Život između arktičke zime i mediteranskog sunca, psećih zaprega, konja i polarne svjetlosti – njezina svakodnevica izgleda kao filmska priča. U ovom intervjuu otkriva kako je od Raba stigla do Laponije i američkog Zapada te zašto je odlučila slijediti snove bez kompromisa.
Za početak, moram se vratiti na trenutak koji je mnoge ostavio bez daha – Aurora borealis iznad rapskog neba. Kako je uopće došlo do toga da je dokumentiraš? Kolike su šanse da se takav fenomen vidi i fotografira na našem području?
Aurora mi se te večeri dogodila potpuno slučajno. Bila sam u žurbi, lovila zadnji trajekt. Inače uvijek izađem van gledati zvijezde, ali taj put sam ostala u autu i skrolala po Instagramu. Naišla sam na fotografiju kolegice iz Češke – snimila je auroru. Pomislila sam: nema šanse! Otvorila sam tablice koje koristimo za praćenje polarne svjetlosti na sjeveru i imala što vidjeti – solarna aktivnost i KP indeks naglo su porasli.
OGLAS
OGLAS
Trajekt je upravo palio svjetla, ja sam bila prva u redu. Dala sam gas, pobjegla od svjetala luke, zaustavila se iza prvog velikog zavoja i pogledala u nebo. A gore – magija. Crvena i zelena svjetlost. Nazvala sam sve bliske ljude, probudila ih i rekla da gledaju prema Rijeci. Otišla sam na Pudaricu, zatim do table Barbata, a do 5:30 ujutro sjedila sam na Kamenjaku i fotografirala prema vjetrenjačama i Rijeci.
Šanse da se takav fenomen vidi kod nas vrlo su male, ali nisu nikakve – što smo i vidjeli. Aurora borealis nastaje kada Sunce izbaci snažan val energije koji u interakciji s plinovima u našoj atmosferi, pod određenim uvjetima, stvara svjetlosni efekt. Razlog zašto je najčešće vidimo na krajnjem sjeveru (ili jugu) leži u Zemljinom magnetskom polju. Te večeri magnetsko je polje bilo snažno uznemireno zbog geomagnetske oluje. Ako se istovremeno dogodi snažan izbačaj energije sa Sunca i kod nas je mrak – rezultat može biti aurora.
Sunce ima cikluse pojačane aktivnosti, a trenutačno smo u jednom od najintenzivnijih razdoblja, poznatom kao solarni ciklus 25. Godine 2024., 2025. i 2026. obilježene su snažnijom solarnom aktivnošću, što povećava šanse da se polarna svjetlost pojavi i južnije nego inače.
Danas pola godine provodiš u Finskoj, daleko na sjeveru. Kako je započela ta priča? Što te povuklo prema Laponiji i sjevernom svjetlu?
Oduvijek sam voljela snijeg i bjelinu. Jedan od najdražih crtića iz djetinjstva bio mi je Balto – priča o zaprežnim psima. Taj svijet mi je djelovao kao daleki, nedostižni san. Nakon Covida poželjela sam otići negdje daleko, ali nisam znala kamo.
Jednog dana vidjela sam fotografiju djevojke sa zaleđenim trepavicama. Istražila sam gdje je nastala, proučila kakvi se poslovi nude na toj lokaciji i poslala niz prijava. Jedna snowmobile kompanija zaposlila me u Rovaniemiju, u finskoj Laponiji.
U početku sam željela raditi još sjevernije, s psima, ali nisam odmah pronašla posao. S vremenom sam upoznala sustav, stekla kontakte i već prve godine počela raditi sa zaprežnim psima. Potpuno sam se zaljubila u taj kraj i danas mi je teško zamisliti da odem.
Kakve ture trenutačno organiziraš u Laponiji i kome su namijenjene?
Organiziram kompletna putovanja s aktivnostima i safarijima. Vodimo gotovo sve aktivnosti osim safarija sa sobovima. Programi su namijenjeni svima jer svako putovanje krojimo po mjeri klijenta – ovisno o željama, očekivanjima i fizičkoj spremi. Nudimo laganije programe za obitelji s djecom, ali i zahtjevnije avanture poput višednevnog snowmobilinga kroz Arktik ili 30 kilometara vožnje psećom zapregom.
Kada je, iz tvog iskustva, najbolje vrijeme za vidjeti auroru i što se sve mora “poklopiti”?
Auroru je najbolje promatrati od početka siječnja do kraja ožujka. Da bi se pojavila, potrebno je nekoliko uvjeta: potpuni mrak, vedro nebo, snažna solarna aktivnost i poremećeno Zemljino magnetsko polje. Kada se sve to poklopi – aurora se pokaže.
Jedan od najposebnijih doživljaja su vožnje saonicama koje vuku psi. Kako izgleda jedna takva tura?
Psi su definitivno „must do“. Tura koja za goste traje oko dva sata, za nas traje tri do četiri sata. U psetari imamo 71 psa. Hranimo ih tri puta dnevno i stalno čistimo bokseve.
Dan prije planiramo timove – koji pas ide na koju poziciju i koliko timova slažemo. Sat vremena prije dolaska gostiju počinjemo pripremu: stavljamo orme i raspoređujemo pse. Svaki tim ima pet do šest pasa, a u prosjeku slažemo osam timova. Provjeravamo šape svih pasa i, ako je potrebno, stavljamo zaštitne čarapice. Ako postoji ozljeda, pas se odmara i zamjenjuje ga drugi.
Goste oblačimo u dodatnu termoopremu, učimo ih upravljati zapregom i zatim krećemo na safari. Po povratku imaju priliku maziti i igrati se s psima. Dok jedan vodič nastavlja program s gostima, ostatak tima raspreže pse, vraća ih u bokseve i daje im užinu, nakon čega slijedi zasluženi odmor.
Često pitanje je: kako je psima koji vuku saonice?
Ti psi vole trčati. Generacijama su uzgajani za duge staze i to je njihov prirodni nagon. Kao što lovački pas ima potrebu za lovom, tako zaprežni pas ima potrebu za trčanjem. Nemoguće je natjerati psa da trči ako to ne želi.
Radimo s pasminom aljaški haski – izuzetno izdržljivim zaprežnim psima. Trening je prirodan i postupan. Mladi pas stavlja se uz iskusnijeg i uči kroz praksu. Mi gradimo kondiciju i usmjeravamo energiju, ali instinkt je već prisutan.
Zimi psi puno trče i s njima radimo 10 do 12 sati dnevno. Ljeti nema sanjkanja, ali vrijeme provodimo u igri i socijalizaciji. Žive u psetari u boksevima po tri psa, s drvenim podovima prilagođenima higijeni. Uvjeti su prilagođeni njihovoj naravi – ti psi nisu sretni kućni ljubimci; oni su radni psi koji vole čopor i prostor.
Što te najviše iznenadilo u Laponiji?
Najviše me iznenadilo to što život normalno funkcionira i na –40 °C. Ljudi izlaze iz saune u ogrtaču na hladnoću, nitko se ne žali. Krajolik i aurora ponište sve zaleđene prste i trepavice.
Kada je najbolje doći i što očekivati?
Najbolje razdoblje je od sredine siječnja do ožujka. Dani su tada dulji. Treba se pripremiti na sklizak teren, vrlo niske temperature i boravak na otvorenom – jer se gotovo sve odvija vani. Aktivnosti se ne otkazuju osim u ekstremnim uvjetima.
Jedino što ne treba očekivati jest da će Djed Mraz preletjeti iznad vas sa sobovima. Sve ostalo vrlo je slično onome što vidite na fotografijama – uz napomenu da aurora nije zajamčena svaku večer.
Organiziraš i ture pod nazivom Balkarctic. O kakvom je projektu riječ?
Balkarctic je projekt s ciljem da naše ljude dovedemo na sjever i pružimo im autentično iskustvo Laponije, bez turističkih zamki. Prva sezona nadmašila je očekivanja – popunili smo sve termine u siječnju i veljači. Najčešće nam se javljaju mladi avanturisti koji ne žele masovni turizam, ali i turističke agencije koje žele surađivati s nama.
Prošlo ljeto provela si u Americi, radeći kao wrangler i outfitter u Wyomingu. Kako je izgledalo to iskustvo?
Radila sam u Wyomingu, u planinskom lancu Tetons. Kao wrangler vodila sam jahačke ture s turistima, a kao outfitter u jesen sam vodila lovce i kauboje u planine, gdje smo lovili i spuštali divljač s planine na mulama.
Bilo je nestvarno jahati rame uz rame s američkim kaubojima. Jedan je pročitao moj životopis, dao mi priliku i tako je sve počelo. Danas tamo imam otvorena vrata kad god poželim vratiti se.
Možeš li pojasniti razliku između wranglera i outfittera?
Wrangler vodi konje i brine se o gostima na jahačkim turama – osigurava sigurnost, organizira rutu i upravlja konjima. Outfitter organizira i vodi kompleksnije ekspedicije, najčešće višednevne, uključujući logistiku, kampiranje i rad u zahtjevnim planinskim uvjetima.
Spomenula si i vožnju tradicionalne američke diližanse u Jacksonu.
Diližansa je nekada bila glavna prometna veza američkog Zapada – prevozila je ljude, poštu, novac i vijesti. Danas je dio kulturne baštine i simbol vremena Divljeg zapada. U Jackson Holeu vožnje organizira Castagno Outfitters i one nisu samo turistička atrakcija, nego način da se oživi dio povijesti. Voziti takvu kočiju bilo je posebno iskustvo.
Imaš iza sebe i brojne druge avanture…
Sa svojim psom sam automobilom iz 2012. godine zimi vozila do Nordkappa i natrag u Hrvatsku, prolazeći Estoniju, Finsku, Norvešku i Švedsku, uključujući Lofotske otoke i selo Å. U Americi sam vozila Camaro od Jacksona do Moaba u Utahu kroz kanjone i pustinje.
Trenutačno planiram nove ekspedicije i radim na nabavi vozila prilagođenog „off-grid“ putovanjima.
Što bi poručila mladima koji sanjaju avanturu?
Samo krenite. Nemojte čekati partnera, roditelje, prijatelje ili savršen trenutak. Uštedite dovoljno novca da se možete vratiti kući ako nešto pođe po zlu, a ostalo će se posložiti putem. Uvijek ćete upoznati ljude koji će vam pružiti ruku. Kontakti i iskustva koja steknete diljem svijeta neprocjenjivi su – vrijedni svake muke i svake lipe.
Razgovarala: Andrina Perić Fotografije: privatna arhiva
Više fotografija Haninih avantura pogledajte u fotogaleriji:
OGLAS
OGLAS
