Ekskluzivno vam donosimo ulomak iz neobjavljenog romana Hrvoja Hodaka: “Nedovršena java”.
“Izgledalo je da nema staza, da se ne može dalje od urušenih suhozida. Sve želje odbjegle su iz razbijenog gnijezda, a podno okamenjenog maslinova debla ovce su pomicale mirnu mjesečevu noć. Blejanje, pa plahi pokret papkara po gromači…
OGLAS
OGLAS
Svud naokolo Božji mir.
Vjetrić razigrava lišćem, nakratko se ušuška pa ode, dok lanterna bezvučno utiskuje svjetleće otkucaje u bilo rapske tišine. Šutim, da ne uplašim još ono malo otoka što je ovdje za mene i u meni ostalo.
Noć je, pokazalo se, prilično susretljiva prema povratnicima. Ne postavlja suvišna pitanja, ne traži dokumente o pripadnosti, ne provjerava koliko smo dugo izbivali ni jesmo li u međuvremenu stekli kakve nove navike. U njezinu se mraku još može prepoznati obris nekadašnjega svijeta, pa čovjek, pomalo na svoju štetu, povjeruje da se nije mnogo toga promijenilo. Stari kamen, maslina, ovca i mjesečina tvore gotovo uvjerljivu kulisu za jednu malu obmanu. Nije, doduše, sasvim jasno tko tu koga obmanjuje.
S jutrom, međutim, počinje druga predstava.
Svjetlost je neumoljiv kritičar uspomena. Ondje gdje se noću prostirala tišina, sada su promet, glasovi, građevine i neizbježna žurba ljudi koji nemaju vremena za ono što je nekome drugome nekoć značilo čitav svijet. Pojavljuju se kuće kojih se ne sjećam, katovi koji zaklanjaju vidike, beton koji se uvukao u svaku raspoloživu pukotinu.
Nisam, naravno, očekivao da će me dočekati krajolik iz djetinjstva, uredno sačuvan pod staklenim zvonom, kao eksponat u zavičajnom muzeju. Vrijeme ima svoja pravila, a odsutnost nije povlašten oblik prisutnosti. Ne može čovjek godinama izbivati, a onda se vratiti s pretenzijom da mu se sve i svatko mora prepoznatljivo osmjehnuti. U tom smislu, prigovor koji upućujem svijetu mogao bi se, uz malo poštenja, vratiti meni kao bumerang.
Pa ipak.
Nije stvar samo u novim kućama, u betoniranju nekadašnjih vinograda ili u nestanku staza kojima se više nema kamo. Promjene krajolika, ma koliko bile nespretne, još se daju izmjeriti, fotografirati i unijeti u kakav elaborat. Teže je ustanoviti što se dogodilo s ljudima. Oni koji su nekoć davali boju ulicama, smisao obiteljskim pričama i toplinu slučajnim susretima uglavnom su otišli. Neki pod zemlju, a neki tek toliko daleko da se više ne prepoznajemo.
Groblja su mi, tako, postala nova mjesta susreta.
Ondje još mogu pronaći imena koja mi nešto znače, živote upisane na drvu križa ili uklesane u kamen, godine između dviju crtica, onaj u vlastitom sjećanju sačuvani sažetak nečijeg života koji preostaje kada se o pokojniku više nema koga pitati. Na groblju nema potrebe objašnjavati odakle si ni zašto ti neki kamen nije tek kamen. Ondje su odnosi, barem naizgled, jednostavniji. Mrtvi ne mijenjaju temu, ne podsmjehuju se tuđoj vezanosti za prošlost i ne traže da se opravdavaš zbog toga što pamtiš.
S njima, paradoksalno, još mogu razgovarati. Sa živima je to ponekad znatno složenije.
Možda sam se vratio s pogrešnim očekivanjima. Možda sam pripadnost zamijenio za pravo vlasništva nad vlastitim uspomenama. Čovjek je, uostalom, sklon prisvajati čak i ono što je odavno prestalo biti njegovo: ulicu, miris, stablo, nečiji glas. U tom prisvajanju ima nečega djetinjeg, ali i nečega što bi se moglo nazvati kulturnim naslijeđem, ako nam je do toga da svojim slabostima damo dostojanstvenije ime.
Ipak, postoji razlika između promjene i zaborava. Jedno je kada mjesto postane drukčije, a drugo kada se izgubi sposobnost da se u njemu prepozna išta osim trenutačnih koristi. Jedno je kada se grade kuće, a drugo kada se više ne razumije zašto je neki stari zid vrijedan čuvanja. Baština se tada pretvara u dekoraciju, pripadnost u folklorni dodatak, a emotivna veza s prostorom u neobičnu osobnu sklonost koju je pristojno tolerirati, ali ne valja njome previše zamarati okolinu.
Eh, ne znam jesam li u svemu tome nepravedan. Sumnja u vlastitu prosudbu vjerojatno je posljednji oblik pristojnosti koji nam ostaje kada se suočimo sa svijetom koji nas više ne treba. Možda je moja nostalgija tek dobro odgojena sebičnost, pokušaj da se vlastita prošlost proglasi mjerom tuđe sadašnjosti. A možda je, ipak, posrijedi nešto manje osobno: slutnja da čovjek može izgubiti vezu s mjestom mnogo prije nego što iz njega stvarno ode, kao što je može zadržati dugo nakon što se svi razlozi za povratak učine besmislenima.
Predvečer se ponovno spušta na masline. Suhozidi se povlače u sjenu, a među kamenjem ostaje ona stara, neobjašnjiva tišina. Na trenutak mi se čini da bih mogao ponovno pronaći stazu. Ne onu kojom se nekada prolazilo, nego onu koja bi me odavde odvela do nečega što još nisam sasvim izgubio.
Ne polazi mi za rukom.
Možda se pupčana vrpca ne prekida odjednom. Možda se godinama stanjuje, pod pritiskom udaljenosti, novih okolnosti i naših vlastitih izbora, sve dok jednoga jutra ne ustanovimo da više ne provodi ništa. Ostane tek ožiljak, gotovo nevidljiv ispod odjeće, koji nas povremeno podsjeti da smo nekada bili povezani s nečim što nije tražilo nikakvo objašnjenje.
Šutim. Ne zato da ne uplašim ono malo otoka što je ovdje za mene i u meni ostalo, nego zato što više nisam siguran govori li ta tišina jezikom pripadnosti ili je tek njezin dobro sačuvani privid.”
Autor & naslovna fotografija: Hrvoje Hodak
OGLAS
OGLAS
