Da, Fjera je finila. I bojin se da ćemo mi Rabljani sada o tomu počat čint ćakule, navi oli nani mod. I neka, komentari su vajk dobro došli, boj se od njih more i ča to novoga rodit. Ali pari mi se nikako da bi najprvo tribalo znat ča je to Rabska fjera. I tako mi pade na pamet ča je o tomu rekal naš Rabljanin, književnik i akademik, pok. Slobodan Novak. Našal san to va jednomu prospektu Rabske fjere. Pa evo:
–Obnovljena Rabska fjera ni prije obnove nije bila, a danas pogotovu nije – tek atraktivni spectaculum, kao što katkad hoće kitnjasti prospekti i bedekeri. I ne samo da nije tek frivolna zabava i razbribriga sudionika i mještana, niti samo utilitarni segment “turističke ponude”, nego ona nije niti stilizirani folklor. Nije historizam, i nije ni sušti kampanizam. Sva ona šarena komparserija što je prati: bubnjevi, fanfare, baklje, vatrometi, sve one žive slike po gradskim zakutcima, samostreličarska viteška nadmetanja, nisu tek kakva karnevalska maškarada, niti bilo što ni najmanje tome nalik. Ona je, naprotiv, dostojanstvena svečanost, kao što je i bila stoljećima prije. I nije isprazna sjajna parada, nego doista izraz želje da se, makar i samo intuicijom, prodre u tminu prošlih vjekova, gdje su još prepoznatljive sjene naših predaka; da se sagledaju vlastiti korjeni, da se potvrdi i učvrsti svoj identitet. Da se ispremreženi i oslobođeni/sputani sofisticiranim suvremenim tehnologijama, podsjetimo na ljepotu rada ruku, i vještinu prstiju, na žuljeve umjesto rukavica, na sudbinsku povezanost s prirodom, sa zemljom i morem, na duhovno i materijalno stvaralaštvo naših starih, njhovu individualnu inokosnu kreativnost, koju vrijeme ekipnoga rada, tekućih vrpca i strojne konfekcije pomalo zaboravlja.
OGLAS
OGLAS
Ona je prozor u dubinu “mračnog srednjeg vijeka”, kao što ga bahato rutinski nazivaju, neki socioklasifikatori. Ali, sve tamo dokle se kroz naš prozor prozire u dubinu minulih stoljeća, a i mnogo dublje i davnije, nema krvavijega i mračnijega vijeka od naše epohe. Mi smo helebarde i koplja zamijenili dugim cijevima, katapult i lagum – strojnicama, topovima i raketama; prokrustove postelje, kotače, okove i klade – suvremenim kazamatima u kojima se nesahranjene i prekobrojne ljudske kosti melju drobilicama za kamen.
Zamjenili smo crkvena prokletstva i bič ekskomunikacije – plinskim komorama; lomače – krematorijskim pećima; dugotrajne ratove prsa o prsa – mehaniziranim i dalekometnim Blitzkriegom iz daljine, iz visine i iz podmorja. I ni jedan mračni vijek nije poubijao desetine milijuna ljudskih bića, i stotine unesrećio, kao naš vijek blistavog i sjajnog procvata, napretka, znanosti i, zar ne – čovječnosti. Mrak inkvizicije zamjenili su rasistički i segregacijski zakoni, a prezrene žbire i njihove napete uši – ugledne i svemoćne tajne političke policije s masovnim elektronskim prisluškivačnicama i potajnim ubojicama. Duhovne naočnjake zamijenili smo civilizacijskom zaslijepljenošću; siromaštvo – brdima otpadne ambalaže, i tako sada s vrha te nerazgrdive gomile gledamo nadmeno u “mračni srednji vijek”, da bismo iskupili svoje duše, ne videći ono što se i kroz maleno okno ove Rabske fjere, može lijepo razabrati: a to je blagoslov ljudskih radnih ruku, intima domaćega praga, i radost tihog življenja.
Rabska fjera, dakle, bez ikakvih mistifikacija i bez kazuističkih prilagodbi i pretjerivanja, istinska je parabola i najčitkija alegorijska priča koja sadrži istinu – i povjesnu i ljudsku – samo je treba isčitati na razložit način. To je priča o nama nekadašnjima u kojoj se zrcali naša aktualna sudbina, priča iz koje ne bismo smjeli nikada poželjeti posve izaći, niti odaslati u zaborav toliko vrijedan iskonski dio sebe.
Stoga – gledati na nju površno i promatrati je samo hedonistički, kao puku egzotiku i prolaznu cirkusku atrakciju, ne bi smio ni domaći čovjek, ni stranac, jer tiče se podjednako svih nas mutatis mutandis: treba samo zamijenit pribor i alat, ambijent i poslove – sve drugo, sve što je bitno ostaje isto i nepromjenjeno od jedne do druge Zemljine ledene kape: ruke su jednako izrađene, ranjave, hrapave, naborane i zgrčene, njih je – kako kaže pjesnikinja – izjela zemlja do lakata. Domaće ognjište jednako je sveto i toplo. Život tegoban, ali podnošljiv, a u njemu tiho nasmješeni čovjek – mučenik, koji unatoč svemu, vjeruje u budućnost. Ta budućnost možda tek predstoji, možda presporo dolazi, ali u njezinu ičekivanju može nas vjerojatno više ohrabriti tek naslućeni vidik kroz okance Rabske fjere, negoli pogled na šumu antena kroz eker vlastite kuće.
Inšoma, ovo svakako vridi pročitat, pa na ovom saznanju naprvo nadodivat i svoja mišljenja, boj potle 25 godin Fjeri triba dat ocjenu, pa vit oće pasat godinu oli neće. A ja ću reć da oće. Ako niš drugo i ove godine pokazala je volju svojih ljudi, i organizatora i onih ki su činli njezino telo, ali i dušu. I zato Fjeru triba očuvat imit navar onaj njezin “mali barkunić”, oli okance, kako reče Novak. I taj vidik držat na ceni i duron ga imit napamet. Fala sviman i – forca Fjera!
Autor: Joso Fafanđel Foto: TZG Raba (fotograf Petar Lupić)
OGLAS
OGLAS
