Foto: RabDanas
U sjećanju mi je prvo povezivanje umjetničkog direktora festivala Brune Mičetića s Goranom Ćukom i Marinom Javoranom. Brzi dogovor jazz entuzijasta s gradonačelnikom Nikolom Grgurićem i sve odmah kreće u realizaciju. Dogovaraju se koncertna mjesta, dani, sati, glazbenici…
Piše: Krešimir Butković
Sve je počelo s glazbom u fotografijama priznatog jazz novinara Davora Hrvoja. Njegova izložba u PIK-u bio je svojevrsni početak sad već tradicionalnog jazz festivala.
Znam da su mnogi dušobrižnici strepili nad budućnošću ovog, u jazz svijetu, hvaljenog festivala. Nije se dogodilo čudo. Dogodila se tradicija koju u velikom broju posjećuju podcijenjena rapska publika i njeni gosti. Dogodio se kontinuitet vrhunskih koncerata te gostovanja poznatih i priznatih jazz umjetnika.
Pažljivo birane lokacije davale su dodatni doživljaj kako publici tako i glazbenicima. Osim po koncertima, pamtili su se i after jazz jamming sessions u Moderato Caffeu kod Gorana Ćuka te u Beach Baru ”Banova vila” kod Marina Javorana.
Kako se prvi uvijek pamte, tako nam je svima ostao u pamćenju koncert veličanstvenog Matije Dedića. Njegov koncert ”Matija svira Arsena” održan je u prekrasnom i posebnom ambijentu pod arkadama oltarnog ophoda na ostacima crkve sv. Ivana Evanđelista u Rabu. Više stotina nazočnih obožavatelja jazza utkali su tu zlatnu nit tradicionalnom jazz festivalu.
No, ove godine, kao da je nebo htjelo odati posebno priznanje na ovaj naš deseti susret s vrhunskim glazbenicima. Kao da je htjelo dodatno naglasiti da je veliki virtuoz jazza Matija Dedić stigao u okrilje vječnog mira pa da ondje preludira po rajskim dirkama klavira.
Sjetimo se i budimo zahvalni na toj Matijinoj ljudskoj cjelovitosti. Skroman, pristupačan, jednostavan, a dubok i nepregledna talenta, oduševljavao je mnoge poklonike jazz ali i Arsenove glazbe. Uvijek je isticao koliko je bio sretan i ispunjen koncertima na Rabu.
I njegova predivna majka, pok. Gabi Novak, s ponosom je pričala o anegdoti kad su kasnili na Rab jer im je trajekt koju minutu prije ”pobjegao”. Saznavši da su Matija i Gabi ostali na Stinici, posada trajekta Rapske plovidbe okrenula je plov i vratila se ukrcati vrijedne goste. Par tjedana prije no što sam pošao na Rab susreo sam ju u domu za starije i nemoćne Trnje gdje je bila na rehabilitaciji. Prisjetila se koncerta kojeg su ona i Matija imali pod arkadama atrija kraj crkve sv. Ivana Evanđeliste.
Smrznem se čim pomislim kako sam ih tada vidio po posljednji put. Otišli su Arsen, Matija i Gabi. Gore je sad okupljen najbolji trio svih vremena. Još ako im se pridruže Boško Petrović, Miljenko Prohaska, Damir Kukuruzović…Bože, učini da taj jazz stigne i do ovih naših, profanih, nizina.
Posebno ostaju urezani trenuci gostovanja Hrvoja Hodaka na tom prvom Matijinom koncertu. Ta neodoljiva toplina, povezana energija, emocija i sinergija u kojoj se ispreplitala obostrana ljubav prema dobroj glazbi, tekstu i…Arsenu. Tu je i koncert posebne Tine Vukov s Matijom na Rabu.
Matija je utkao predivne trenutke u ovaj festival, ali i u putove jazza na Rabu. Sama činjenica da su ovim gradom koračale mnogobrojne povijesne veličine, glazbenici, umjetnici, književnici, sportaši…čini nas ponosnima. Za naježiti se.
Vjerujem kako će umjetnički direktor festivala, Bruno Mičetić, te suorganizatori, prepoznati tu činjenicu i, možda, pokrenuti svojevrsni dodatak festivalu, kakvo natjecanje mladih jazz umjetnika do 23 godine koji bi se natjecali za nagradu Matije Dedića za najbolju jazz improvizaciju na zadanu temu, zatim nagradu Arsena Dedića za najbolju kantautorsku pjesmu (glazba i tekst) uz klavir, te za najbolju žensku jazz vokalnu izvedbu do 23 godine za nagradu ”Gabi”.
Prostora ima kao i lokacija po cijelom otoku za njihovu izvedbu. Pa čak i na Mišnjaku, Pudarici, Suhoj Punti…
E, da, poželjno je da poneki koncert budi dostupan starijima i nemoćnima. Tako da svi možemo participirati u ovom, kvalitetom, prebogatom festivalu.
Tužni smo i sretni zbog ove desetogodišnjice. Rab Jazz Festivalu želimo još puno godina postojanja, alternativnih lokacija, dodatnih sadržaja i mnogobrojne publike.
Autor: Krešimir Butković
