Foto: RabDanas
Ona je samozatajna žena. Kroz objektiv bilježi ljude, mjesta i pejzaže koji je privuku, koji je zovu i u koje se vraća, ostavljajući u kadru ono što možda nikada ne bi izgovorila riječima.
Višestruko nagrađivana, a nedavno je osvojila i zlatnu medalju za najbolji serijal fotografija u slobodnom izboru teme na natječaju “XXVI. Celjska fotografska razstava 2025”. Tema koju je odabrala je, doduše, bila vrlo osobna. Fotografirala je svog oca u njegovom domu, vrtu i s njegovim domaćim životinjama.
Marija, zovemo te Rabljankom, jer, naša si. Tu živiš, radiš, na otoku si osnovala obitelj. No, kako te životni put doveo do Raba?
Andrina, kao prvo hvala ti na pozivu za ovaj intervju!
Lijepo je negdje pripadati, no ja kažem da sam od svuda pomalo. Životni put je bio šarolik. Rođena sam u Bosni, u izbjeglištvu su moji bili prvo u Slavoniji, zatim u Njemačkoj – tu sam završila vrtić i prvi razred osnovne škole. Od drugog razreda na dalje živjela sam u Slavoniji i tamo završila osnovnu i srednju školu. Nakon srednje sam bila jedno vrijeme u Austriji. Zbog posla sam došla na sezonu na otok Rab, upoznala muža i tu sam evo već gotovo 15 godina.
U kojem trenutku svog života si otkrila fotografiju i razvila ljubav prema njoj?
Ljubav prema fotografiji razvila se negdje prilikom odrastanja, neka želja je postojala, no okolnosti su tada bile kakve jesu pa me život odveo u drugom smjeru. Suprug mi je za prvu godišnjicu braka kupio fotoaparat i tako ponovo pokrenuo moju ljubav prema fotografiji. Nakon toga sam rodila prvu djevojčicu; fotoaparat je stalno bio uz mene i počelo je moje dokumentiranje života s njom. Zapravo me je rođenje djeteta podsjetilo u kojem ću smjeru ići. Tako je počelo moje stvarno otkrivanje fotografskog svijeta. Tad sam napravila svoju stranicu Orda’s photography.
Kakvi su bili tvoji fotografski počeci?
Kao početnički foto entuzijast tražila sam savjete od prijatelja koji su imali fotiće i kolega fotografa, kako sve funkcionira, pravila, postavke, paziti na detalje i uz puno prakse, postajalo je sve bolje. Puno kasnije sam krenula na razne fotografske radionice i edukacije. Početak kao i kod svakog je bio zanimljiv, sad se nasmijem s tim nekim radovima, iako su mi tad bili super. No, ono najbitnije je da sam uvijek u određenom trenutku dala sve od sebe i da iza toga stojim.
Koliko se dugo baviš fotografijom?
U svakom smislu bavljenja evo već nekih 11 godina.
Jesi li tada imala uzor, nekog fotografa ili fotografkinju čijim si se radovima divila / koji su te inspirirali?
Pa mogu reći da nemam uzore, više se divim radu kolega fotografa i neiscrpnoj inspiraciji koju daju, te kako danas stvaraju i kreiraju. Toj nekoj prizemnosti i kolegijalnosti, sugestijama, konstruktivnim kritkama, susretima, dijeljenju uspona i padova, savjeta.
Osim ‘podjele’ znanja i opreme, dobijem i one životne lekcije koje se uče promatrajući njihov rad i perspektive pogleda na svijet.
Petar Lupić nam je fotografirao vjenčanje, još i prije toga jako sam se divilia njegovim radovima i on mi je dao prve savjete za fotografiju i za kupnju prvog fotića.
Pohađala sam radionicu Foto Hrvatske, naših dragih sad već i dugogodišnjih prijatelja Sanje Grgić Ćurić i Nikole Ćurić, a Sanja mi je tu dala krila za polet još dublje u taj svijet.
Divim se načinu njihovog rada i kako putuju kroz cijelu Hrvatsku predavajući o fotografiji, te njihovom neumornom poticaju drugih u ostvarenju snova. Prijateljici i kolegici Eli Pustajec koja je vrsni portretni fine art fotograf, pomalo bajkovit i poetičan stil kojim se izražava. Otkriće mi je bio Romano Grozić sa svojim umijećem portretiranja. Puno je tu još prijatelja i kolega čijim se radovima svakodnevno divim, a svatko sa svojim vrsnim stilom i estetikom. To su Stanko Abadžić, Marina Lukač, Davor Kalaica, Marko Delivuk, Jurica Cvitanić, Jasmina Bauman, Daniel Moćan, Brujo, Igor Pavlović, Lukrecija Babić i mnogi drugi…
Ranije sam spomenula da si samozatajna; pod time sam mislila da si nenametljiva, umjerena u svojoj samopromociji, a dosljedna svojoj strasti. No, svjesna si i svojih kvaliteta. Radiš li kao profesionalni fotograf?
Profesionalni fotograf živi od fotografije, ja evo još nisam dosegla tu razinu.
Koji vid fotografije te najviše privlači?
Najviše me privlači fotografiranje pejzaža, ulična fotografija i naravno portretna fotografija. Macro fotografija mi je jako interesantna.
Kroz svoj sam život upoznala mnogo različitih profila fotografa; modne fotografe, fotografe interijera, portretne fotografe, fotografe vjenčanja, dokumentariste. Upoznala sam i osobu koji je sada svećenik, no veliki dio svojih ranih dvadesetih, prije nego li je osjetio poziv svećenika, fotografirao je aute za časopis Auto klub. Putovao je posvuda po Europi fotografirajući najnovije aute, na najljepšim predjelima Europe. Nikad neću zaboraviti poljskog fotografa koji je samo i isključivo fotografirao vlakove. Ponekad je fotografirao i teretne brodove – no kazao mi je da to nije njegov “fah”. Iako svaki profesionalni fotograf može odraditi photo shoot, svatko pliva bolje u nekim vodama. Koje su “tvoje vode”?
Oduvijek sam bila okružena djecom i volim djecu, a kroz fotografiju sam shvatila da ću uvijek fotografirati djecu, obitelji i trudnice. I to mi je baza rada.
U obiteljskoj fotografiji djeca se pokazuju kakva jesu, kod njih uhvatiš trenutke opuštenosti, sreće, tuge, ljutnje – ona to sve pokazuju bez obzira tko je ispred njih i dali drži fotoaparat. Čast mi je kad me pozove neka obitelj i kad dio svoje intime na taj način podijeli sa mnom.
Hrabro stanu ispred objektiva, a kažem hrabro zato što se svatko ne voli fotografirati. No, budu sretni i zadovoljni ishodom, a meni je uvijek drago da sam »uhvatila« mali dio svemira jedne obitelji, njihovu ljubav. Lijepo mi je zabilježiti povezanost djeteta i oca, djeteta i majke, osmijehe, ljubav u pogledima, povjerenje koje dijete ima prema roditeljima. Uvijek iznova to radim s radošću.
Koje su tvoje metode za opuštanje svojih klijenata, onih koji se “ne vole fotografirati”, a žele ovjekovječiti trenutak?
Smijeh je uvijek lijek za sve. Bitno mi je da znaju da sam ja tu zbog njih i da dokumentiram njihovo zajedništvo. Govorim sad o svojoj bazi rada, a to je obitelj. Da su spontani trenuci oni koji su autentični. Glavno mi je da se igraju sa svojom djecom, a ostatak posla je na meni. Tu i tamo dobiju smjernicu kako se okrenuti ili gdje pogledati i sl.
Kad bi trebala opisati svoju estetiku, kako bi je opisala?
Moja estetika je prikazati realnu ljepotu čovjeka, opipljivih emocija, snagu povezanosti. Jer fotoaparat je samo alat kojim se izražavam. Moja empatija tome jako ide u prilog, a najveći mir je u stvaranju.
Nedavno si osvojila zlatnu medalju za najbolji serijal fotografija u slobodnom izboru teme, na međunarodnom fotonatječaju pod nazivom “XXVI. Celjska fotografska razstava 2025”. Tema koju si odabrala bila je vrlo osobna; odabrala si na natječaj poslati portrete svojega oca. Također, za fotografiju iz istog serijala si dobila je diplomu na međunarodnom fotografskom natječaju Čovjek 2026./MAN 2026. u organizaciji fotokluba Rijeka. Kako su nastali ti portreti?
Bio je to jedan neoubičajen trenutak. Portreti su nastali vrlo spontano i jako brzo jedni za drugim. Kažem neoubičajen jer se tata uopće ne voli fotografirati i na gotovo svim obiteljskim fotografijama uvijek gleda negdje sastrane. Tvrdi da mu je to jako nelagodno.
Imala sam inspiraciju za jedan portret koji sam htjela mužu napraviti, no to nekako nije došlo na red. I kako smo sjedili u dvorištu svi skupa, uživali u popodnevnoj kavi, sinulo mi je da bi to mogla i s tatom. Pitala sam ga ako je voljan, pokazala mu par primjera kako bi to možda mogli izvesti i pristao je. Unatoč nelagodi koja je bila prisutna, jako smo se smijali u tim trenucima, jer je moj tata to okrenuo na šalu. I dogodila mi se takva situacija da sam ja nešto zamislia, a u datom trenutku inspiracije sve nas je odvelo u nekom drugom smjeru. I bolje da je, jer to volim jako. I tako ponesena, nizala se fotografija za fotografijom, ideja za idejom. I ono što mi je bitno je da se na fotkama vidi ta neka sirovost odnosno autentičnost života.
Fotografirala si svog oca u njegovom habitatu; u kući u Slavoniji, sa svojim životinjama. Fotografija njega bez majice, u zagrljaju svoje kokoši. Fotografija pokazuje povezanost čovjeka s domaćom životinjom; nježnost, ali i brutalnost života na selu. Fotografirati nekoga na način na koji si ti fotografirala svog oca zahtijeva povjerenje, viziju finalne fotografije i bliskost. Kada si fotografirala oca, jesi li imala u vidu da će upravo te fotografije biti “materijal” za natječaj?
U trenutku dok su nastajale fotografije, nisam bila ni svjesna što smo napravili s tim fotografijama. I kakvu priču su imale u tom nekom serijalu. Tijekom obrade fotki, kad sam se vratila na Rab sam osvijestila jačinu i dubinu tih portreta.
Sasvim slučajno sam naletjela na podatak o tom natječaju u Celju, te sam odlučila tamo poslati fotke. Prije ovog nisam nikad ni slala seriju fotki na natječaj. Tako da nisu fotke nastale kao materijal za natječaj, nego kao trenutak inspiracije.
Osim ovog priznanja, sudjelovala si na drugim natječajima. Koja bi još priznanja istaknula?
Točno, sudjelovala sam na više natječaja.
Lijepo mi je da fotografije „putuju“ da budu viđene i fizički opipljive na svim tim izložbama. Sam uspjeh mi je da mi fotografija bude odabrana u uži izboru za izložbu, a bonus na to je pohvala/diploma ili nagrada. Sva su priznanja nakakv osvrt da nešto dobro i radimo.
Tako da su do sad moje fotografije bile na grupnim izložbama u više gradova u Hrvatskoj i Sloveniji. Nadam se još nekoj samostalnoj izložbi. Ono zabavno u tim natječajima je što se prijavljuje više nas kolega/prijatelja fotografa i redovno izlažemo tako skupa. Uvijek se ima kome pljeskati.
Pa je svaki njihov uspjeh i moj također! Tako kad netko sazna za nekakav natječaj javljamo si međusobno.
Spomenula si ranije i fotografe Sanju Grgić Ćurić i Nikolu Ćurić, a tvoja je kćer također i sama zaljubljenica u fotografiju, koja je pohađala njihov seminar. Kako izgleda kada majka i kćer dijele strast prema istom vidu umjetnosti? Fotografirate li zajedno?
Moja kćer je na njihovom seminaru prvi puta fotografirala tako, prije toga bi tu i tamo s mojim fotoaparatom nešto dokumentirala. Shvatila sam tu tek koliko je to zanima.
Nikola je taj koji je predložio da se prijavi ako želi, pristala je, te je oduševljena bila svime. Nedavno je rekla kako želi fotoaparat i sretna sam zbog njene odluke. Tako da bi uskoro mogle i skupa fotografirati.
Također si spomenula da ti je suprug poklonio fenomenalan poklon za vašu prvu godišnjicu braka – tvoj prvi fotoaparat. Suprug je u tebi potaknuo kreativni duh, odnosno, poklonio tio je alat s kojim si ga mogla ostvariti. Volim kada muškarci podržavaju svoje bolje polovice – a kako on gleda na tvoj kreativni razvoj?
Hrvoje je nepobjediva podrška od samog početka u svakom smislu. Zahvalna sam mu jako na svemu. Na svako fotografiranje, seminar, događaj uvijek bi me vozio dok nisam i sama položila vozački ispit.
On je glava razuma kad mene ponese ludilo inspiracije. Hrvoje bi se onda bavio svim što je potrebno kao muž i otac, kako bi se ja mogla posvetiti fotografiji. I to jako puno znači. Također samnom i pregleda svaku mapu prije nego pošaljem finalne fotografije klijentima ili na natječaj. Zahvalna sam Bogu na takvom mužu.
Kako se vidiš u budućnosti? Imaš li neostvarenih želja?
Nikad nisam imala niti nemam viziju sebe u budućnosti, živim za danas, o sutra brinem kad dođe na red! Imam male ciljeve koje rješavam postupno. A što se tiče želja one su osobne i privatne, pa neka takve i ostanu. 🙂
Razgovarala: Andrina Perić
Više fotografija Marije Kordić pogledajte u našoj fotogaleriji:
