Foto: H.H. - foto kolaž
Probudi se čovjek odlascima. Postane svjestan prolaznosti. Taj udah prisutnosti u vremenu koje ne postoji i postoji samo dok smo ga svjesni, kratak je koliko i oblak što se raspline u vrućem sunčanom danu. Tako se nedavno rasplinuo i oblak našeg dragog Zorana Kurelića – Rabka.
Autor: Krešimir Butković
Mnogi ga znaju, a i pamtit će ga kao pasioniranog ljubitelja Rabske fjere te promotora i člana Rapskih Gubavaca. Niti jedna malena vijest o Rabu ne bi mu promakla. Pratio je, prenosio objave i skupljao građu o Rabu, sadašnjem i prošlom. Tako je iza sebe ostavio i video obradu iz arhiva Riječke enciklopedije – Jugoslavenska Kinoteka.
Naime, riječ je o filmskom zapisu iz 1937.. U dva filma proteže se tema o turističkoj ponudi, za ono vrijeme iznimnoj posjećenosti turista Gradu Rabu, fokus je na rapskim znamenitostima, vedutama, spokojnoj luci, trabakulima, jedrilicama, barkarijolima, kupalištima…
Ali, zapitate li se ikad, dok gledate te snimke pa i filmove snimane na našem prelijepom otoku, je li tamo netko od naših predaka koje nismo nikada vidjeli, pa čak ni na, u ondašnje vrijeme, skupocjenoj fotografiji? Gledam sekvencu gdje dječaci beru smokve i guštaju u njihovom slatkom okusu. Po boji bi se reklo da su ”petrovke” kakve smo mi imali na dvoru na Grpama. Ako su ”petrovke”, možda je snimka iz lipnja ’37. Dječaci u ljetnoj odjeći. Krcata Srednja ulica na kojoj dječak jašu na magarcu. I nikome čudno. Tadašnja atrakcija kao što je danas turistička atrakcija kad gosti pokušavaju fotografirati našu koludricu Klaru dok na motoru juri po provištu, a veo i habit joj ostavljaju bjelokosni svilenkasti trag za njom.
Stari brodovi iz kojih izlaze putnici turisti, seljaci koji će ”pazariti” na pijaci, izlaze krave, ovce, koze. Na filmu pisani komentar, kako i dolikuje u nijemom filmu, da nema buke, strke, motora, automobila, aviona…, iako, i tamo su znali slijetati hidroavioni, koje je Rabko uklopio u videu gdje se prepliću prošlost i sadašnjost uz pjesmu Nima škoja do Raba škoja. Kupači koji guštaju na gradskom kupalištu zada Grada. Par kadrova djece koja ribaju na gradskoj obali dok nema velikih brodova. Nižu se kadrovi ugostiteljske ponude na štekatu. Obala koju je pritisnulo more do samih zidina. Grad i otok kojeg više nema. Nema više ni onih ljudi. Možda je koje u one snimljene djece neki vaš ”ded” ili ”baba”? Vidiš im u očima tu nevinost, živahnost, vragolanstvo i ljepotu življenja i mladosti koju će par godina kasnije dotaknuti hladna ruka Drugog svjetskog rata. I danas, kad mnogi zveckaju oružjem, taj mir i ljetno usporena svakodnevica dobivaju još više na cijeni. Ti kratkotrajni kadrovi zalazaka sunca i otočke, mediteranske topline, kao da su maleni kotačići zamašnjaci koji pokreću vremeplov koji nas odvodi samo u one trenutke istinske ljepote lišene prokletstva narcisa koji bi htjeli vladati svijetom pod lažnom egidom mira.
Da…pogledaš Rab od prije stotinjak godina. Tu je on. I prošlost i sadašnjost jednako mu se dive i obožavaju njegove ljepote. I tada i sada ljudi su birali iste rakurse, iste pozicije izvan grada s kojih su promatrali tisućljetni kameni pejzaž. Naoko, ništa se nije promijenilo osim odjeće, prijevoznih sredstava, običaja. Tom Srednjom ulicom i danas prolaze djeca, trče, smiju se. Zatvoriš li oči, oćutjet ćeš prošlo vrijeme u kojem su naši djedovi, pradjedovi i tko zna tko sve ne koračali ulicama, veslali u barkama, jedrili i tako uljepšavali odmor bogatim turistima. Prošlost koja je gradila temelje jednoj prelijepoj tradiciji uspješnog gastro-kulturno-sportskog turizma kakvog imamo danas. Tko zna, možda u nekim ladicama, podrumima, na šufitu, postoje zaboravljene fotografije, filmovi, videa, slike Raba kakvog više nitko ne pamti, a možda su na njima djeca naših baba i didova kojih se i oni tek, u magli sjećaju.
Našem Rabku, u spomen, ostavljamo ovu njegovu filmsku ”razglednicu svjedočanstva” s kojom se opraštamo od njega, ali i ovjekovječujemo važnu ulogu Zorana Rabka Kurelića u iskanju i očuvanju rapske povijesne građe.
Počivao u miru i hvala Ti na predanoj ljubavi spram otoka i njegovih ljudi.
Autor: Krešimir Butković
