Foto: Lela Vidas
U petak, 27. veljače od 19:00 sati u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rabu uodržana je duhovna obnova na temu “Kušnje”, koju je predvodio vlč. Josip Pende. Program je obuhvatio svetu misu, nagovor, klanjanje i slavljenje, uz mogućnost ispovijedi tijekom mise.
Piše: Lela Vidas
Gospodin nas poziva da dublje zaoremo u svoje srce
Svaki naš hod, korak i napor, svaka kušnja, pad i ponovno ustajanje imaju smisla ako korizmu prihvaćamo kao obraćenje koje treba neprestano obnavljati. Vjera koja ne zna zastati pred Raspetim i priznati da je ruho raspetosti otkano od ljudskih grijeha i Božje ljubavi ostaje nemoćna proniknuti u otajstvo euharistije. Pogled suvremenog čovjeka često zazire od Raspetoga – ostaje plitak, površan, sitničav i egoističan. Stoga se nameće pitanje: kakva je uistinu naša vjera i zastire li ona Krista svakojakim ruhom?
Kako bi u brazdama Muke proklijao plod Kristova uskrsnuća, brojni su vjernici kroz korizmenu duhovnu obnovu dublje i intenzivnije “pustinje” svojih nutrina pretvorili u oaze zajedništva s Bogom i bližnjima. Obnova je održana u petak, 27. veljače, u Katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rabu, a predvodio ju je vlč. Josip Pende, kapelan na Viškovu i voditelj Odsjeka za kršćansku inicijaciju odraslih.
U zajedništvu oko euharistijskog stola sudjelovali su vlč. Kristijan Perović, župnik iz Banjola, te vlč. Saša Malović, župnik Supetarske Drage. Nazočili su i mons. Mladen Mrakovčić te vlč. Krunoslav Boras, župnik Banjola, koji su tijekom susreta ispovijedali vjernike.
Životni put svakog svećenika često se promatra kroz prizmu služenja, propovijedanja i sakramenata. No iza oltara stoji čovjek – sa svojim strahovima, borbama i kušnjama. Upravo zato je vlč. Pende u korizmenom vremenu podijelio osobnu priču o tri križa koja su obilježila njegov život, ali i o snazi vjere koja ga je nosila u najtežim trenucima.
U svom nagovoru jasnim i snažnim riječima progovorio je o tome kako se otvoriti Bogu, nadići samoga sebe kroz kušnje i kročiti putem svetosti. Rekao je: “Služiti Gospodinu znači pripraviti svoju dušu na kušnje. Usmjeriti se na to što Gospodin želi po tim kušnjama dobiti od nas. Pozvani smo na svetost, pozvani smo služiti Gospodinu. Korizma ima smisao samo ako donese duhovni plod. A Bog je itekako zainteresiran da budemo sveti.”
Kroz potresna i dirljiva svjedočanstva govorio je o duhovnim plodovima koji su proizašli iz njegovih kušnji. Prva se dogodila u petnaestoj godini, kada se suočio s teškom zdravstvenom dijagnozom. Bolest ga je naučila ozbiljnosti života i dubokoj predanosti Bogu, za koju ističe da je osobito sazrela u jednoj korizmi tijekom koje je intenzivnije prionuo uz Boga – postom, molitvom i čitanjem Božje riječi.
Nekoliko godina kasnije, kada je osjetio snažan poziv prema svećeništvu, suočio se s novom kušnjom – razapetošću između ljubavi i zvanja. Odlazak u bogosloviju značio je unutarnju borbu između osjećaja prema djevojci u koju je bio zaljubljen i duhovnog poziva. Kroz molitvu i dugo razlučivanje odlučio je slijediti put zvanja, vjerujući da Bog njegov život vodi prema većem dobru.
Treća, možda i najteža kušnja došla je na početku svećeničke službe. Pastoralni rad s mladima bio je njegovo veliko ispunjenje, no prekinut je ozbiljnim optužbama jedne krizmanice i njezine obitelji za neprimjeren odnos. Na drugu obljetnicu ređenja podignuta je optužnica, a proces ispitivanja i suđenja trajao je dvije godine. U tom razdoblju, umjesto ogorčenosti, izabrao je molitvu; umjesto gorčine – oprost.
“Cijelo to vrijeme Bog me držao kao pod staklenim zvonom. Mislio sam: Bože, ako ti treba moj dobar glas da mogu pastoralno djelovati, ti ćeš se za to pobrinuti. Bog je kroz ovu kušnju na nov način tražio da mu se predam. Naučio sam Bogu postaviti pitanje: na što me zoveš u ovoj kušnji? Tako sam dolazio do odgovora koji su postali ključni za moj svećenički život. Kad počnemo ubirati duhovne plodove kroz kušnje, promjena koja se zbiva u našem srcu postaje nam dragocjena. A Bog je na kraju blagoslovio žrtvu koju sam podnio”, rekao je vlč. Pende.
Naglasio je i kako Bog ne želi mlakost ni osrednjost, nego rast u svetosti, koji se često brže ostvaruje upravo kroz kušnje. Istaknuo je važnost usmjerenosti na Krista, a ne samo na rad za Krista.
Na kraju je podijelio i iskustvo obitelji koja je izgubila trinaestogodišnjeg sina. U njihovoj boli prepoznao je snagu Božje prisutnosti i mir u roditeljskom srcu – prihvaćanje bez osude i ljutnje te nošenje križa u tišini i dostojanstvu, poput Marije.
Tom je pričom želio pokazati da kušnje donose plod te da svjedočanstva o padovima i težinama mogu pročistiti i produbiti čovjeka. To nisu samo priče o padu, nego o ponovnom ustajanju, ustrajnosti u vjeri i nadi da istina uvijek pronalazi put.
Duhovna večer bila je animirana pjesmom, a završila je klanjanjem pred Presvetim, tijekom kojega su u molitvi prikazane obitelji, djeca, posebno mladi, stariji i bolesni, majke i očevi te svi u potrebi.
Tekst i foto: Lela Vidas
