Foto: Hrvoje Hodak
Postoje koncerti koji se pamte po pjesmama i oni koji se pamte po ljudima. A postoje i rijetki, dragocjeni trenuci u kojima se glazba, prostor, vrijeme i prijateljstvo slože u savršenu tišinu unutar taktova. Valentinovski koncert Massima Savića i Matije Dedića u Zimskom kinu Rab 17. veljače 2013. bio je upravo takav trenutak.
Autor: Hrvoje Hodak
Dvorana je te večeri bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a ono što se događalo između klavira i glasa bilo je ogoljeno i iskreno – klavir, glas, dah i emocija. Jazz i blues standardi, Massimovi hitovi, Arsenove pjesme koje su u Matijinim rukama zvučale kao da se ponovno rađaju.
Sjaj u tami, Stranac u noći, Razgovor s konobarom, Sve je to zbog lošeg vina, Iz jednog pogleda… Nije to bio samo repertoar, nego razgovor dvojice umjetnika koji su se savršeno razumjeli – bez potrebe da ikome išta objašnjavaju.
Dan poslije, Rab je bio tih, sunčan i gotovo nestvaran. Šetali smo gradom, Matija, Massimo, Eni, Leo i ja – bez žurbe, bez plana.
Massimo je bio iskreno očaran zimskim mirom Raba. Govorio je kako grad ima neku posebnu, sakralnu mirnoću, kao da kamen diše pored njega. Zadržavali smo se na rivi, u Dorki, prošli Kaldanac, sa zidina kod katedrale gledali more, a s vrha skala na Pjaceti tražili romantični kadar uokviren zvonicima i šetnicom pod gradom.
Matija je, kao i uvijek, promatrao svijet malo sa strane, s blagim osmijehom, upijajući detalje koje bi kasnije pretočio u glazbu. Massimo je zračio toplinom, onom njegovom posebnom kombinacijom elegancije i dječačkog oduševljenja. Govorili su kako bi se rado vratili, kako Rab zaslužuje svakako i ljetni koncert, kako bi glazba u tom ambijentu dobila novu dimenziju. I jedan i drugi tu su želju sebi kasnije ispunili.
Kava na Trgu Municipium Arba, pozdravi s domaćinima, trajekt koji polako odvaja otok od kopna. Tada nismo znali da svjedočimo uspomeni koja će s vremenom postati dragocjenija od svega.
Danas, kad ih obojice više nema, taj dan dobiva neku drugu težinu. Massimo – glas koji je znao biti istovremeno krhak i snažan, umjetnik koji je emociju nosio s nevjerojatnom lakoćom, čovjek čija je karizma bila tiha, ali neodoljiva. Matija – pijanist koji nije svirao note nego prostore između njih, glazbenik koji je spajao svjetove, improvizator s dušom pjesnika. S obojicom sam imao sreću drugovati i povremeno surađivati, a s Matijom i snimati i nastupati – i to su privilegije koje se ne zaboravljaju.
Njihov odlazak ostavio je prazninu koju nije moguće ispuniti, ali je ostavio i nešto možda još važnije – osjećaj zahvalnosti. Što smo ih imali. Što smo ih slušali. Što smo s njima dijelili trenutke koji nisu bili samo profesionalni, nego duboko ljudski.
Negdje u toj rapskoj tišini oko Valentinova vraća se uspomena koja podsjeća da prava glazba – i pravi ljudi – nikada zapravo ne odlaze.
Autor: Hrvoje Hodak
