Foto: RabDanas
U nedjelju, kad se ”zapinilo” more, kad sam s ”parkinga” gledao onu masu ljudi kako zdušno ruše barijere okolo i u sebi, preplavila me je neviđena eksplozija emocija. Ježim se ja. Ježe se ljudi koji taj dan nisu mogli ili ne mogu plivati. Maraton je u tom trenutku dobio još veći smisao. Iako nije dug za plivanje, te ”zdravim” ljudima ne predstavlja neki izniman fizički napor, on je svojevrsni put do katarze.
Piše: Krešimir Martin Butkovič
Završio je 15. maraton. Ljudi moji, 15.! Kad je sve pokrenuto bila nas je šačica ljudi. Nitko se nije ni nadao da će ovoliko izdurati. Već poslije trećeg maratona manifestacija je nadišla sva naša očekivanja i mogućnosti. Bez Udruge Komin, Grada Raba, TZ Grada Raba, Crvenog Križa, Lučke kapetanije, policije, Hitne službe Grada Raba, maraton bi se ugasio kao svijeća na burinu.
”Krešo i prijatelji” postali su cijeli otok Rab, udruge osoba s invaliditetom i OSI u individualnom aranžmanu koje dolaze iz svih dijelova svijeta, lokalni mediji. O snažnoj podršci društva koje podupire inkluziju i u velikom broju sudjeluje u plivačkom maratonu izvještavali su mnogobrojni domaći i strani mediji. Zahvalnost je neizmjerna.
Sama nazočnost na maratonu, mnogobrojnost, podrška; glasna je poruka svima da i osobe s invaliditetom postoje, imaju svoju vrijednost te da pronalaze ali i mogu pružiti smisao u životu. Biti jednak u pravima i mogućnostima života dostojna čovjeka simbolično se zrcali u moru. Kad nam svima samo glave vire iznad površine tad vidimo tek jednog od mnogobrojnih ljudi u moru. Bez razlike smo. Nitko ne vidi jesmo li niže od te glave ”savršeni” ili ”nesavršeni”. Bitno je da one misli koje ”plivaju” u glavi su istovjetne svima, a to je: ”Srcem protiv barijera”, srcem do jednakosti, srcem protiv mentalnih barijera koje nas dijele ili nas marginaliziraju poput nekih ”parazita” koje ”suvremena” eugenika odbacuje.
U nedjelju, kad se ”zapinilo” more, kad sam s ”parkinga” gledao onu masu ljudi kako zdušno ruše barijere okolo i u sebi, preplavila me je neviđena eksplozija emocija. Ježim se ja. Ježe se ljudi koji taj dan nisu mogli ili ne mogu plivati. Maraton je u tom trenutku dobio još veći smisao. Iako nije dug za plivanje, te ”zdravim” ljudima ne predstavlja neki izniman fizički napor, on je svojevrsni put do katarze.
Naime, taj, naizgled ne natjecateljski maraton, potiče ono unutarnje natjecanje koje dovodi do nekih novih odluka, promjena stajališta, pobjeda nad samim sobom. Daleko kvalitetnije nego što je to novogodišnja lista odluka. Dok čovjek pliva, promatra ljude oko sebe. Svatko sa nekom svojom životnom pričom koja ga tjera da da još više od sebe ili se pomakne s mjesta. Trenutak je to unutrašnjeg sažimanja, introspekcije i potrebe za samonadilaženjem. Nema težeg od toga da se čovjek u istom trenutku slomi, potopi i potom odgurne od dna ne bi li nadrastao i probio sve okvire koje ga sputavaju u daljnjem napredovanju. Nema težeg od učiniti drastične, dramatične promjene koje su u suprotnom pravcu kojem smo čitav život stremili. I nije to poraz. To je pobjeda. U nekom trenutku smo pogriješili i nismo si to htjeli priznati.
Stoput sam, plivajući u miru Barbatskog kanala, kontemplirao o svom životu, pogreškama i propuštenim prilikama. Dok sam plivao prema Dolinu, kao kvadriplegičaru iznimno zahtjevnoj ruti, na pola kanala bih zastao i pogledao prema Rabu, njegovim ”jedrima” i njegovom prkosnom odolijevanju prolaznosti. Čovjek može imati prkos, ali prolaznost ne može zaustaviti. Plivaš i shvaćaš tu veličanstvenost i posebnost života koji je vrijedan upravo zbog te činjenice što je kratak, neponovljiv, težak i nudi tek poneki trenutak sreće. To je vrijednost koja nema cijenu no podcijenjena je od nas samih jer ne shvaćamo da se život živi od prvog do posljednjeg udaha, te da ćemo svi, kad-tad, umrijeti.
Plivaš i gledaš što je prošlost ostavila svima nama u zalog. Jednom, kad svi mi utonemo u zaborav ropotarnice prošlosti, vrednovat će se naš ukupan zalog. U ovom trenutku naš zalog je tolerancija i ljubav, humanost i ponos učinjenim. Ali, to ne bi bilo moguće bez svih vas, vas koji pojedinačno pobjeđujete sebe, mijenjate i utječete na druge i osvješćujete bit ovog maratona. Poput leptirovog efekta, onog inicijalnog maratona, pokrenuli smo ne samo ovaj maraton već i mnoge druge koji ukazuju na potrebu inkluzije u društvu. Potrebno je tako malo od svih nas da se pokrenu velike stvari. Samo jedan malen dodir rukom o suru stijenu Dolina. To je bit maratona. Preplivati kanal i dotaknuti promjenu kako u sebi tako i oko sebe. Dotaknuti, potaknuti, pomaknuti.
Gledam stare, nemoćne, djecu, osobe s invaliditetom, sportaše, jedre ljude, svi nasmiješeni ”pine” more i šalju poruku u svijet, u svemir, u prošlost i u budućnost. Gledam i prisjećam se svih onih dragih ljudi koji su bili na maratonu ili plivali maraton. Neki su otišli zauvijek. Neki su bolesni i više ne mogu doći. Neki su otišli u daleke zemlje i više nisu u mogućnosti sudjelovati. Gledam bivše i sadašnje političare koji tu ulogu namjerno gube u tom trenutku humanog čina. Više nije bitno jesi li lijevo, desno, pravo ili krivo. Bitan je čovjek.
Gledam i ovu malenu dječicu koja u suzama gledaju maraton željni toga da i oni, iako još nedorasli, isplivaju taj, za sve nas, važan maraton.
Gledam iz te svoje ”prošlosti” kako naša budućnost u suzama stremi biti dijelom onog zapjenjenog mora, ovog srca koje je svakim maratonom postajalo veće od svih barijera koje mu se i danas bacaju pred njega. Gledam i vjerujem u ovaj maraton. Vjerujem da će, usprkos tome kako više nismo interesantni ”velikim medijima”, ova manifestacija nastaviti živjeti.
Prošlo je šesnaest godina otkad sam u ”prekršaju” zajedno s Rakom i Domagojem preplivao kanal. Osijedio sam. Više ne smijem ni plivati. ”Stara” sam kvadriplegija. Dosta od nas začetnika je onemoćalo ili umrlo. Da, prolazni smo, stoga vas, kao netko tko neizmjerno voli Rab iako sam od ”ća” i kojeg je Rab prihvatio kao svoje dijete, da nastavite ovaj maraton, ne zbog mene, nego zbog svih nas, vas, njih koji će dotaknuti Dolin u potrazi za smislom ili voljom za nekim novim početkom ili nastavkom života.
Nastavite srcem pobjeđivati sve barijere u i pred sobom. I opet zapinite more, zbog nas, zbog vas, zbog njih koji dolaze.
Tekst: Krešimir Butković Foto: Andrina Perić & Hrvoje Hodak
