Foto: Hrvoje Hodak | Massimo Mancini i Miljenko Domijan
To što je San Marino bio među prvim državama koje su priznale neovisnost Republike Hrvatske nije slučajnost, jer to je priznanje proizašlo iz dubokih povijesnih, duhovnih i prijateljskih veza koje su se u presudnom trenutku pretočile u jasan i hrabar politički čin. Naime, dana 14. siječnja 1992., dan prije masovnog međunarodnog priznanja 15. siječnja, San Marino je izgovorio ono što su mnogi tada još vagali.
Autor: Hrvoje Hodak
U kontekstu ratne nesigurnosti, političke neizvjesnosti i punih hodnika diplomacije, ta je odluka imala težinu daleko veću od same veličine države koja ju je donijela. Uz Island i Svetu Stolicu, San Marino je pokazao da moralna jasnoća ne ovisi o broju stanovnika, nego o snazi uvjerenja.
To priznanje nije bilo tek politički čin – bilo je prijateljski čin, a prijateljstvo Raba i San Marina ne počinje državnim aktima, nego ljudima. Povezuje ih sveti Marin – klesar, pustolov i simbol slobode, rođen na Rabu, koji je zapravo duhovni utemeljitelj Republike San Marino. Ta činjenica sama po sebi nosi snagu mosta: između otoka i Apenina, između Jadrana i unutrašnjosti Europe.
Imena koja su nosila i još nose mostove
I da, svako veliko prijateljstvo ima i svoja imena. Bilo ih je u dugom protoku vremena jako puno, no mi ćemo ovom prigodom izdvojiti dva. Na rapskoj strani to je svakako prof. Miljenko Domijan, neumorni čuvar baštine, čovjek koji je znao da su kamen, identitet i sjećanje nerazdvojivi. Domijan nije povezivao samo spomenike, nego i ljude, svjestan da kulturna diplomacija često govori jasnije od službenih nota. Njegov odlazak prošle godine ostavio je prazninu, ali i jasnu obvezu – da se mostovi koje je gradio ne zapuste.
Na sanmarinskoj strani, nezaobilazno je ime Massima Mancinija, čovjeka koji prijateljstvo sa Rabom i Rabljanima shvaća osobno, gotovo obiteljski. U susretima, razgovorima, volonterskim akcijama i zajedničkim projektima, Mancini i dalje zorno pokazuje kako priču o zajedništvu Otoka i Brda moramo pisati srcem, a ne samo funkcijama.
Prijateljstvo koje traje
Danas, desetljećima kasnije, to se prijateljstvo ne održava iz nostalgije, nego iz kontinuiteta. Susreti, uzajamni posjeti, zajedničke proslave i pripreme za jubileje Rapske fjere svjedoče da veza nije simbolična, nego živa.
Rab i San Marino nisu povezani interesom, nego povjerenjem. A povjerenje je najtrajnija valuta koju povijest poznaje.
Možda je upravo u tome pouka ovog kratkog zapisa: da prijateljstvo, kada je iskreno, zna preteći povijest – i stati na pravu stranu onda kada je to najteže.
Autor: Hrvoje Hodak
Podsjetimo, prva država koja je priznala Hrvatsku bio je Island, koji je ovu odluku donio još 19. prosinca 1991. Isti dan takvu odluku donijela je i Njemačka, ali je odluka stupila na snagu 15. siječnja, danom priznanja i ostalih članica Europske zajednice. Međunarodno priznanje Hrvatske dva dana prije Europske zajednice objavila je Sveta stolica, a 14. siječnja San Marino. Prve zemlje koje su priznale Republiku Hrvatsku još u jesen 1991. bile su zemlje koje i same tada nisu bile međunarodno priznate: Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija i Estonija.
