Tradicionalni susret generacije VIIIc na Pjaceti zadnju subotu u 8. misecu i skori početak školske godine, zavrtilo mi uspomene pa se sjetih rujna 1961. kad točno prije 65 godina krenusmo nas više od 40 u prvi razred osnovne škole Vlado Vukušić, u onu lipu kamenu zgradu na rivi s pogledon na rapski porat, a po buri i siki i na potopljenu švapsku maonu.
Piše: Vlasta Vidas
Školsko zvono, marende i nestašluci uz rapsku rivu
A tamo su dečkići iz našeg razreda Ulja, Kokeza, Zoran i još neki razredni vragolani, znali po bužama od maone lovit ćifli. Naša učiona bila je na 1. katu gotovo u sjeni vele topole, čija su nam se u kasno proliće, sjemenja s malim dlakama – kako neka bela vata – lipili na marende na one debelo narizane fete kruha namazane pašteton ili miješanon marmeladon, ča su nam ih dilile Tonči i Marija.
OGLAS
OGLAS
Tonči je bila fizički snažnija od Marije zato je ona i zvonila na ono dosta velo metalno “zlatno” žuto školsko zvono. Držala bi zvono s obe dvi ruke i spretno kampanala, a i često nam je “šla na ruku”: kad bi mi pisali neki kontrolni ili zadaćnicu, mi bi joj rekli da zvoni 4-5 minuti kasnije, a kad bi bilo usmeno ispićevanje molili bi je da počne kampanat na zlatno školsko zvono čim prije.
U prvom razredu osnovne škole naša učiteljica Irena Badurina, prema nama onako sitnima i prestrašenima, već od prvoga dana imala je topli majčinski odnos i mi smo se jako “vezali” na nju, zato je odlaskom naše prve učiteljice u Rijeku bilo i puno suza.
U drugom razredu preuzela nas je tada najstroža učiteljica u rapskoj školi, Nevenka Kocijan. Znajući da je njen suprug Nikola, direktor škole imali smo još veće strahopoštovanje. A to su bila vrimena kad bi te učitelji ili roditelji, pogotovo otac, bez riči samo pogledali, mi smo znali ča mislu i ča moramo činit!
Kazne, prve simpatije i zajednički povratci kući
Danas kao odrasli ljudi, roditelji, bake i djedovi, shvaćamo tadašnje stroge odgojne metode uz koje su obavezno išle i disciplinske mjere i gotovo svakodnevne kazne. Nama je bilo skroz normalno tzv. ostajanje u kazni nakon nastave, a jedna od najsimpatičnijih je bila baš kazna učiteljice Nevenke, negdi u 3. ili 4. razredu, kada su od “vele ljubavi” dječaci malo jače zagrlili i za kosu povukli svoju simpatiju. I ča drugo, nego ona kod djevojčica poznata: “tužit ću te učiteljici!”
I tako bi: male Banjolke rekle su učiteljici Kocijanki, da su ih dječaci potezali za kosu, i odma sankcije! I to: nakon nastave svi gredu doma, a dječaci Banjolci ostaju u kazni! Sami u učioni više od pol ure, da bi djevojčice mogle doć doma bez njihovih dječačkih nestašluka!
A ča su one učinile: sakrivajuć se da ih Kocijanka ne vidi, sidile su prid školon i strpljivo čekale svoji Banjolci da opet moru poć skupa doma, kako ča je bilo od 1. do 8. razreda.
Mi nikad nismo hodili doma svaki za sebe kako pokarani, nego iz razreda cela grupa: Banjolci njih 9 prema Padovama, Palićani njih 7 doli prema Škveru, samo dva dječaka su živili pored škole i isto su šli skupa doma, a prema starom gradu Rabu čak nas 18! Pa kako nas je bila vela grupa, znali smo se među sobon pokarat, a dečki iz Varoša i potuć s onima iz Kaldanca…
Kad je školovanje značilo odlazak s rodnog otoka
A prije malo vrimena čujen na radio Rab javi se gospođa negdi iz okolice Senja, pa se skoro rasplakala zbog unuke ča je pored senjske gimnazije donila odluku da gre na školovanje u Rijeku, pa mi je došlo se javin i ja i onako u eter objasnin kako smo mi otočani – rapski đaci generacije rođeni 40-ih, 50-ih, a i oni prije nas morali napustit Rab da bi se školovali – jer ni bilo duge!
Mi nismo mogli birat: školovat se doma ili poć s otoka u veli grad, u nepoznato, ali ne zbog toga da nam u novoj sredini bude zabavnije, izazovnije i bez manje nadzora, nego baš iz izričite želje za znanjem, obrazovanjem da budemo školovani ljudi koji ce moć svome otoku dat više.
Ne znan ča nam je bilo teže u 14-oj, 15-oj godini napustit naš rodni otok, na koji smo mi Rabljani još više nego drugi boduli vezani, ili ostavit roditelje, bracu, sestre, svu rodbinu, prijatelje pa onako mladi snalazit se u nepoznatoj okolini ili onaj osjećaj odgovornosti zbog troškova koje su imali naši roditelji, a da ne govorim o tuzi za rodnim krajem!
Jer mi nismo brzim karamaranom svaki vikend hodili doma, prvenstveno radi tipične loše otočke povezanosti s kopnom, a neki i zbog financijske situacije. Postojala je ona neka kako knjižica ča smo mi otočki đaci dobivali od Jadrolinije, pa smo 3-4 puta u školskoj godini mogli koristit popust za nama jako dragi brodi brze pruge: Proleterka, Partizanka i tzv. gradovi Osijek, Novi Sad i drugi ča su plovili iz Rijeke za Rab, Zadar pa sve doli do Južne Dalmacije. A manje dragi su nam bili oni tzv. pjesnici Vladimir Nazor, Ivan Cankar, Vuk Karadžic ča su pol dana plovili od Rijeke do Raba pa dalje do Luna i Novalje.
Da mi smo jako volili tu brzu prugu, jer je parćevala iz Rijeke kasno popodne pa bi nas negdi na pučini ćapalo škuro, a kako su brodi brze pruge bili luksuzniji s lipin salonima i velim palubama, bilo nam je baš zabavno šetat gori-doli i onda navečer doć na velu rivu punu ljudi, jer iako ne putuješ to je bil naš stari običaj!
To je bil baš poseban rapski đir i kad bi dolazila brza pruga, a posebno ljeti svi bi žurili “pred brod”! Kako ča smo mi imali izraz “skale za poc doli na more” za skale od Pjacete, tako se i govorilo “gren pred brod, dolazi brza pruga!”.
Neki za susrete imaju Korzo, Kalelargu, a mi za vidit se s nekim imali smo “brzu prugu”, vidili bi ki je došal iz Rike i ki gre za Dalmaciju i onda pod zvizdanim nebom pogledom bi u mrak pratili svitla brze pruge sve negdi do punte Luna.
A brodovi tzv. pjesnici su fermivali u svakom portu, kako i onaj poštarski autobus ča smo s njim putovali kad je bila fortuna juga, jaka lebićada, jer onda brza pruga ni koštivala na našu velu rivu, nego lipo greš drito za Zadar… koja tuga, ono vidiš konture Raba, sinjali od lanterne na siki pod gradon, i niš – samo nestane našega Raba kad brod zamakne zada Paga.
A po buri bi najgore bilo kad bi “otvorili Buku” (Bocca di Segna) tj. Senjska vrata, jer bi nas doli u štivi (tzv. 3. razred) hitalo vamo-tamo, a po zimskoj buri bi nam bilo i zima, pa smo se pokrivali čistim stolnjacima, ča su ih konobari držali uredno posloženo doli u štivi.
Kako ča bi tugovali kad brza pruga navečer “ne bi takla Rab” nego šla za Zadar, tako bi se na rivi ranom zorom dok je na brigu pival peteh oko četiri manje kvarat, onako nepaspavani dok bi s roditeljima čekali vapor – tako su ga oni zvali – koje veselje bi nastalo kad bi vidili da brza pruga provon ne okriće prema Rabu nego pasiva doli pod Dolfin i samo produži plovidbu prema Rijeci!
Ajme, sriće – još 1 dan doma i od Jadrolinije za školu dobiješ opravdan izostanak!
A puno je priča vezanih uz plovidbe brzom prugom, jer našoj mašti nije bilo kraja, pa su se tražili različiti načini kako izbjeć pečatiranje na đačkim potvrdama Jadrolinije: neki su varakinon brisali pečat, a neki molili Bana u onoj veloj agenciji na rivi da im ne udre pečat i da ih onda u knjižici imaš čim manje pečati, pa onda moreš doć doma više puta!
Brodom i poštarskim autobusom prema rodnom Rabu
Ne sićan se točno kada je 70-ih Autotrans uspostavil liniju Rijeka-Rab, ali zato dobro pamtin prve godine školovanja u Rijeci i dolazak moje generacine 1954. doma na Rab ili ono brodon ili onin malin poštarskin autobuson, ča je tribalo doć puno prije šest ujutro do skladišta glavne pošte kod željezničkog kolodvora, i nadat se da autobus neće bit krcat paketi i pošte pa da te ukrcaju!?
I onda više od 5-6 sati vožnje od Rijeke do Jablanca, zatrpani pošton i paketima ča su u zavojima padali po nama, jer taj poštarski autobus je obilazil, stajal i skrcival poštu pred baš svakom poštom. I onda ako imaš sriće da brzo uvatimo trajekt da satima ne čekamo u Jablancu pa da dođeš doma čim prije.
Uvik je bila izrazita i jaka ta naša povezanost s rodnim otokom, pa ako nismo mogli poć doma, došli bi na rivu baren taknut brod ča gre ili je bil na Rabu, vidit domaći ljudi, čut rapsku rič, poslat ili dočekat paket ča su nam naši poslali.
Isti Misec nad Zadrom i rapskim zvonicima
Vraćaju mi se uspomene kad sam kao studentica Filozofskog fakulteta u Zadru sa zadarske rive doli prema otocima gledala Misec, onda su mi u mislima uvik bile one riči jednog našeg đaka puno starije rapske generacije, koji se tako šetajući s ocem zadarskom rivom nostalgično zapitao: “Pape, a svitli ova Misečina va Rab?”
E, to je ono, i Misec ča ga gledaš daleko od rodnoga kraja lipše svitli, jer znaš da taj isti Misec obasjava i ona naša 4 zvonika, crikve&pjacete, Školjić, Padove, Frkanj, zaljev sv. Eufenije i sve naše lipe vale…
Vrativši se sinoć s fešte na Pjaceti, s tonovima rapske DVD-e limene glazbe i domaćom pismon šoto-voče, dok je pun Misec svitlil nad gradom Rabom, napisah ovih par riči da se ne zaboravi.
Jer ka ča mi je za moj članak “Memento jednog vremena” koji je posvećen mojim roditeljima i svim mojim Rabljanima koji pamte ovaj Rab iz mojih sjećanja, rekla prof. Kristina Šekrst s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, da su ta moja sjećanja kao vremenska kapsula i da “treba više pisati o tradiciji i životu kakav je nekoć bio – da se ne zaboravi – zato nastavite s pisanjem – sve to obogaćuje našu baštinu!”
A to mi je i govoril moj rođak Miljenko Domijan, kad ga šećući po rivi jednog zimskog dana nagovarah da zapišemo tipične rapske riči i anegdote, razne štorije i običaje iz staroga grada Raba da svi ti zapisi ostanu za našu dicu, unuke praunuke! Kratko u njegovom stilu mi je rekal: “pa „tuko” jedna, bar si ti školovana i pismena, sedi i piši ča čekaš…”
Školski biseri i uspomene koje se ne zaboravljaju
Evo pišem, a naše rapske uspomene neraskidivo su vezane za naše školske dane u rapskoj osnovnoj školi.
U višim razredima razna školska sportska natjecanja, radne akcije po Rabu, razne prigodne priredbe za državne praznike, ekskurzije i izleti u 7. i 8. razredu, s našim omiljenim razrednikom Dragozetom, nakon ča je naša razrednica i nastavnica matematike Josipa Zudenigo – lipotica naše škole – otišla u Zadar.
A te dvi godine u 5. i 6. razredu matematika nam je radi nje, bila skoro omiljeni predmet. Slušali bi je i pokušali zapamtit ča više, netremice gledajući u našu razrednicu Mikicu, kako su je zvali od milja.
Predmetna nastava je imala i “svojih bisera” – od drske protestne izjave na satu muzičkog: “ma, neću vam ja učiteljice pivat!”
Te na satu biologije nikad zaboravljenog pitanja: “Koja se riba ne jede?” i ko iz topa brzi i legendarni odgovor:
“Bambusa!”
No, u razrednom ribljem fondu imali smo i Žotru…
Mojoj generaciji, a i onim starijima, svima su zasigurno ostale lipe uspomene na Tona Bačića i njegove fiskulturne vježbe te poznate sletove – priredbe sa sinhroniziranom koreografijom uz prigodnu muziku.
Cijelu školsku godinu mi bi po razredima vježali, a onda svečana zajednička priredba svih učenika na Blatu uz one završne “žive slike” i gromoglasnoga pljeska publike. Iako inače zabavno, pred kraj školske godine zajedničko vježbanje više od stotinjak učenika odjednom, ponekad nam je bilo i naporno, pogotovo nakon čestih ponavljanja, a sve zbog najmanje greške pojedinaca!
Nekad su letili šćapi, ali sve je moralo bit ko po špagu! Taj masovni oblik tjelesnog vježbanja pratili su kontinuirani povici Tona Bačića: “jen’ dva tri; dva dva tri…”, ali i neka glasna kritika kad se pogriši: “gledaj vamo, tuko jedna…”
Ima još puno toga, ali ostavit ću nešto i za iduće susrete generacije VIIIc, jer mi nećemo prekinut našu tradiciju da se nađemo svake godine zadnju subotu u 8. misecu.
“Ala, pasalo je polnoći, vazemite svaki svoj šćap i gremo doma…”
U osmom desetljeću života smo, pa smo se na kraju ovogodišnjeg susreta i malo našalili na svoj račun!
Ali evo nas dogodine opet, nać ćemo se na Pjaceti, družit se, do suza iskreno nasmijat, veselit da smo opet skupa i zapivat onu našu:
“čija je ono zvizda ča tako divno sja,
ono je draga zvizda ča spaja srca dva…”
Pismu, ča smo je ko puknuta ploča stalno pivali na Bledu, najviše gori u počitniškem domu Bledec, dok nam se kuharica Marička smješkala. Ali kako smo pivali zadnji dan u osmom razredu, dok smo satima šetali ulicama grada to je nezaboravno! A skoro su nas vodon polivali neka više fermamo i gremo doma. A naš razrednik Dragozet stalno nam govoril: “ma, ne tako glasno, ljudi spavaju…”
A sada bi mogli pivat boj nima ki polivat – grad skoro prazan! Ali skoro da ni nima ki pivat, jer druga su vrimena i užance.
Ali dok je moje generacije i mene, zapivat cemo mi opet, i onu meni rapsku najdražu:
“Kontrado, kontrado vela si mi duga,
kad po tebi projden obajde me tuga…”
OGLAS
OGLAS
OGLAS
OGLAS
