Foto: RabDanas
Natmuren i oblačan prosinački dan (1989.) nije bio osobito pogodan za posjet nonu Ivanu. Još prije ulaska u stan, od nonove kćerke smo saznali da nije najbolje raspoložen, jer je saznao neke nevesele obiteljske vijesti.
Razgovarala: Mira Belamarić Arhiva lista Rab (br. 18, siječanj 1990.) za objavu priredio: Hrvoje Hodak
Kako raspoložiti za razgovor devedeset četverogodišnjeg nona? Pravo rješenje gotovo da je došlo samo od sebe. Zaželjeli smo, naime, prije razgovora razgledati nonovu radionicu. Otvorivši vrata na njoj rekao je: “Ovo je moj život!”
Velika, za ovo doba godine, hladna, dosta svijetla prostorija, puna laiku nepoznata alata u prividnom neredu. Osjeća se miris ulja za podmazivanje, a ručne sprave, očuvane i u funkciji, po starosti mogle bi biti muzejski eksponati bravarskog zanata. Nono Ivan s ponosom pokazuje feral netom završen i to završen rukom 94-godišnjaka. Pokazuje nam mala metalna torpeda za ribolov i dodatak dnu kazana koji sprječava zagorijevanje. Raspoloženje mu se vratilo, te niti fizičkim izgledom, niti hitrinom pokreta ili živošću pričanja ne odaje svoju poodmaklu dob. Teško je nama u ova nemirna vremena, vremena kompjutora i strojeva, elektronike i štošta još, shvatiti vrijednost komada lima ili metala pretvorenog u nešto korisno. A eto, nono Ivan Stojan radi s puno ljubavi svoj zanat, uvijek jednako uživajući u stvaranju i konačnoj funkciji urađenog predmeta. Sigurni smo da je riječ o našem najstarijem aktivnom metalskom radniku.
Nono, recite nam kako i kada ste došli na Rab?
– Rođen sam u radničkoj obitelji 1886. u Trogiru. Poslije završene pučke škole pošao sam u zanat. Bio sam šegrt kod majstora Franje Kalebote.
Za četiri godine naukovanja izučio sam bravarski, limarski, vodoinstalaterski pa i potkivački zanat. Kratko sam radio u Splitu, ali nije mi se tamo svidjelo, a niti ostajalo u Trogiru. Kupio sam kartu do Rijeke i parobrodom “Hvar” krenuo na put. Sjećam se, bilo je jako slabo vrijeme pa je parobrod pristao na Rabu i ostao u njemu do jutra dok se vrijeme ne smiri. Smjestio sam se kod svojih Trogiranki udatih u Rabu i ujutro krenuo na brod. Međutim, broda nije bilo u luci. Krenuo je umjesto u dogovorenih 5 sati, sat ranije, u 4 sata. Tako sam ja ostao u Rabu.
Šetao sam ulicama i čuo odjednom zvuk nakovnja. Bio je to majstor Legac koji je radio u svojoj radionici. Dođem kod njega, gledam kako radi i kažem da sam i ja izučio taj zanat. On me uze na probu kod sebe (kod majstora sam i stanovao) i kako je bio zadovoljan, ostanem kod njega punih 9 godina. Zanimljivo je napomenuti da je tad na Rabu bilo i konja za potkivanje. Kod majstora Legca dočekao sam i mobilizaciju 1915. godine.
Vjerujem da ste jedini živi Rabljanin sudionik I. svjetskog rata. Recite nam nešto o tome?
– “Nakon mobilizacije najprije sam kao vojnik upućen u Zadar, pa u Bosnu, a zatim na front u Goriziju (Monfalcone) u Italiju. Tamo mi je gelerom ranjena noga i tako ranjenog našao me moj rođeni brat i na leđima me iznio s bojišta. U bolnici u San Stefanu kod Beča proveo sam jednu godinu. Sjećam se svake subote dolazila nam je u posjetu posljednja austrijska Stojan. (Zita od Bourbon-Parme godine 1911. udala se za posljednjeg austrougarskog vladara Karla I. Austrijskog te je s njime bila okrunjena je 1916.). Nosila nam je darove, a moj komad gelera iz noge dala je da se ugradi u srebro kao privjesak.
Neko sam se vrijeme još odmarao u Beču, da bih nakon rata ponovno došao na Rab. Imao sam simpatiju prema mojoj današnjoj ženi. Moja žena je Rabljanka Josipa rođena Vidas. Vjenčali smo se 3. siječnja 1920. godine.”
Što da na ovo mi kažemo nego da je veoma mali broj bračnih parova koji dožive “zlatni”, a da ne govorimo o iznimnim slučajevima kada se doživi čak 70 godina braka kao u slučaju Bepe i nona Ivana. Zato im čestitamo od srca ovaj zaista rijedak jubilej.
– “Poslije ženidbe”, nastavio je nono Ivan, “želio sam otvoriti svoju radionicu, a za to mi je bio potreban početni kapital. Otišao sam u Novalju na Pag jer tamo nije bilo konkurencije u tom zanatu i tamo radio dnevno 20 sati, uglavnom poljoprivredne alatke. Žena je istovremeno radila kao krojačica pa smo tako prikupivši potreban novac kupili od Devčića malu radionicu i tako sam postao svoj gospodar. Posao je išao dobro, zarađivao sam dosta od svoje radionice koju imam od 1922. godine. Novu kuću sam napravio 1933. u vrijeme kad se gradio i hotel “Bristol” (kasnije “Beograd”, pa “Arbiana”).
Moram reći, kada govorim o gradnji svoje kuće, da sam bio prvi na Rabu koji je u kuću uveo tekuću vodu, a jedan od prvih gostiju moje kuće bio je ban Perović. Dobili smo tada i dvoje djece. Sve je prekinuo drugi svjetski rat. Kada su došli na Rab, Talijani su mi okupirali cijelu kuću. Sin Vjekoslav, gimnazijalac, odlazi 1943. godine u partizane. Poginuo mi je na sremskom frontu kao borac VI. ličke brigade. Sam sam išao u Srijem po njega, donio ga i sahranio na Rabu.”
Vidjeli smo s kakvim veseljem pokazujete svoju radionicu. Recite nam nešto o svom zanatu i životu obrtnika?
– “Mene je moja radnja uvijek najviše veselila. Ona mi je sve. Mogao sam je svih ovih godina iznajmiti ili prodati, ali dok sam živ to ne dolazi u obzir. Sve sam radio ručno provodeći u njoj po cijele dane. I ručak su mi nosili u radionicu. Uvijek me je najviše radovalo kada nešto napravim i ono uredno funkcionira.
Za sve to izdržati trebalo je dosta pojesti i popiti zdravog vina. Općenito, tada se u gradu (Rabu) dobro živjelo. Kuća je uvijek bila puna društva. Po prirodi sam uvijek bio veseljak i rado sam odlazio sa svojim prijateljima obrtnicima na zabave. Uz to bavio sam se lovom i ribolovom.
Uvijek smo se mi obrtnici dobro slagali. Porez nije bio prevelik iako smo po običaju i na to malo “brundali”. U to vrijeme lošije se živjelo na selu, ali i to se mijenja na bolje kada tamo negdje 1950. dolazi do jačeg razvoja turizma. Ja sam i poslije odlaska u penziju ostao radit u svojoj radionici, sve do današnjeg dana pa me se tako i sada uglavnom može naći u njoj. Jer, kamo da ja idem kad nema više nikoga od mojih vršnjaka. Usamljen sam i to me najviše muči.
Jedino društvo u mojoj radionici je čovjek “zlatnog srca” Mato Jelen, koji svaki dan dođe da me obiđe, da popriča samnom.”
Živi tako nono u dobrome zdravlju svoje pozne godine, a životni ritam mu je sređen, podvrgnut strogoj disciplini samoga nona Ivana. U ljeti ga možemo sresti već u 4 sata ujutro kako šeće obalom – rivom koja je po njemu jedna od najljepših, kaže, ljepša od opatijske – i promatra svoj Rab. Žali nono za starom pijacom, jer je sada tu uređeni trg pa iako je lijep – nema života (i mi se slažemo s tim). Nema mjesta gdje su se prije običavali okupiti poznati i onako s nogu poćakulat. Promatra nono stare fasade kuća i sjećajući se nekadašnjeg sjaja želi da se nešto učini. Veseli ga da dosta toga i “kreće” – Pjaceta je divna, a sada i Gornja ulica.
Ne gleda nono televiziju jer politika ga ne zanima. Samo sport, voli nogomet, osobito “Hajduka”. Osamljen je najčešće… Ali tu je srećom njegova radionica i zlatne majstorske ruke, najstarijeg nona na Rabu – Ivana Stojana.
Razgovarala: Mira Belamarić Arhiva lista Rab (br. 18, siječanj 1990.) za objavu priredio: Hrvoje Hodak
