Foto: Hrvoje Hodak
Čuvši neželjenu vijest, u znaku sućuti napisao sam kako nas neki ljudi iznenade svojim odlaskom. To na svoj način svjedoči da su i život i osobnost nosili do kraja, ali ipak dijeleći gotovo sve i s drugima, sa nama. Zato nas na svoj način i zadužuju, a usput, za uzvrat ne traže ništa ili tako malo.
Za Dragicu Ribarić, za našu Dočiku, možemo reći kako su njena vedrina, njen ples, njena domaća pisma i njen anđeoski glas, zapravo naša baština. Da, i upravo kao takva nas je zadužila. Ne samo one koji su je bolje poznavali, nego doista sve nas, a nije neskromno reći i cijeli njen rodni otok.
Krasile su je osobine skromne i nenametljive žene, domaćice koja je najprije svoju volju i neposrednost zajedno sa svojim suprugom Slavkom Ribarićem – Dočićem uložila u brigu za obitelj, ali neprekidno pokazujući da ne želi biti uskogrudna i zatvorena, već je uvijek svoju vedrinu i darovitost koju je nosila u sebi željela podijeliti s drugima. A njen živahan karakter pratio je, na sreću, i njen Bogom dani dar anđeoskog glasa i sklonost umijeću pjevanja ponajviše domaćih otočkih (banjolskih) pjesama. A živahnost i poletnost onda pridodaju i volju za plesom, pa je i domaći tanac bio njen izbor. O tome svjedoči i rano uključivanje u domaći folklor Rapskog tanca. Sve je to prepoznao i Josip Godinić – Ćokić, pa ju je već u zrelijim godinama uključio i u Pivačku kumpaniju Tići. U toj skupini prepoznatljiv je bio njen glas i glas Ruže Debelić – Kurelke, a u predivnim domaćim duetima moglo ih se gotovo donedavno čuti kroz nastupe u folklornoj skupini Udruge rapskih umirovljenika.
Ali godine su učinile svoje. Napustile su nas i jedna i druga, zanijemili su njihovi grleni anđeoski glasovi. Za Dragicu se ovih dana moglo čuti samo pregršt lijepih riječi redovito pod istim nazivnikom – bila je to i vedra i dobra žena! Kako onda propustiti i ono što je ovih dana i Hrvoje Hodak zapisao: Pamtit ću njezin nedavni zagrljaj, poljubac i duhovitu dosjetku, a put kojim je otišla nek’ joj bude ispunjen vedrinom, rapskom pjesmom, i dobrotom kakovom nas je za života neumorno darivala… I hvala velika, dragoj našoj Dočiki!
Napisao: Josip Fafanđel
