Kako Hrvatska mnogima izgleda poput potkove, kifle ili pereca, meni je oduvijek izgledala kao – zmaj. Upravo je iz te ideje nastala moto-ruta ZAGRLI ZMAJA, projekt koji sam osmislio s ciljem da motociklistima, ali i svim ljubiteljima putovanja, ponudi jedan sasvim drugačiji način upoznavanja Hrvatske.
Piše: Dražen Kasprek
Nakon nekoliko godina planiranja, ovog sam ljeta svoju ideju napokon pretvorio u stvarnost. Zajedno s prijateljem Mirkom Štimcem krenuo sam s otoka Raba na sedmodnevnu moto-avanturu dugu gotovo 2.800 kilometara, prateći vanjske granice Hrvatske koliko god je to bilo moguće. Putovanje je započelo na Rabu, a nakon obilaska Istre, Kvarnera, Gorskog kotara, Hrvatskog zagorja, Međimurja, Podravine, Slavonije, Baranje, Srijema, Banovine, Like, Dalmatinske zagore i juga Hrvatske, završilo je ponovno na Rabu – simbolično, nakon što smo “zagrlili hrvatskog zmaja”.
OGLAS
OGLAS
Iako su slične rute i ranije vozili brojni motociklisti, želja mi nije bila izmisliti nešto što ne postoji, nego osmisliti prepoznatljiv koncept, dati mu ime, identitet i jasne smjernice kako bi jednog dana mogao postati jedna od najzanimljivijih hrvatskih moto i turističkih ruta.
Na gotovo tri tisuće kilometara krajolici se neprestano mijenjaju. Morsko plavetnilo ubrzo zamjenjuju zelene šume Gorskog kotara i Like, zatim ravnice Slavonije, moćni Dunav, planinski prijevoji, rijeke, jezera i povratak uz spektakularnu jadransku obalu. Upravo ta raznolikost ono je što ovu rutu čini posebnom. U nastavku donosim reportažu s putovanja, dojmove s ceste i preporuke svima koji će jednog dana odlučiti krenuti u svoju avanturu i – zagrliti hrvatskog zmaja.
Čim sam na Facebook stranici Moto Trip Croatia objavio da krećemo na “Zagrli Zmaja”, uslijedila je prava lavina pozitivnih komentara. Tada sam shvatio da to možda nije samo naziv jednog putovanja, nego ideja koja bi mogla prerasti u nešto puno veće.
Kada se nađete sami na cesti između dva polja suncokreta, ili u srcu slavonske ravnice, ili kada vas iza nekog prijevoja dočeka mirno jezero, ili se pred vama iznenada pojave vrhovi planina, ili možda ugledate krdo divljih konja, a zelene planinske padine kao da vas hipnotiziraju i žele privući da legnete na njih, na trenutak se zagrcnete od navale osjećaja. Ali onda samo stisnete gas i nastavite dalje jer vas već iza sljedećeg zavoja čeka neka nova ljepota.
PRVI DAN
Nakon mjeseci planiranja napokon je došao trenutak polaska. U ovu avanturu krenuo sam zajedno s prijateljem i članom naše udruge, Mirkom Štimcem iz Slavonskog Broda. Mirko je sa svojom Hondom Africom stigao na Rab dan ranije, a u srijedu u 5:45 ukrcali smo se na trajekt za Krk i službeno započeli naš ZAGRLJAJ ZMAJA.
Dolaskom u Valbisku krećemo prema Rijeci, pa dalje preko Opatije, Plomina i Labinštine prema krajnjem jugu Istre. Prvo zaustavljanje bilo je u Premanturi. Jutarnja kava, susret s Ines i njezinim podmlatkom, budućim bikerom, pa pravac Pula i nezaobilazna Arena.
Iz Pule nastavljamo preko Vodnjana prema Limskom zaljevu, gdje zastajemo u konobi Manjada u Flengima pokraj Vrsara. Manjada je nedavno postala dio naše interaktivne karte Bikers Friendly Croatia, pa smo im ovom prilikom uručili i službenu oznaku. Uvijek je lijepo kada na putovanju možete spojiti ugodno s korisnim i usput podržati ljude koji podržavaju motocikliste.
Nastavljamo preko Vrsara do Umaga, gdje nas na kavi dočekuje Sofija i donosi bocu domaćeg teranina. Takvi spontani susreti uvijek ostanu među ljepšim uspomenama s putovanja.
Iz Umaga vozimo prema najzapadnijoj kopnenoj točki Hrvatske – svjetioniku u Savudriji. Nekoliko fotografija, kratko uživanje u pogledu i ponovno sjedamo na motocikle. Pred nama je još puno kilometara.
Sljedeće odredište bili su Motovun i Buzet, koji smo odabrali kao završetak prve etape. Do tada smo odvozili oko 360 kilometara, a prvotni plan bio je nastaviti preko Ćićarije prema Rupi i spustiti se do Rijeke.
Međutim, već prvoga dana donijeli smo možda i najvažniju odluku cijelog putovanja.
Shvatili smo da ZAGRLI ZMAJA ne treba biti samo ruta koja će se tvrdoglavo držati same granice Hrvatske. Ako želimo da jednog dana postane prepoznatljiva turistička moto-ruta, onda mora voditi i najljepšim hrvatskim cestama te prolaziti kroz mjesta koja vrijedi doživjeti. Ponekad to znači napustiti samu granicu i odabrati cestu koja nudi bolji krajolik, ljepšu vožnju ili zanimljiviju destinaciju.
Upravo zato odustali smo od ideje da po svaku cijenu pratimo svaki kilometar granice. Cilj više nije bio samo “obići Hrvatsku”, nego ljudima pokazati koliko je raznolika i koliko se toga može doživjeti na jednom ovakvom putovanju.
Prvu etapu završili smo u Buzetu, gdje smo prenoćili u hotelu Vela Vrata, smještenom u staroj gradskoj jezgri. Nakon tuširanja spustili smo se u obližnji lokal Melody. Uz odlično craft pivo, platu istarskih specijaliteta i mir kamenih ulica polako su se zbrajali prvi dojmovi.
Prvi dan bio je iza nas. Umor se već osjećao, ali još je veće bilo uzbuđenje zbog svega što nas je čekalo u danima koji dolaze. A tek smo zagrebali površinu hrvatskog zmaja.
DRUGI DAN
Nakon noćenja u Buzetu i dobrog doručka ponovno sjedamo na motocikle. Dan započinjemo preko Lupoglava i Vele Učke prema Matuljima i Kastvu, a zatim preko Grobnika izlazimo na Lujzijansku cestu kroz Gorski kotar.
Moram priznati da mi je upravo taj dio jedan od najdražih za vožnju motociklom u cijeloj Hrvatskoj. Dovoljno je nekoliko zavoja da zaboravite na ljetne vrućine i gužvu na obali. Miris šume, svježiji zrak i cesta koja kao da je građena baš za motocikle.
Na vidikovcu kod Lokava radimo kratku pauzu. Pogled na jezero uvijek vrijedi nekoliko minuta odmora, a onda ponovno kroz guste goranske šume prema Karlovcu.
I toga dana malo smo mijenjali prvotni plan. Htjeli smo voziti preko Ozlja i Kašića, ali smo ipak odlučili krenuti starom Karlovačkom cestom. Iako smo očekivali velike gužve, promet nas je ugodno iznenadio i vožnja je prošla puno lakše nego što smo mislili. U Klinča Selu skrećemo prema Samoboru s ciljem da dođemo do Medsava, gdje skela već desetljećima spaja dvije obale Save. Nakon kratke vožnje skelom nastavljamo prema Zaprešiću i Kupljenovu, gdje nas čeka Marija u svom Bikers Friendly caffe bara 4M.
Uz kavu ponovno vadimo kartu i još jednom korigiramo plan. Kumrovec ovaj put ostaje za neku drugu priliku, a mi produžujemo ravno prema Krapini.
Baš na toj etapi postalo nam je potpuno jasno koliko je Hrvatska nevjerojatno raznolika. U samo jednom danu spustite se s istarskih brežuljaka na Kvarner, zatim kroz goranske šume stignete do karlovačkih rijeka, prijeđete Savu skelom i završite među zelenim brežuljcima Hrvatskog zagorja. Malo koja europska država na tako malom prostoru nudi toliko različitih krajolika.
Ako se odlučite voziti ovom rutom, jednu bih stvar ipak preporučio. Cesta preko Vele Učke prekrasna je za vožnju, ali ima nekoliko vrlo strmih i oštrih zavoja koji manje iskusnim vozačima mogu predstavljati izazov. Nakon spuštanja prema Matuljima možda je praktičnije koristiti riječku obilaznicu do izlaza Grobnik pa od tamo nastaviti prema Gorskom kotaru. Mi smo išli preko Matulja i Kastva, ali taj je pravac sporiji, prolazi kroz gusto naseljena mjesta i oduzima dosta vremena.
Ako imate vremena, vrijedi napraviti još koji odmor. Fužine i jezero Bajer idealni su za predah, a u blizini su i špilja Vrelo te kaubojsko selo Roswell. Upravo su takva mjesta razlog zbog kojeg ova ruta može trajati pet, sedam ili petnaest dana. Sve ovisi koliko želite stati i doživjeti ono što vas okružuje.
Dan završavamo u Krapini, gdje smo prenoćili u pizzeriji Picikato. Osim vrlo povoljnog smještaja, vlasnici su nam motocikle spremili u zatvoreni haustor, a ujutro nas je dočekao odličan doručak.
Za kraj dana pobrinuo se naš član udruge Tomislav, koji nas je u svom gradu počastio večerom.
Nakon još gotovo četiri stotine kilometara iza nas postalo je jasno da se ZAGRLI ZMAJA ne vozi samo zbog kilometara. Vozi se zbog svih onih malih mjesta, ljudi i cesta koje bi inače vrlo lako prošli, a da ih nikada ne doživimo.
TREĆI DAN
U petak ujutro nastavljamo prema Trakošćanu, Varaždinu i Čakovcu, a zatim stižemo do najsjevernije kopnene točke Hrvatske – Starog mlina na Muri u Žabniku.
Još jedno obavezno zaustavljanje, nekoliko fotografija uz pitomu Muru i stari mlin, pa nastavljamo prema Murskom Središću, Đelekovcu i Koprivnici. Nakon toga hvatamo Podravsku magistralu koja nas vodi prema Đurđevcu i Virovitici.
Kod Staroga grada u Đurđevcu naravno stajemo na nekoliko minuta. Ne možeš proći kroz grad Picokijade, a ne napraviti barem jednu fotografiju. U Virovitici nas čekaju naši članovi Magdalena i Mario. Kažem da su nam napunili baterije, ali doslovno. Ne samo naše nego i baterije kamera, a usput su nam oslobodili SD karticu kako bismo mogli nastaviti snimati.
Takve sitnice možda nekome ne znače puno, ali kada si već nekoliko dana na putu, svaka pomoć i svaka iskrena dobrodošlica ostanu u posebnom sjećanju.
A upravo je Donji Miholjac jedno od onih mjesta zbog kojih ovakva putovanja postanu puno više od obične vožnje. Smještaj smo rezervirali u apartmanu apartmanu Pepper, koji se također nalazi na našoj interaktivnoj karti Bikers Friendly Croatia.
Već pri dolasku vlasnici Mona i Luka, koji je i sam motociklist, dočekali su nas ispred apartmana i odmah spremili naše motocikle u garažu. U dvorištu se nalaze autoservis, vulkanizerska radionica i autopraonica pa se odmah vidi da čovjek razmišlja što sve jednom putniku može zatrebati.
Kad smo pitali koliko smo dužni za smještaj, uslijedilo je prvo iznenađenje. Rekli su nam da su odlučili počastiti nas noćenjem i na taj način podržati ovo što radimo.
Ali ni tu priča nije završila.
Apartman nas je stvarno oduševio. Moderan, prostran, uređen s puno ukusa i prepun sitnica zbog kojih se odmah osjećaš kao kod kuće. U hladnjaku su nas dočekali ohlađeni sokovi i voda, a na stolu boca vina.
Kasnije smo ih pitali gdje bismo mogli otići na večeru. Luka bez puno razmišljanja donosi ključ automobila i kaže:
“Dečki, uzmite auto i slobodno odite do restorana Dika.”
Pomislili smo da se šali. Ali nije.
Silazimo u dvorište, a tamo nas čeka sređeni Golf III Cabrio sa spuštenim krovom.
E sad… recite vi meni tko bi to odbio? Naravno da smo sjeli u Golf i krenuli na večeru.
I moram priznati… Te smo večeri bili glavne baje u Miholjačkom Poreču 😊
Takvo gostoprimstvo teško se može opisati riječima. To je upravo ono zbog čega ovakva putovanja ostaju u sjećanju puno duže od samih kilometara. Ceste su lijepe, krajolici još ljepši, ali ljudi su ono što svaku avanturu čini posebnom.
ČETVRTI DAN
Teško je bilo napustiti Donji Miholjac nakon onakvog gostoprimstva, ali pred nama je bila najduža etapa do tada – više od 400 kilometara kroz Baranju, Slavoniju i Srijem.
Iz Donjeg Miholjca krećemo prema Batini na Dunavu preko Belišća i Kneževih Vinograda. Kod spomenika Bitki za Batinu zastajemo na nekoliko minuta. Pogled s brda prema Dunavu uvijek podsjeti koliko je ovaj kraj važan i koliko se ovdje isprepliću priroda i povijest.
Nakon toga nastavljamo prema Osijeku.
Umjesto da u grad uđemo najkraćim putem, skrećemo na osječku Kopiku. S lijeve obale Drave pruža se jedan od najljepših pogleda na osječku Tvrđu i upravo od tamo snimamo nekoliko fotografija i kadrova za našu reportažu.
Iz Osijeka nastavljamo prema Vukovaru, ali ne glavnom cestom. Vozimo preko Sarvaša, Dalja i Borova jer želimo biti što bliže Dunavu. Upravo je to bila jedna od ideja cijelog putovanja – kad god je moguće voziti uz samu granicu Hrvatske.
Kod vukovarskog Vodotornja ponovno kratko zaustavljanje. Ne treba tu puno riječi. Dovoljno je stati na nekoliko minuta i odati počast gradu heroju.
Iz Vukovara nastavljamo prema Iloku, najistočnijoj kopnenoj točki Hrvatske.
Usput zastajemo u Mohovu pokraj makete mamuta u Dolini mamuta (uskoro se nadam posebnoj reportaži o ovoj temi). Još jedno od onih mjesta pokraj kojih bi čovjek lako prošao da nije ovakvog putovanja.
Zbog radova uz Dunav nismo mogli doći do mjesta koje smo prvotno planirali pa se penjemo do Muzeja grada Iloka i bedema Iločke tvrđave. Pogled preko Dunava prema Bačkoj Palanci vrijedi svakog metra uspona.
Nakon nekoliko fotografija vraćamo se prema Opatovcu pa preko Lovasa stižemo u Tovarnik.
Tu smo odlučili prekršiti jedno od naših pravila.
Naime, tijekom cijelog putovanja izbjegavali smo obilne ručkove. Dobar doručak ujutro, puno vode tijekom dana, pokoji sladoled na benzinskoj i prava večera tek navečer. Tako smo ostajali svježi i koncentrirani za vožnju.
Ali… miris pizze bio je jači od plana. 😊
Podijelili smo jednu, tek toliko da prevarimo želudac i nastavimo dalje.
I baš tamo dogodio se još jedan od onih lijepih trenutaka koje ne možete isplanirati.
Sasvim slučajno upoznali smo Bambu, legendarnog bikera iz Tovarnika i dopredsjednika MK Vukovar.
Bambo, veliki pozdrav još jednom!
Iz Tovarnika nastavljamo prema Lipovcu preko Nijemaca. Nakon kratke dionice autocestom do izlaza Vrbanja ponovno se vraćamo na lokalne ceste i preko Vrbanje, Gunje, Bošnjaka i Županje uz Savu kroz Babinu Gredu, Svilaj i Gornju Bebrinu sve do Slavonskog Broda..
Vožnja uz Savu potpuno je drugačija od svega što smo prošli prethodnih dana. Nema planina ni velikih zavoja, ali ima onog posebnog slavonskog mira. Duga ravnica, rijeka uz cestu i osjećaj da kilometri prolaze nekako lakše.
Predvečer stižemo u Slavonski Brod i završavamo četvrtu etapu putovanja.
Bio je to jedan od onih dana kada shvatiš koliko je Hrvatska raznolika. Ujutro stojiš iznad Dunava, nekoliko sati kasnije voziš kroz beskrajne slavonske ravnice, a navečer završavaš uz Savu. Malo je zemalja u kojima sve to možeš doživjeti u samo jednom danu vožnje.
PETI DAN
Peti dan napuštamo Slavonski Brod i krećemo prema Okučanima i Novskoj, a zatim skrećemo prema Jasenovcu.
Kod Spomen-područja Jasenovac zastajemo na nekoliko minuta. Put nas zatim vodi prema Hrvatskoj Kostajnici. Fotografiranje pokraj Staroga grada Zrinskih, kratka kava u centru grada i ponovno sjedamo na motocikle. Pred nama su Petrinja, Glina i Banovina.
Kod restorana Brioni nakratko stajemo. Alene, oprosti što se ovaj put nismo stigli javiti.
50-tak metara dalje zaustavljamo se kod spomenika Oluji, a zatim izlazimo na Ličku magistralu. Cesta se otvara, prometa postaje gušći, a krajolik ponovno mijenja svoje lice. Upravo su ovakvi prijelazi ono što ovu rutu čini posebnom. U samo nekoliko sati iza sebe ostavite slavonske ravnice i uđete u potpuno drugačiji svijet prvo Banovine pa onda i Like.
Preko Slunja stižemo prema Plitvicama, a u Rakovici zastajemo u restoranu Plitvički Dvori. I oni su nedavno postali dio projekta Bikers Friendly Croatia, pa smo im uručili službenu oznaku.
Tu smo ponovno prekršili jedno od svojih pravila. Umjesto da samo popijemo kavu i nastavimo dalje, naručili smo odličan gulaš.
I nismo požalili. Ponekad čovjek jednostavno mora poslušati želudac.
Nakon ručka nastavljamo Ličkom magistralom prema Udbini. Skrećemo do Crkve hrvatskih mučenika, obilazimo crkvu i uživamo u pogledu na golemo Krbavsko polje.
Kažu da kada zapuše vjetar i kada malo bolje osluhnete, ovdje još uvijek možete čuti odjeke Krbavske bitke iz 1493. godine.
Ne znam je li to istina, ali mjesto stvarno ima neku posebnu tišinu. Nakon kratkog odmora nastavljamo prema Kninu.
I onda – iznenađenje. Na dionici između Gračaca i Knina nekoliko kilometara ceste potpuno je bilo raskopano zbog izgradnje nove prometnice.
A ja baš nekoliko dana prije puta skinuo Michelin Anakee Adventure i stavio cestovne gume…
Nema druge. Polako, oprezno i prođe i to.
U Knin stižemo oko 18 sati. Umorni, iscrpljeni i potpuno “skuhani”. Temperature su taj dan ponovno ozbiljno narasle i svaki kilometar osjećao se malo više nego prethodnog dana.
Smještaj smo pronašli u objektu Tri Lovca. Jednostavno, čisto, klima radi, krevet je udoban i nakon ovakvog dana čovjeku zapravo ne treba ništa više.
Za večeru smo odlučili počastiti se odojkom i janjetinom s ražnja. Nažalost… To je bio možda i jedini ozbiljniji gastronomski promašaj cijelog putovanja. Više kostiju nego mesa. Možda je pizza ipak bila bolji izbor.
Ali dobro… I to je dio svakog putovanja. Ne može svaki dan biti savršen.
A već sutra čekala nas je jedna od najljepših cesta na cijeloj ruti.
ŠESTI DAN
Iz Knina krećemo prema Drnišu, a zatim u Siveriću skrećemo prema Maovicama. Mogli smo do Vrlike doći i jednostavnijim putem preko Kijeva, ali cilj nam je bio prijeći preko Lemeškog sedla.
I danas tvrdim – tko god jednog dana bude vozio ZAGRLI ZMAJA, neka ne preskoči ovu cestu.
Za mene je to jedna od najljepših dionica u cijeloj Hrvatskoj.
Zavoji, gotovo nestvarna tišina, pogledi koji se otvaraju iza svakog prijevoja… jednostavno cesta na kojoj poželite usporiti kako bi vožnja što dulje trajala. A onda odjednom ona posebna, duuuuga ravna cesta koja se kilometrima penje prema planini. Bez zavoja, samo blagi valovi asfalta. Iskreno, ni danas ne znam je li ljepše voziti njome prema vrhu ili se spuštati natrag.
Nakon spuštanja u Vrliku nastavljamo uz Peručko jezero prema Sinju, a zatim dalje prema Imotskom.
U sam Imotski ovaj put nismo ulazili. Zaustavili smo se u Grubinama na kratkoj kavi, a tamo nas je dočekala još jedna od onih situacija koje ne možete isplanirati.
Pitali smo gospodina koji je sjedio u hladu možemo li pokraj njega ostaviti motocikle dok popijemo kavu.
“Naravno, dečki.”
Kad smo se vratili, tek je tada primijetio Mirkovu registraciju. SB. Odmah pita:
“Jeste vi iz Slavonskog Broda?” Kažemo da jesmo, Mirko baš brođanin a ja rodom iz Broda.
A on će na to kako je i sam iz Broda, iz Malog Pariza, da je nekada imao djevojku u Gornjim Andrijevcima… i to prije više od pedeset godina.
U međuvremenu izlazi i njegova supruga koja ga grdi što nas nije pozvao nešto pojesti.
Naravno da nas je pozvao. Naravno da smo zahvalili, ali kilometri su nas čekali.
Takvi susreti možda traju deset minuta, ali ostanu u sjećanju godinama.
Nastavljamo preko Poljica i Zagvozda, prolazimo tunel Sveti Ilija i kod Promajne izlazimo na Jadransku magistralu.
Srpanj je. Sezona je u punom jeku. Gužve počinju gotovo odmah. Kroz Makarsku prolazimo gotovo sat vremena. I to na motociklima. Autom ne želim ni zamišljati koliko bi trajalo.
Od Makarske prema jugu promet postaje sve gušći. Kamioni, autobusi, kombiji, automobili, kamperi… a među njima i motociklisti koji često voze puno brže nego što bi trebali.
Unatoč gužvama, dolina Neretve ponovno nas vraća u ono pravo putno raspoloženje. Miris lubenica u zraku, beskrajna zelena polja i pogled prema rijeci stvaraju sasvim drugačiju sliku Dalmacije od one koju većina turista poznaje.
Ubrzo stižemo i do Pelješkog mosta. Bez obzira koliko puta preko njega prošao, uvijek izazove isti osjećaj ponosa.
To više nije samo most. To je jedan od onih trenutaka kada zastaneš i pomisliš koliko se toga u Hrvatskoj promijenilo posljednjih godina.
Nastavljamo preko Pelješca prema Dubrovniku. Prometa je sve više, sunce polako pada prema horizontu, a mi oko 19 sati stižemo u Cavtat. Tamo nas dočekuje Suzana, koja nam je pronašla smještaj u samom srcu mjesta.
I kakav smještaj! Cijela kamena kuća na rivi samo za nas dvojicu. Suzana, hvala još jednom!
Nakon gotovo pet stotina kilometara sjedili smo uz more, potpuno umorni, ali s onim dobrim osjećajem koji dođe kada znaš da si iza sebe ostavio još jedan dan kojeg ćeš se dugo sjećati.
SEDMI DAN
Sedmoga dana plan je bio jednostavan; Iz Cavtata spustiti se do Prevlake, odnosno do rta Oštro – najjužnije kopnene točke Hrvatske. Nakon toga vratiti se Jadranskom magistralom preko Dubrovnika, Makarske, Omiša i Splita sve do Šibenika, gdje smo planirali posljednje noćenje.
Osmi dan bio je rezerviran za povratak. Ja na Rab, Mirko u Slavonski Brod. Ali putovanja imaju jednu zanimljivu osobinu. Koliko god ih planirali, cesta na kraju uvijek donese svoju odluku.
Već na povratku s Prevlake postalo nam je jasno da će vožnja magistralom biti pravi test izdržljivosti. Srpanj, nesnosne vrućine i kilometarske kolone pretvorile su Jadransku magistralu u pužev korak.
Sjeli smo na motocikle, pogledali jedan drugoga i vrlo brzo donijeli odluku.
Nećemo se mučiti. Odvozit ćemo do Ploča, izaći na autocestu, spustiti se do Maslenice i od tamo se magistralom vratiti prema Rabu.
Ponekad treba znati promijeniti plan kako bi putovanje ostalo užitak, a ne postalo borba s kilometrima.
Toga smo dana odvozili oko 550 kilometara. I negdje na povratku počeo sam razmišljati o svemu što smo prošli tijekom prethodnih sedam dana.
Od Raba, preko Istre, Kvarnera, Gorskog kotara, Hrvatskog zagorja, Međimurja, Podravine, Slavonije, Baranje, Srijema, Banovine, Like, Dalmatinske zagore i krajnjeg juga Hrvatske…pa ponovno natrag na Rab.
Tek tada čovjek postane svjestan koliko je Hrvatska zapravo nevjerojatno raznolika.
U samo tjedan dana prošli smo uz more, vozili kroz guste šume, beskrajne ravnice, uz velike rijeke, preko planinskih prijevoja i nekim od najljepših cesta koje jedna mala zemlja može ponuditi.
I što je možda još važnije… Na svakom dijelu Hrvatske susretali smo dobre ljude.
Ljude koji su nas dočekali kavom. Ljude koji su nam pomogli. Ljude koji su nas počastili večerom. Ljude koji su nam otvorili vrata svojih apartmana, restorana i domova.
Na kraju shvatiš da putovanje nikada ne čine samo kilometri. Čine ga ljudi.
Oko 20.00h ponovno smo sišli s trajekta na Rab.
Na isto mjesto odakle smo prije sedam dana krenuli.
Krug je bio zatvoren. Hrvatski zmaj bio je zagrljen.
A osjećaj…
Onaj osjećaj da si ostvario nešto što si dugo planirao, teško se može opisati riječima.
Može ga razumjeti samo onaj tko je nekada sanjao neko putovanje, a onda ga napokon i ostvario.
OSVRT
Ovu rutu nisam ja izmislio. Nju, ili vrlo sličnu rutu, već su odvozili mnogi motociklisti. Ja ju samo želim popularizirati i dati određene smjernice svima koji će se jednog dana odlučiti krenuti tim putem.
Ruta ZAGRLI ZMAJA može se prilagoditi na mnogo načina. Možete ju prilagoditi razini vozačkog iskustva, dobi sudionika ili vremenu koje imate na raspolaganju. Možete ju odvoziti za pet dana, ali isto tako i za petnaest. Možete birati manje lokalne ceste i voziti što bliže granici, ali ako putujete u grupi i želite da ovo bude turističko putovanje, onda je bolje držati se većine cesta koje sam ovdje spomenuo. Iz tog razloga ova ruta može imati 2500 km a može i više od 3000 km.
Ako ovu rutu vozite u grupi od desetak motocikala, a među vama su manje iskusni vozači ili vozačice (pritom prvenstveno mislim na niže osobe kojima je ponekad teže manevrirati na strmim uzbrdicama), preporučio bih da izbjegnete cestu od Klinča Sela prema skeli u Medsavama. Ondje ima nekoliko uskih i vrlo strmih uspona. Dok vozite sami to nije nikakav problem, ali ako se kolona zaustavi usred uzbrdice zbog uključivanja na glavnu cestu, lako može doći do prevrtanja motocikla ili sličnih neugodnih situacija.
Tako je i ako idete preko Vele Učke, nekoliko velikih, strmih i oštrih zavoja.
Također, ako putujete u većoj grupi, s prijateljima ili u paru, možda vrijedi razmisliti o drugačijem ritmu putovanja. Primjerice, dva dana vožnje pa jedan dan odmora. Na taj način možete odabrati zanimljivu destinaciju, malo predahnuti, razgledati okolinu i bez žurbe uživati u svemu što Hrvatska nudi.
Ova ruta ima sve predispozicije postati vrlo popularna jer nudi nešto za svakoga. Na njoj možete uživati u lokalnim OPG-ovima, seoskim gospodarstvima, restoranima, vinarijama, ali jednako tako i u muzejima, dvorcima, tvrđavama, prirodnim ljepotama i brojnim povijesnim lokalitetima. Upravo zato svatko na ovoj ruti može pronaći nešto za sebe.
Ono što posebno savjetujemo jest da odaberete jedno mjesto kao početnu točku putovanja i da se upravo na to mjesto vratite. Samo tako ćete uistinu ZAGRLITI ZMAJA!
Razmišljao sam da u sklopu ove rute napravimo nekoliko opcija prilagođenih grupama koje bismo mi vodili a koje bi uključivale smještaj, razne druge aktivnosti, hranu itd. Pa ako ima zainteresiranih javite nam se.
I ne zaboravite koristiti našu interaktivnu kartu Bikers Friendly Croatia. Na njoj ćete pronaći brojne restorane, apartmane, kampove i druge usluge koje vam mogu biti korisne tijekom putovanja, a na mnogim lokacijama ostvarit ćete i posebne pogodnosti za motocikliste.
I još nešto, kada krenete na ovaj put, kada krenete grliti ovoga zmaja, možda ćete na tom putu otkriti Hrvatsku, još ljepšu nego što ste ju do sada poznavali. A možda ćete putem otkriti i dio sebe jer sati i dani tišine u kacigi natjerat će vas na to.
ZAGRLI ZMAJA!
Tekst i foto: Dražen Kasprek
OGLAS
OGLAS
