Foto: RabDanas
Ljubav koja je povezala svjetove: između dviju hemisfera, preko dva oceana i nekoliko mora.
Oni su, redom, naše gore list Marinela Luce Andrić i njezin partner, Novozelanđanin Samuel Kooznetzoff, a upoznali su se na njegovu kontinentu, u Wellingtonu, glavnom gradu Novog Zelanda.
Marinela, živjela si i radila na Novom Zelandu. Otkud hrabrost na takav potez?
Hrabrost se, po meni, gradi malim iskustvima tako da s vremenom imaš sve manje straha, a sve više tolerancije na neizvjesnost. I onda kažeš: Ma ajde, idem!
Neka djeca već od malena imaju izrazito naglašenu osobinu ličnosti – otvorenost prema novim iskustvima.
Takva su djeca znatiželjna, otvorena prema ljudima i svijetu, imaju širok raspon interesa te snažnu potrebu za učenjem, istraživanjem i stvaranjem. Često su sklona avanturama i kreativnom izražavanju.
Kod mene se ta osobina vidjela vrlo rano. Intuitivno sam je pratila – od školskih izleta u osnovnoj školi, preko sudjelovanja u europskim projektima tijekom studija, pa sve do većih, samostalnih putovanja. Sve je to bio prirodan nastavak iste unutarnje znatiželje.
Nakon završetka fakulteta gotovo dvije godine živjela sam u Sjedinjenim Američkim Državama.
Iako je to bilo vrijedno iskustvo, shvatila sam da mi takav način života dugoročno ne odgovara. Tada sam donijela odluku vratiti se kući i iskoristiti Working Holiday vizu za Novi Zeland, na koju Hrvati do 30. godine imaju pravo jednom u životu.
Bila sam istovremeno jako uzbuđena i poprilično uplašena – u Novi Zeland sam krenula bez ikoga poznatog, s puno pitanja i dvojbi jesam li zaista spremna na taj korak. Neposredno prije putovanja sanjala sam jedan snažan, simboličan san koji sam doživjela kao znak da trebam vjerovati i krenuti. Sljedeći korak napravila sam s vjerom da za mene postoji plan.
Ostalo je, mogu reći, lijepa životna priča. ☺
Koji aspekt života ti se nije sviđao u SAD-u?
Da mi je to pitanje postavljeno dok sam živjela u SAD-u, odgovor bi sigurno trajao barem pola sata. Srećom po vas, imam talent brzo zaboravljati detalje, pa ću se zadržati samo na onome bitnom.
Prva tri mjeseca života u SAD-u bila su mi apsolutno predivna – usudila bih se reći da su to bili neki od najzabavnijih i najljepših trenutaka koje sam do tada doživjela. Sve je djelovalo pomalo filmski: od ljubavi koje sam tada proživjela, preko radnog iskustva u The Hamptonsu, do prijateljstava s ljudima iz Južne Amerike s kojima sam radila. Mali spoiler: Televisa Presenta stvarno prati Južnoamerikance gdje god da jesu, i bilo je urnebesno to gledati uživo.
S vremenom, međutim, počneš primjećivati razlike. Amerikanci jednostavno nemaju isti odnos prema kulturi kakav imamo mi. Nemaju Balaševića i Olivera uz koje odrastaš i koji ti kroz glazbu usađuju vrijednosti koje kasnije nosiš kroz život. Tamo se stalno radi – život je skup, tempo brz, a prostora za sebe i svoje potrebe vrlo malo.
I prije nego što se snađeš, uhvatiš se u osjećaju da ti nešto nedostaje. Kao da ti netko polako krade ono najvažnije – tvoju dušu, strasti i ono što jesi. Moja intuicija mi je tada jasno rekla da je vrijeme za odlazak. Poslušala sam je i danas bez imalo sumnje mogu reći da je to bila jedna od najboljih odluka koje sam donijela.
Hrabro je odlučiti napustiti mjesto otkuda potječeš, a kamoli ne kontinent. No, nakon prvog preseljenja „preko bare“ u SAD, otišla si još dalje. Kako je izgledao tvoj početak u Wellingtonu? Koliko dugo ti je trebalo da nađeš posao?
Kad sam sletjela u Wellington, doslovno su mi krenule suze radosnice. Preplavilo me neko veliko uzbuđenje, kao da me tamo čeka nešto jako dobro. Takav osjećaj nikad prije nisam imala pri slijetanju u neki grad.
Zbog vremenske razlike – oni su čak 12 sati ispred nas – trebalo mi je gotovo mjesec dana da se potpuno uskladim, i mentalno i fizički, i da se vratim u istu „galaksiju“.
Posao sam najprije potražila u ugostiteljstvu, jer je to najbrži i najlakši način da se krene ispočetka. Zahvaljujući iskustvu konobarenja koje sam stekla u SAD-u, zaposlila sam se gotovo odmah, i to u jednom stvarno divnom restoranu u kojem sam se brzo osjećala kao dio tima.
A tada, Samuel…
Haha, da!
Treći tjedan smjene. Ulazim u kuhinju. I tamo vidim upečatljivog chefa – Samuela.
Nikad nisam shvaćala onu rečenicu „kad upoznaš pravog, znat ćeš“. Mislila sam da to ide uz violine u pozadini i usporeni kadar.
Njegov briljantan humor, energija, inteligencija i novozelandska opuštenost su me apsolutno osvojili.
Bilo je to šest jako zabavnih i neočekivano sudbinskih mjeseci… i nekako, bez velikih planova, završili smo zajedno kao da nastavljamo avanture iz nekog prethodnog života.
Planirala si selidbu na Južni otok nakon prvih šest mjeseci provedenih na Sjevernom otoku. Kako je tvoj život izgledao u tom trenutku?
Odluka o preseljenju na Južni otok bila je donesena još prije početka naše veze i nisam je imala namjeru mijenjati. Kažu da je Južni otok pravi spektakl Novog Zelanda, a ja sam tip osobe koji ne propušta važne stvari, a pogotovo kad su u pitanju priroda i avantura.
Neko vrijeme smo bili u vezi na daljinu, ali to nije dugo trajalo. Ubrzo se i Samuel preselio sa mnom u Queenstown, gdje smo, nekom ludom slučajnošću, zajedno odradili zimsku sezonu na jednom od najpoznatijih novozelandskih skijališta Coronet Peaku. Tamo me naučio skijati i snowboardati, što nas je oboje usrećilo jer obožavamo adrenalin.
Njemu, kao vrhunskom kuharu, posao nikad nije bio problem. Ja sam, pak, završila u timu skijaških instruktorica za malu djecu – zahvaljujući svom karakteru, strpljenju i očito popriličnoj dozi optimizma.
To je bila posebna avantura – učila sam skijati zajedno s djecom. Oni su brzo napredovali, a ja sam napredovala u samopouzdanju. Tehnika je, doduše, išla malo sporije.
Kako to da ste ipak završili na Rabu?
Kad mi je istekla viza, ja sam se vratila u Hrvatsku, a Samuel je ostao odraditi ostatak zimske sezone.
Nakon kratkog razdoblja razdvojenosti, došao je za mnom u Hrvatsku – točnije, na Rab – gdje je upoznao moju obitelj, prijatelje i vidio ljepote naše zemlje.
U isto vrijeme dogovorili smo se da ćemo se još jednom vratiti na Novi Zeland, čisto da provjerimo ima li ta priča još koje poglavlje.
Nakon nekoliko mjeseci zajedničkog života tamo, Samuel je došao do zaključka da bi život u Europi ipak mogao biti vrlo dobra ideja. A ja sam mu, naravno, velikodušno pomogla u donošenju te odluke.
I tako smo završili na Rabu. Danas ovdje živimo i učimo da se velike životne odluke ponekad donose zbog ljubavi, ponekad zbog avanture, a ponekad i zbog mora, sunca i jednostavne činjenice da je sve nekako ljepše i sporije na našem otoku sreće.
Čime se sada bavite?
Samuel je po struci profesionalni kuhar, a ja sam učiteljica razredne nastave i vlasnica obrta Local Art Hub – prostora u kojem vodim kreativne radionice za djecu i odrasle. Ono što je krenulo kao ideja vrlo brzo je preraslo u pravi mali hit. Naš koncept spaja domaćinstvo, umjetnost i ono što nam danas najviše nedostaje – kvalitetno druženje i stvarnu povezanost među ljudima.
Već dugo čitam i učim o tome kako način na koji provodimo dane, male svakodnevne navike i troškovi koje biramo izravno utječu na naš osjećaj sreće. Istraživanja jasno pokazuju da materijalne stvari same po sebi ne čine ljude zadovoljnima. Sreća i dobrobit puno su snažnije povezane s društvenim odnosima, kreativnošću i smislom nego s onim što posjedujemo. Vrijeme i prostor za druženje, stvaranje i zajedništvo za mnoge su postali važniji od bilo kakve „praktične“ udobnosti.
Upravo zato sam željela da Local Art Hub ne bude samo mjesto gdje se nešto izrađuje ili uči, nego zajednica u kojoj se ljudi stvarno susreću – razgovaraju, smiju, opuštaju i stvaraju nova prijateljstva.
Jer ljudi, više nego ikad, trebaju kvalitetno druženje.
Posjet Muzeju budućnosti u Dubaiju dodatno me osvijestio u kojem se smjeru kreće naše mentalno zdravlje i kakvi nas izazovi čekaju već do 2030. godine. Za svoju zajednicu odlučila sam ne čekati budućnost – nego djelovati odmah. ☺
Samuel, kakav je bio tvoj prvi dojam o otoku?
Na Rab sam prvi put došao u rujnu 2024., u početku samo na nekoliko mjeseci. Vrijeme je bilo nevjerojatno, plaže zaista spektakularne, a ono što me najviše dojmilo bio je tempo života. Sve ovdje djeluje sporije i opuštenije, na način koji te poziva da zaista uživaš u mjestu na kojem se nalaziš, umjesto da stalno žuriš.
Kako ti zvuči hrvatski jezik i jesi li već naučio neke riječi ili izraze?
Hrvatski je teško opisati – ima taj jasan slavenski zvuk, ali s blagim talijanskim utjecajima, i nešto vrlo muzikalno u sebi. Za izvornog govornika engleskog jezika to je definitivno izazov, pogotovo kada riječi imaju nekoliko suglasnika zaredom, bez samoglasnika koji bi ih „spasio“.
Ipak, što ga više slušam i što ga više učim, to mi počinje imati sve više smisla. Već sam pokupio neke osnovne izraze poput: „Boook!“, „Ajmo“, „Ma nema problema“.
A naučio sam i to da, ako ih izgovoriš dovoljno samouvjereno, ljudi pretpostave da razumiješ puno više hrvatskog nego što zapravo razumiješ, hehe.
Što radite u slobodno vrijeme?
U slobodno vrijeme volimo šetati naša dva mala šetlandska ovčara, natjecati se tko je bolji u šahu (rezultati se, naravno, prešućuju), igrati tenis, gledati dobre stare filmove, čitati knjige, kajakariti i roniti na dah – nešto čime se Samuel bavio još na Novom Zelandu i još jedna od mnogih stvari kojima me tamo naučio. Iskreno, čovjek je pun iznenađenja.
Naravno, ne prođe ni mjesec dana, a da moji roditelji Samuela ne podsjete koliko su sretni što imaju najboljeg zeta na svijetu, i to obično u istom dahu u kojem ga zamole da im „samo malo“ pomogne oko nečega. Mi se tome svi zajedno smijemo, jer je kod nas to očito službeni znak prihvaćanja u obitelj.
Općenito, volimo sve što ima veze s morem, adrenalinom i putovanjima, i život shvaćamo dovoljno ozbiljno da se u njemu stalno ima mjesta za smijeh i dobru šalu.
Jako me zanima – koje razlike primjećuješ u podmorju kada roniš?
Ovo je pomalo nezgodno pitanje, ponajviše zato što mislim da još nisam otkrio prava „tajna mjesta“ ovdje. Većinu ronjenja obavljam s obale, bez broda, i prema onome što sam vidio oko Raba – ima dosta manjih riba, dok su veće puno neuhvatljivije. Dno je uglavnom vrlo kamenito i može djelovati prilično siromašno ribljim svijetom, iako se uz samo dno često mogu vidjeti morski puževi. Ribe su ovdje također vrlo oprezne i lako se preplaše.
Kod kuće, na Novom Zelandu, osjećaj je poprilično drugačiji. Ima mnogo izvrsnih lokacija na maloj udaljenosti vožnje, često uz kratko pješačenje kako bi se izbjegla prelovljena područja – što dalje hodaš uz stjenovitu obalu, to je manja vjerojatnost da je područje nedavno bilo ribljeno. Kada uđeš u vodu i zaplivaš prema grebenima, okružen si šumama kelpa i stjenovitim područjima punima života, poljima pāua školjki, što je naša autohtona vrsta abalonea i lokalna delicija s minimalnom zakonskom veličinom od 125 mm, kao i jastozima skrivenima u špiljama i ispod stijena.
Obično nema velikih jata sitnih riba, ali su veće ribe puno češće i znatno manje plašljive. Nije neuobičajeno razbiti kina, morske ježince koji su razasuti po morskom dnu, i tada će ti se velike ribe približiti kako bi se hranile. Imao sam i susrete sa znatiželjnim ražama koje te znaju pratiti, čekajući ostatke ribe. S vremena na vrijeme naišao sam i na male tuljane, a vrlo rijetko i na male morske pse. Jedini put kad sam vidio morskog psa – iako je bio malen – odlučio sam odmah izaći iz vode.
To je jedna stvar koja mi ne nedostaje: uvijek postoji misao o morskom psu negdje u pozadini dok roniš na Novom Zelandu, dok sam čuo da ih oko Raba ima vrlo malo.
Vidiš li mogućnosti za wakeboarding na otoku Rabu?
Rab ima ogroman potencijal za wakeboarding, iako ga osobno ne bih prakticirao tijekom ljeta zbog količine turista i brodova. Potrebna ti je samo mirna voda i brod s dobrim valom, no mogu zamisliti da ljudi na plaži ne bi baš bili oduševljeni valovima koje wakeboard brodovi stvaraju. Oni su dizajnirani da proizvode valove veće od jednog metra kako bi se postigao što bolji „pop“ prilikom skoka.
Marinela, ranije si spomenula da si pokrenula posao Local Art Hub. Organiziraš kulinarske radionice na kojima djecu učiš pripremati sve, od tjestenine do sushija. Također vodiš radionice za odrasle. Jako mi se sviđa ta ideja, a i vidjela sam koliko su djeca uzbuđena dok uče pripremati jelo od početka. To je predivan koncept i očito vrlo dobro prihvaćen — čestitam! Kako je nastala ta ideja?
Neke ideje počnu rasti još u mladosti, ali pravi oblik dobiju tek kasnije, kroz životna iskustva i životne odluke.
Local Art Hub je davno posađeno zrno koje je čekalo prave okolnosti da proklija.
Odrasla sam uz bake koje su bile izvrsne kuharice i čija je strast prema hrani i vrtlarenju ostavila dubok trag u meni. Istovremeno, moja majka je voljela umjetnost i stalno je s nama isprobavala nove kreativne stvari, pa su stvaranje i igra postali prirodan dio mog života.
U odrasloj dobi iskusila sam i razdoblja bez strasti i razdoblja bez zajedništva i upravo tada sam shvatila koliko su te dvije niti ključne za osjećaj ispunjenosti i sreće.
Local Art Hub nastao je iz želje da te niti prenesem djeci, ali i da ih ponovno probudim u „odrasloj djeci“ koji ponekad zaborave koliko je važno stvarati rukama, učiti zajedno i dijeliti iskustvo i smijeh.
Vrlo rano sam shvatila i što je moj ikigai*: dijeliti znanje, biti s ljudima i stvarati prostor zajedništva. Ne kao „poziv“ u klasičnom smislu, već kao moja svakodnevna uloga u svijetu; razlog zašto ustajem ujutro i ono što Local Art Hub prirodno čini onim što jest.
*Ikigai je japanski pojam za životnu svrhu, pronađenu na sjecištu onoga što voliš, u čemu si dobar, što je svijetu potrebno i za što možeš biti plaćen.
Oboje ste vrlo aktivni — bavite se wakeboardingom, snowboardingom, skijanjem i ronjenjem. Također znam da imate dva predivna psa i čak nudite uslugu čuvanja pasa. Kako sve to uspijevate uskladiti? Je li vam ikada pala na pamet ideja da vodite radionice upravljanja vremenom? (haha)
Iskreno? Ja sam užasna s vremenom, haha. Ali mogu raditi do tri ujutro bez problema. Jako sam spontana i fleksibilna, a najbolje ideje mi najčešće dođu pod pritiskom i u zadnji čas.
Samuel je tu pravi heroj! On je tip koji će se pojaviti pola sata ranije te upravo on nekako uspije pokrpati sve moje vremenske rupe, uz obavezno ljutito ponavljanje barem pet puta da se „ovo više neće ponoviti“… dok se, naravno, opet ne ponovi, haha. Upsi! Volim te najviše!
Ideja za čuvanje pasa došla je sasvim prirodno – nedostajalo nam je pseće društvo (a oni koji još nemaju psa ne znaju kakvu besplatnu terapiju propuštaju), ali i iz stvarne potrebe ljudi koji se često pitaju gdje ostaviti psa kad napuštaju otok. Jako nam je drago što smo u tome uspjeli pomoći.
Oboje smo pomalo ADD tipovi koji moraju stalno nešto raditi, pa nas zato ima posvuda. Ali jedno je sigurno – ne vidim se u ovom životu kao mentorica za upravljanje vremenom. Poznata sam po tome da pamtim krive datume i krive sate – i živim sasvim dobro s time, hihi.
Sam, što ti najviše nedostaje na otoku? A što na njemu apsolutno najviše voliš?
Odrastao sam u Kelburnu, svega petnaestak minuta hoda od centra Wellingtona, pa mi je grad uvijek bio nadohvat ruke. Marinela često kaže da je Wellington jako podsjeća na Rijeku – lučki grad na obali oceana, okružen planinama. Ako ti je nešto zatrebalo ili si imao želju za određenom vrstom hrane, samo bi se spustio u grad i našao to što tražiš. Wellington ima izvrsnu međunarodnu gastronomsku scenu i izbor je uvijek bio velik.
Život na otoku poprilično je drugačiji. Moraš biti puno organiziraniji i razmišljati unaprijed – ako ti treba nešto konkretno, najčešće to kupiš dok si u gradu, a ako ne, čekaš da stigne. Zato se puno više oslanjaš na online kupovinu, što ipak oduzme dio spontane svakodnevice.
S druge strane, jako volim koliko je život ovdje opušteniji nego u gradu. Manje je gužve, more nam je dvije minute hoda od kuće, a svuda oko nas su prekrasne šetnice i priroda koja te jednostavno zove van.
Tijekom Rapske fjere organizirali ste likovnu radionicu za lokalno stanovništvo i turiste. Istu radionicu održali ste i za vrijeme Loparske noći. Možete li nam reći nešto više o tim radionicama? Budući da su se održavale usred ljeta, jesu li sudjelovala i djeca iz drugih zemalja?
Kreativne radionice bile su osmišljene tako da budu prilagodljive, sadržajne i povezane s našim lokalnim kontekstom.
Kao učiteljica razvila sam sposobnost procjene situacije, mogućih izazova i prepreka, što mi je uvelike olakšalo planiranje radionica.
Budući da se radionice odvijaju usred turističke sezone, bilo je sudionika iz raznih država. Kao veliki zaljubljenik u otok Rab, bilo mi je najvažnije da tema radionica bude povezana s događajem i lokalnom poviješću, pa sam pripremila prijevode na četiri glavna jezika u obliku svitka, kako se to radilo u srednjem vijeku, kako bi svi imali jednaku priliku razumjeti motive slika i njihovo značenje za Rabljane nekada i danas.
Posebnu vrijednost radionici dali su i rekviziti te povijesna znanja koja sam imala priliku podijeliti zahvaljujući svom divnom ocu Josipu Andriću, predsjedniku ogranka Matice hrvatske na Rabu, koji godinama prikuplja i dijeli našu bogatu lokalnu baštinu.
Činjenica da su Turistička zajednica, Pučko otvoreno učilište, kao i domaći i strani posjetitelji, bili iznimno zadovoljni ovom inicijativom ispunjava mi srce jer iza svega stoji puno uloženog vremena, truda i ljubavi.
Osim radionica, na istim ste događanjima promovirali i vlastito maslinovo ulje s različitim okusima. Planirate li razviti vlastiti brend maslinovog ulja?
Naša kulinarska kreativnost stvarno nema granica i razvoj vlastitih proizvoda nam je definitivno jedna od želja. Maslinovo ulje s različitim okusima došlo je sasvim spontano iz naše ljubavi prema hrani i lokalnim namirnicama. Vidimo ogroman potencijal u tome, ali vjerujemo u pristup „sve u svoje vrijeme“. Volimo da stvari sazriju prirodno, bez forsiranja.
Uz to, Samuel ima jednu malu želju koju bi volio isprobati – napraviti vlastiti ljuti chilli umak u nekoliko kreativnih kombinacija. Samo se šalimo da mora biti oprezan, jer ako ajvar ikad izađe iz mode zbog njega, balkanske bake će sazvati hitan sastanak.
Kao kreativan par koji dolazi iz različitih dijelova svijeta, a povezuju vas slične vrijednosti, interesi i pogledi na život, koju biste poruku željeli poslati mladim ljudima — onima koji su spremni istraživati nove mogućnosti, ali i onima koje je strah napraviti taj korak?
Kao kreativni par, naučili smo da ljude zapravo ne povezuje geografija, nego vrijednosti. Radoznalost. Poštovanje. Spremnost da pokušaš, čak i kad ne znaš kako će sve završiti.
Mladima koji jedva čekaju istraživati poručili bismo: čuvajte taj žar, ali nemojte žuriti samo da biste nešto dokazali. Istraživanje ne mora uvijek značiti velike, dramatične poteze. Ponekad je to samo odluka da živiš iskrenije prema sebi, čak i ako to drugima izgleda neobično ili odvažno.
A onima koje je strah napraviti prvi korak: strah ne znači da niste hrabri! Najčešće znači da vam je stalo. ☺
I mi smo donosili odluke koje su u tom trenutku bile nesigurne, nepraktične ili nelagodne. Nijedna nije dolazila s garancijom. Ali svaka nas je naučila nešto o nama samima i o poslu, a to nikad nije izgubljeno vrijeme.
Ne morate imati sve posloženo. Dovoljno je početi slušati ono što vam ima smisla, ne ono što dobro izgleda na papiru ili u tuđim očima. Život se često počne otvarati tek kad se pokrenete, makar i malim koracima, u smjeru koji vam je istinski blizak.
Ako birate između sigurnosti i rasta, zapamtite: sigurnost vas čuva, ali rast je ono zbog čega je život stvarno vrijedan življenja.
Za kraj, kojim biste se citatom vodili?
Naš najdraži glasi:
„Jack of all trades, master of none, but oftentimes better than a master of one.“ ☺
Odnosno: „Onaj koji zna pomalo od svega možda nije majstor jedne stvari, ali je često bogatiji znanjem i iskustvom od onoga koji zna samo jedno.“
Oboje vjerujemo da širina iskustava, znatiželja i spremnost na učenje često vrijede više od savršenstva u samo jednoj stvari.
Razgovarala: Andrina Perić FOTOGRAFIJE: privatna arhiva, Marija Kordić, Andrina Perić, Lucian Borić
