Foto: RabDanas
Bilo je rano proljeće 2018. godine. Prošlo je godinu dana od kada sam zadnji puta ozbiljnije trenirao. Tijelo je postalo mekano, salasto, mišići su se otopili i malo duži uspon po stepenicama predstavljao je napor.
Jednog dana sjeo sam na toalet i s lijeve strane u ogledalu primijetio čovjeka kojemu se trbuh objesio preko koljena.
Upitao sam ga: “Gospodine a tko ste vi?”
Odgovor nisam dobio jer je ta neprepoznatljiva osoba bila moj odraz u ogledalu. Odmah sam stao na vagu koja mi je pokazivala oko 86 kilograma. To je samo par kilograma više od top forme koju sam imao dok sam osvajao medalje za Hrvatsku karate reprezentaciju.
Mislio sam si: “Pa gdje je problem? Pa nisam se toliko udebljao!”
Već narednu nedjelju kada sam se spremao za misu primijetio sam nešto čudno. Oblačeći traperice koje su uvijek bile jako uske u bedrima, sada su odjednom imale puno prostora. Baš su bile komotne. Mislio sam vjerojatno su se raširile. Imam ih još od sportskih dana i vrijeme je za nove.
Sve je bilo super dok nisam došao do dijela kada sam ih trebao zakopčati. Naišao sam na suprotni problem od “sportskih dana” kada su mi sve traperice, uključujući i ove koje pokušavam obući, bile široke u struku! Sada je izazov je bio zakopčati ih.
Nemoguće je da su se iste traperice raširile u bedrima i suzile u struku. Odmah sam se sjetio lika u ogledalu i zaključio da su se moje snažne mišićave noge smanjile i istovremeno se pojavio pozamašan šlaufić oko struka.
U samo godinu dana neaktivnosti uspio sam ostati skoro na istoj kilaži, izgubiti mišiće i zamijeniti ih salom. Alarm je zazvonio i bilo je vrijeme za promjenu. To jednostavno nisam bio ja. Znao sam da nešto trebam promijeniti ali nisam znao kad, od kuda i kako da krenem.
Par dana kasnije dobivam poziv od nećaka: “Franjo, ja za 2 tjedna idem na trail utrku na Risnjak. Hajde sa mnom!”
“Ma nema šanse!”, odgovorio sam svjestan svoje poražavajuće situacije.
“Ma daj hajde ti si sportaš. Spremit ćemo se i idemo”, odgovorio je.
Znao sam da je 10 dana prekratak period da se spremim za utrku od 17 kilometara s preko 650 metara visinske razlike. Bio sam svjestan da se on koji je također bio van forme sprema već mjesec dana. Ali mi je također bilo jasno da mi je ovo prilika da se pokrenem i vratim formi, tijelu i sposobnosti koje sam ne tako davno imao i uzimao zdravo za gotovo.
Proradio je moj ego i ponos te sam odgovorio: “Imaš pravo! Kad krećemo s treningom?”
Već idući dan krenuli smo s trčati. Prva 4 kilometra nekako sam preživio na staru slavu dok nisam došao do manje uzbrdice. Do današnjeg dana to mi je bilo jedno od težih životnih iskustva.
Uzbrdica ukupne dužine oko 200 metar i relativno blagog nagiba prouzročila je disanje poput Darth Vadera, srce je htjelo iskočiti iz prsnog koša a noge su se pretvorile u dva teška balvana.
Nećak je otišao napraviti još 2 kilometra oko jezera i pozvao me da mu se pridružim. Pristojno sam odbio i nekako se dogegao do stana gdje je bila njegova supruga. Kad me vidjela bio sam u toliko lošem stanju da je htjela zvati hitnu pomoć.
Nakon što se skinula iluzija da sam neki veliki sportaš, nakon što se ego spustio u podrum i glava ispunila sumnjama imao sam izbor:
Prihvatiti moj novi život van forme i odustati ili se pojaviti drugi dan i pokušati ponovno.
Ipak nisam htio pogaziti svoju riječ, niti sam htio ostati u toliko lošem stanju. Sutradan sam se ponovno pojavio na treningu. Svako iduće trčanje iako teško bilo je lakše od prethodnog.
Malo pomalo vraćao sam se u formu i nekako jedva uspio odraditi svoju prvu utrku.
Nakon prve utrke 2018.
Svibanj 2020. trčanje maratona Alpama
Lipanj 2020. moj najbrži maraton
Tada sam još uvijek bio na baušteli u Austriji bez cilja i plana za budućnost. Ali to je bio prvi korak prema putu koji mi je omogućio da postanem uspješan trener i vratim se živjeti u Lijepu Našu.
Danas nakon skoro 8 godina imam brojne utrke iza sebe, desetak maratona (od kojih je jedan otrčan ispod 4 sata), puno polumaratona, natjecanja u plivanju, MTB-u, duatlonu i triatlonu.
Vratio sam se nekadašnjoj formi i želji za napretkom. I ono najbitnije, stvorio zajednicu ljudi pune života i pozitivnog stava, koja se međusobno podržava u želji da budemo bolji.
Danas na trčanju sa ekipom RATNIKA
Promjena se dešava kada bol trenutačne situacije postane veća od boli promjene. Svatko od nas odlučuje kada je taj trenutak za sebe.
Moj trenutak sam ti upravo opisao. Sada je vrijeme da se zapitaš:
“Kada je moj trenutak?”
Piše: Franjo Maškarin, mag.cin.
