Foto: privatna arhiva
Mlada akademska slikarica Mia Markušić je Zagrepčanka koja već pola desetljeća ljeta provodi na Rabu. Njezin specifičan stil pravo je osvježenje, a karakteriziraju ga ekspresivni koloristički pejzaži, snažan kontrast svjetla i sjene te suptilna, emotivno nabijena prisutnost ljudske figure u dijalogu s prostorom.
Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Matka Vekića.
Mia, tvoj odnos prema crtežu započeo je jako rano, još u djetinjstvu. Sjećaš li se tog trenutka kada si prvi put osjetila da to nije samo igra, nego nešto što će te dugoročno pratiti?
Sjećam se jedne djevojčice u vrtiću koja mi je pokazivala kako se “ispravno” boja crtež. Taj trenutak mi je ostao jasno urezan u pamćenje. Nakon toga sam samo nastavila upijati likovno znanje; birala mentore kroz odrastanje, ljude koji su bili u mojoj okolini, od djece sve do starijih ženskih figura te sam sve više shvaćala da to nije samo faza, već moje zvanje. Još od vrtićkih dana imala sam neku tihu, samouvjerenu misao da ću jednoga dana biti umjetnica, a moja mama je uvijek govorila: “Od kad je znala za sebe, sve ostalo je ignorirala i samo bila zatvorena s papirom i bojicama.”
Završila si Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, smjer grafički dizajn, gdje si stekla snažne temelje u vizualnim komunikacijama, kompoziciji i oblikovanju identiteta. Koliko danas u svom slikarskom radu svjesno koristiš tu dizajnersku preciznost?
Tek sada, s određenim odmakom, svjesno primjećujem koliko se ta dizajnerska disciplina provlači kroz moj rad. U početku sam mislila da će slikarstvo „poništiti“ potrebu za preciznošću koju sam usvajala u grafici, ali dogodilo se suprotno. Što sam starija, sve više koristim tu strukturu i osjećaj za kompoziciju, čak i kada rad djeluje ekspresivno i snažno; ispod te energije uvijek postoji promišljena konstrukcija.
Na koji se način ta interdisciplinarna podloga odražava u strukturi tvojih slika ili skulpturalnih objekata?
Kada radim na daskama, stvaram trodimenzionalne slike; pojedini elementi izlaze u prostor ili ulaze dublje u samu površinu rada. U tim trenucima razmišljam gotovo dizajnerski; kako će se element uklopiti u podlogu, kolorit, ali i u prostor u kojem će djelo biti izloženo. Zanima me odnos slike i prostora u kojem se ona nalazi.
Kako pamtiš svoje studentske dane na Akademiji likovnih umjetnosti?
To je bilo jedno od najljepših razdoblja mojeg umjetničkog i osobnog sazrijevanja. Akademiju doživljavam kao utočište; mjesto gdje su svi intenzivni, iskreni, sirovi, osjetljivi, talentirani te ponekad pomalo izgubljeni. Isto tako, rad tijekom studija u prostorima koje smo zajedno dijelili doimao se važnim; energija zajedništva i podrške ostat će mi u lijepom sjećanju.
Rab se u tvom radu ne pojavljuje samo kao pejzaž, nego gotovo kao unutarnje stanje. Kada danas dođeš na Rab, gledaš li ga još uvijek očima slikarice ili si uspiješ dopustiti da ga doživiš bez potrebe da ga “prevedeš” u sliku?
Iskreno, Rab i ja smo od prvoga dana imali jedan simboličan odnos. Nisam prestala crpiti motive s otoka i teško ga mogu gledati bez da u sebi nemam poriv obilježiti trenutke. Možda bi se stvari promijenile prilikom selidbe na neki drugi otok, ali do tada ostajem vjerna Arbi.
Ranije si mi u razgovoru spomenula i svoje zapažanje rapskog zajedništva i mentaliteta otočana… Na koji način takve nematerijalne stvari uopće “ulaze” u sliku?
Kroz ljude sam zapravo mogla i bolje razumjeti pejzaž, pejzaž kao prikaz jakog kolorita i snažne geste. Druženje s otočanima otkrilo mi je ritam života, tišinu i tvrdoglavost samog prostora. Ponekad su se i sami ljudi pojavili na mojim slikama, ali i kad nisu doslovno prisutni, njihova energija ostaje u radu.
Svjetlo je u tvom radu izrazito važan element — osobito ono podnevno, oštro i gotovo nemilosrdno. Dok su u prikazima mora često naglašeni trenuci zalaska i dramatične promjene boja, tebe privlači upravo zenit, trenutak najveće izloženosti i intenziteta. Što te u tom podnevnom svjetlu toliko intrigira i što ti ono omogućuje izraziti?
Podnevno svjetlo je nemilosrdno, ali upravo zato iskreno. Boje postaju jarke, kontrasti snažni, sve vibrira i treperi. U takvom svjetlu imam osjećaj da mogu slobodnije prikazati motive bez romantiziranja, ali s intenzitetom koji me privlači.
Osim što slikaš na platnu i izrađuješ skulpture, baviš se i tetoviranjem. Kada si se zainteresirala za taj oblik umjetnosti?
Prije upisa na Akademiju, pomalo iz šale, kupila sam stroj za tetoviranje. Počela sam tetovirati ukućane i prijatelje, a onda je to preraslo u ozbiljniji interes. Tetoviranje je potpuno drugačiji medij; precizan, pedantan i prilično nemilosrdan.
Tetoviranje je potpuno drugačiji medij — koža umjesto platna, tijelo umjesto zida galerije. Što ti je rad na tijelu otvorio i na koji je način obogatio ili proširio tvoje umjetničko iskustvo u odnosu na slikarstvo?
Otvorio mi je novu razinu koncentracije, strpljenja i odgovornosti. To je još jedan medij s kojim mogu baratati, ali zasad ga volim držati odvojenim od slikarstva. Iako vjerujem da će se u budućnosti ta dva svijeta možda prirodno susresti.
Izlagala si u brojnim institucijama i galerijama — Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, AIMC-u u Ravenni, galeriji Zen Contemporary u Zagrebu, Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Galeriji umjetnina u Splitu te Hub of Fine Arts u Mostaru… Postoji li izložba koja ti je posebno ostala u sjećanju?
Moja prva samostalna izložba bila je u Laubi – Kući za umjetnost i ljude, pod nazivom „Iznad otoka“, i zasigurno zauzima posebno mjesto. To je prostor koji nosi određenu težinu, a meni je bilo iznimno važno predstaviti ciklus radova inspiriran Rabom pred brojnom publikom.
Kako je izgledao proces pripreme za tu izložbu?
Radovi su nastajali kroz dulje razdoblje pa priprema nije bila nagla i stresna, nego organska. Sve se nekako prirodno posložilo u cjelinu.
Sudjelovala si u snimanju dokumentarca o umjetnicima „Traži se umjetnik“, koji izlazi ove godine, a u kojem je zabilježen dio tvog stvaralačkog procesa i svakodnevice. Kakav je osjećaj bio gledati sebe izvana, kroz oko kamere? Jesi li u tom procesu nešto novo saznala o sebi?
Bilo je zanimljivo gledati sebe iz perspektive kamere. U tom trenutku još sam bila studentica i osjeća se ta nervoza, zbunjenost i propitivanje. Danas mi je to dragocjeno jer vidim koliko sam rasla; shvatila sam da ću se uvijek preispitivati, samo se nadam da ću to sada činiti s više smirenosti i hrabrosti.
Kad danas razmišljaš o svom radu, imaš li osjećaj da gradiš jednu kontinuiranu priču ili da prolaziš kroz jasne faze i rezove?
Prolazim kroz faze, ali trudim se ostati na jednoj „cesti“, bez prečaca i naglih zaokreta; volim da se razvoj događa postupno.
Suvremena hrvatska likovna scena?
Vidim je kao raznoliku i zanimljivu, ali mislim da bi mogla biti hrabrija i manje opterećena klasičnim okvirima, osobito kada je riječ o slikarstvu. Smatram da nam ponekad nedostaje rizika.
Imaš li uzore u slikarstvu i umjetnosti općenito?
Uzori se mijenjaju, ali umjetnici poput Anselma Kiefera, Georga Baselitza, Pierrea Bonnarda i Joan Mitchell ostavili su snažan trag na mene. Uz internacionalne umjetnike gledam i naše; ovih dana posebno bih izdvojila Branka Ružića, na kojeg sam se „fiksirala“ zbog njegovih simpatičnih skulptura. Kod tih umjetnika me privukla njihova hrabrost geste, odnos prema materijalu i emocionalna snaga samog rada.
I za kraj, što te trenutačno najviše privlači? Je li to još uvijek pejzaž, tijelo, svjetlo… ili se pojavljuje neka nova tema koja polako traži prostor?
Pejzaž je i dalje prisutan, no u novom ciklusu otvorio se potpuno jedan novi motiv koji mi donosi osobitu radost. Trenutno o njemu ne bih govorila jer osjećam da mu je potrebno vrijeme kako bi se u potpunosti oblikovao. Posebno mi je važan zato što proizlazi iz moje neposredne blizine i osobnog iskustva. Trenutačno sam mu gotovo potpuno posvećena, istražujući suptilne odnose i intimnu povezanost.
Tehnika u osnovi ostaje ista, uz blage, ali značajne pomake; izraz postaje siroviji, neposredniji i izloženiji. U ovom ciklusu naglasak je ponajprije na samome liku, njegovoj blizini i autentičnosti, koja preuzima središnje mjesto unutar kompozicije.
OSVRT TANJE PLJEŠE, učiteljice likovne kulture:
U Miinim slikama osim kolorističkog ekspresivnog prikaza pejzaža u kojem se izmjenjuju svijetlo i sjena dominiraju zanimljivi motivi ljudske figure smještene u pejzaž, najčešće uz more. Na nekim slikama likovi su prikazani s leđa, u mirnoj, kontemplativnoj pozi, što sugerira introspekciju i osjećaj osamljenosti, a na drugim u grupama, pokretu i zajedništvu što ukazuje na povezanost ljudi i međusobnu interakciju. Iako stilom iste, poruke su različite, ovisno o raspoloženju.
Kompozicije su uravnotežene, s naglašenim odnosom između figure i prostranog horizonta. Prostor je podijeljen na zone mora i neba, ali bez stroge perspektive. Ona gradi dubinu prvenstveno kontrastima boja, a ne linearnom konstrukcijom.
Koloristički prevladavaju hladni tonovi plave, dok su figure naglašene toplim crvenim i smeđim nijansama. Taj kontrast pojačava emocionalni dojam. Potez je energičan i ekspresivan, s vidljivim slojevima i kapanjem boje, što djelima daje dinamičnost i teksturalno bogatstvo. Jačinu upotpunjuje i tehnika ulja na drvu koja je vrlo zahtjevna u izradi, ali moćna u konačnom dojmu.
Radovi ostavljaju snažan dojam zbog spoja figuracije i apstraktnih elemenata. Iako se motiv ponavlja, umjetnica stvara prepoznatljiv i dosljedan stil.
Puno je umjetnika slikalo Rab i njegove prirodne ljepote, ali Mia povezuje ljude i pejzaž na sebi svojstven način, a slikanje procijeđivanjem boja na površini dodatno potencira izražajnost i dramatičnost izraza.
Razgovarala: Andrina Perić FOTO: privatna arhiva
Više radova Mie Markušić pogledajte u fotogaleriji:
