Foto: Arhiva RL-a
Ljeto je bilo na vrhuncu. Barem se ja tako sjećam toga ljeta kad se našoj mnogobrojnoj ekipi dječurlije s Grpa pridružio malešni i žgoljavi Daniel. Nešto mlađi od mene, nešto manje pričljiv, no interesantan „zagonetni dječak“ koji je iznebuha uletio u naše društvo i bio asimiliran poput paštete na kruhu radničke klase koja je odmarala na srpanjskom suncu loveći boju za mračne pogone u gradskim predgrađima.
Piše: Krešimir Butković
Mic po mic, taj zagonetni dječak odjednom nam je postao svima još više zanimljiv kad je rekao da se preziva Kušan. Pogledavali smo jedni druge razrogačenih očiju jer smo na naše pitanje „Onaj Kušan?“ dobili potvrdan odgovor. Daniel je odmah dobio posebno mjesto u klapi. Pogledavali smo svaki čas prema njemu i čekali da se desnom rukom počeše iza lijevog uha, ili je trebalo to biti obratno?
Svi smo odjednom htjeli postati Koko i zamišljali kako njegov tata Ivan piše novu epizodu dogodovština vezanih baš za naš otok Rab. Djevojčice su počele izmišljati priče, baš kao i Melita. Najednom smo svi postali poneki lik iz knjiga koje je napisao Ivan Kušan. Prepričavale su se zgode iz Strašnog kauboja, posebice onaj dio kada Koka na zabavi stisne mjehur, a ne zna gdje bi si olakšao muke.
Da, mi djeca živjeli smo na moru niti sto metara od velikog pisca za djecu. Naravno da je Danielu bilo sasvim normalno da vidi Kušana svako jutro, pa tata mu je, no mi klinci igrali smo se kauboja i Indijanaca samo da bismo mogli, u svom ratničkom pohodu, protrčati nakratko kraj Danielove kuće i ugledati pisca svih pisaca. Nitko od nas nije znao kako izgleda. Jednom sam ga čak zamijenio s nekim bezličnim inspektorom koji je krstario kućama tražeći neprijavljene furešte. A onda, jednog poslijepodneva, spustili smo se svi na Punticu, kod Brankine rive, i preplavili plažu ručnicima. Daniel je već bio tamo. Kraj njega je sjedio neki barba uredno njegovane brade, simpatičnog lica k’o u Baltazara (tada smo još svi bili u crtićima).
– „Ovo je moj tata“, s ponosom nam predstavi svog oca. Svi smo drhtali od uzbuđenja. Veliki je Kušan na našoj plaži. On zna Koka. Kušan se kupa s nama! Zinuli smo od čuda i tako buljili u njega punih deset minuta. Veliki književnik nije bio od puno riječi. Nasmiješio se i to je bilo sve. Nakon nekog vremena mi smo već bili u svom dječjem svijetu. Tik do nas bio je svijet Koka, Melite i tko zna koga još. Kušan nas je ispod oka pogledavao, smijuckao se i upijao naše razgovore.
Godinama poslije, Koka sam pratio u mnogim snimljenim serijama dok ga Daniel nije prebacio na filmsko platno. Ne sjećam se da je Koko navratio na Rab. Znam da je skočio do Knina, no u međuvremenu smo svi odrasli, knjige su se zagubile po policama na koje više nismo navraćali. Daniel i njegova jednako poznata mama i glumica Helena prodali su kuću na Rabu. Kušan je zbog svoga teškog zdravlja izbjegavao putovanja. I ja ih izbjegavam. Otvorim Facebook i otputujem negdje. Tog 20. studenog 2012. otvorio sam naslovnicu i šok. Sve je bilo prepuno vijesti da je u osamdesetoj godini preminuo veliki književnik Ivan Kušan. A tko će sada brinuti o Koku, pitao sam se. Generacije su odrastale uz njega.
Svi mi čuvamo Koka u sebi. Daniel će nas još koji put podsjetiti na njega. Ostaje činjenica i zadovoljstvo da je ovim otokom, kroz uličice i preko trgova hodao Kokov otac. Pa ako više i nismo djeca, možda bismo mogli, u ovom trenutku dok čitamo, posegnuti desnom rukom iza lijeva uha (ili je to ipak bilo obratno?) i počešati se jer tko od nas nije htio barem jednom biti Koko, slavni istražitelj i dijete koje nikada neće odrasti?
Autor: Krešimir Butković Iz arhive Rapskog lista br. 20 prosinac 2012. | str. 61.
