Iz starog tiska izvukao i priredio: Lucian Borić
Dug hod kamenitim putovima, zadivljujući pogledi na more i Velebit, skromna loparska gostionica i domaći „šampanjac” koji se pio gotovo predobro — tako je izgledao jedan izlet od Raba do Lopara krajem rujna 1911. godine. Živopisne dojmove s toga putovanja sačuvao je bečki list Montags-Zeitung, koji je 13. studenoga iste godine objavio treći nastavak putopisa „S plavoga Jadrana: Rab – Veli Lošinj”.
OGLAS
OGLAS
Autor je otok obilazio u društvu supruge, u vrijeme kada je glavna turistička sezona već završila, a motorni čamci kojima se odlazilo u Lopar bili povučeni iz prometa. Preostalo je pješačenje, znatno napornije nego što su putnici očekivali. No trud su nagradili krajolik, pješčane plaže i gostoljubivost domaćina. Uz opise prirode, putopis donosi i zanimljive pojedinosti o tadašnjoj prehrani, vinu, smještaju te planovima za uređenje velikoga kupališta u Loparu.
U nastavku donosimo prijevod teksta koji Rab i Lopar prikazuje očima posjetitelja s početka 20. stoljeća — kroz njegova oduševljenja, poneku pritužbu i susrete s ljudima koji su mu otočno putovanje učinili nezaboravnim.
*21. – 29. rujna 1911.*
“S plavoga Jadrana
Rab – Veli Lošinj
III.”
Sljedeći ponedjeljak donio nam je vrlo zanimljiv, ali naporan pješački izlet. Trebalo je proći otokom Rabom, od grada Raba gotovo do njegova sjevernog kraja! Vrijeme nam je bilo naklonjeno, ali put nam nije uvijek odgovarao. Morali smo se poslužiti glavnom otočnom cestom jer plovidba više nije bila moguća: društvo „Arbe” već je povuklo iz prometa svoje motorne čamce, kojima se inače odlazilo u Lopar. Sezona je, naime, već bila odmaknula — bio je kraj rujna, a Rab gotovo bez stranih gostiju.
Ta cesta, ondje gdje izlazi iz grada, isprva posve podmuklo nalikuje sasvim pristojnoj širokoj prometnici. No veselje, nažalost, traje kratko, a put je — dug! Ubrzo se ta primamljiva, varljiva cesta, jer valja prijeći prijevoj na Tigni rossi (povijesni naziv za Kamenjak), počinje prilično strmo uspinjati prema kapeli sv. Ilije. Popločena je velikim kamenjem koje nimalo ne podsjeća na parket. Od kapele se pruža vrlo lijep pogled na grad Rab i more, koji nagrađuje trud uspona.
Zatim se sličnom cestom — ako je uopće možemo tako nazvati — silazi u zelenu i plodnu dolinu sv. Petra, gdje uspijevaju vinova loza, kukuruz i druge kulture. Usred te udoline slikovito se uzdiže crkva s niskom drvenom konstrukcijom za zvona i gospodarskim zgradama. Taj je kraj još donedavno bio na zlu glasu zbog žarišta kolere, koje se, doduše, nije nalazilo uz cestu, nego na malom rtu što zadire u more i može se lako izdvojiti od okolice.
Nedugo nakon prolaska kraj te crkve put se ponovno neugodno kamenito uspinje. Dolazi se u visoku udolinu okruženu gotovo golim obroncima. U njezinu dnu nalaze se kamene kućice pastirskoga naselja, a pase i nešto goveda. Kroz usjek na istočnoj strani kamenoga ruba udoline pruža se veličanstven pogled na ponosni Velebit. Između njega i Tigne rosse, kojom upravo prolazimo, smjestio se uski Velebitski kanal, koji pomorcima baš i nije osobito naklonjen.
Udaljavajući se od ruba udoline, put postaje nešto ugodniji. Mjestimice prelazi preko trave i gubi se među drvećem, a zatim prolazi pokraj geološki vrlo zanimljiva mjesta. Usred vapnenačkoga područja nalazi se naslaga crvenoga pijeska nanesenog vjetrom. Kiše i drugi atmosferski utjecaji oštro su je oblikovali, pa su nastale prave pješčane piramide obrasle grmljem, zamršeni pješčani jarci i slični oblici. Iznenađujući je to prizor u ovom kamenitom krškom kraju.
Potom se put spušta prema sjevernom rubu otoka, u smjeru Lopara. Dobro trasirana, ali nažalost vrlo oštro nasuta cesta vodi nizbrdo i ubrzo pred sobom vidimo dio loparskih kuća. S desne i lijeve strane približavaju se morski zaljevi — Velebitski kanal i Kvarnerić. S posljednje kamenite uzvisine Tigne rosse, koja se nadvija nad cestom i na kojoj se nalazi kamena humka, otvara se prekrasan pogled na područje Lopara, na Velebitski kanal duboko pod nama, na otoke i hridi te na Velebit.
Ondje gdje cesta stiže u nizinu prema Velebitskom kanalu otvara se široka, prekrasna plaža, uz koju će društvo „Arbe” urediti novo veliko morsko kupalište. Ali i ispod samoga Lopara, smještenog na blagoj uzvisini, nalazi se divna plaža za kupanje!
I u Loparu je, međutim, bilo poteškoća s prehranom. Postojala je doduše neka vrsta gostionice, ali s malo namirnica.
Najbolji je ponovno bio izvrstan bijeli domaći „šampanjac”, koji se nazivao i „šampanje” odnosno „vodica”. Bio nam je draži od svakoga umjetno proizvedenog šampanjca: peckao je na jeziku, čak se i pjenio, a pio se gotovo predobro. Uz to je bio mnogo jeftiniji od onoga što se gradskom čovjeku poslužuje pod imenom šampanjca: litra je stajala jednu krunu i šezdeset helera! Nadalje, bilo je salame, dvopeka i tvrdo kuhanih jaja — ne mnogo, kao što se vidi, ali ipak sasvim dobro.
U Rabu su nam savjetovali da ponesemo hranu, no snašli smo se i ovako. A čemu dodatni teret? Jedina briga bio nam je povratak, jer smo se morali vratiti istim putem. Kada smo se u noći koja je već padala spuštali od kapele sv. Ilije prema Rabu, požalili smo što ranije nismo krenuli iz Raba u Lopar. Put se jednostavno pokazao duljim nego što smo pretpostavljali.
Ipak, naposljetku smo stigli. Kada smo u palači Nimira, odnosno „Grand Hotelu”, u društvu pekara gospodina B. Waltora i njegove ljubazne šogorice uživali u svježem, dobrom pivu, ukusnom loparskom zecu te drugim jelima i poslasticama, dnevni su napori ubrzo bili zaboravljeni.
Zatim je osvanuo posljednji dan našega boravka na Rabu, i to prekrasnim jutrom. Na jednom od najviših vrhova Tigne rosse, iznad Svete Lucije u Barbatu, nalaze se ruševine staroga, navodno grčkoga naselja: sv. Damjana. To je poprilično veliko područje ruševina, u čijoj se sredini još može vidjeti dobro očuvan svod apside s trima zazidanim prozorskim otvorima.
Naš ljubazni barkarijol pripovijedao nam je da se i u njegovoj kući može dobiti dobro „šampanje” te da bi me rado poveo do sv. Damjana. Tako smo se rano ujutro zaputili prema Svetoj Luciji. Ondje, doduše, nismo zatekli dobroga Antonija, koji je imao posla u Rabu, ali jesmo njegovu ljubaznu obitelj. Spremno su nas počastili ukusnim „šampanjcem”, po jednu krunu za litru, dobrim kruhom, grožđem i kozjim sirom.
Moja je supruga ostala uz kruh, sir i „šampanje”, a mene je uzbrdo povela nimalo neugledna kći domaćina. Put koji vodi do sv. Damjana nije baš osobito ugodan. Njegov posljednji dio zapravo je uspinjanje bez staze preko gologa kamenjara, među kojim tek oskudno rastu kadulja i drugo nisko bilje te pokoji grm borovice.
Pogled s visine na Velebit, na Velebitski kanal duboko pod nogama, na uglavnom gole otoke i hridi istarsko-dalmatinskoga otočja što izranjaju iz prekrasno plavoga mora te na grad Rab doista nagrađuje razmjerno malen napor uspona. Doduše, planinarski štap i prikladne planinarske cipele bili bi bolji izbor od kišobrana i gradske obuće.
Nakon povratka u Svetu Luciju pjenušavo je vino prijalo dvostruko bolje, baš kao poslije i dobar, obilan obrok kod Marčića u Rabu.
Poslijepodne smo se teška srca oprostili od grada i otoka Raba kako bismo parobrodom krenuli prema sljedećem odredištu: Velom Lošinju, koji sam već dugo želio posjetiti. Plovidba je bila pomalo nemirna, ali divna. Nažalost, malo se oduljila zbog pristajanja u Punti Lunu na otoku Pagu, pa smo u Veli Lošinj stigli tek predvečer, kasnije nego što smo željeli.
Izvor: Österreichische Nationalbibliothek - Wien Naslovna fotka: TZG Raba
OGLAS
OGLAS
