidiv, baš kao i more kojem je posvećen cijeli ovaj tekst.

Napisala: Božidarka Šćerbe Haupt