Foto: Marija i Hrvoje Kordić
Ponovno se čulo za Rab i za Mariju Kordić! Ova vrsna fotografkinja s Raba osvojila je zlatnu medalju za najbolji serijal fotografija u slobodnom izboru teme. Naime, riječ je o ”Celjskoj fotografskoj razstavi 2025 (izložbi)” koja se održava po 26. put.
Napisao: Krešimir Butković Fotografije s otvaranja izložbe: Hrvoje Kordić
U međunarodnoj konkurenciji, između 63 natjecatelja koji su se natjecali u zadanoj temi erotike te slobodne teme, naša Marija Kordić osvojila je srca žirija svojom temom ”Moj otac / My father”, u kojoj kroz serijal od šest crnobijelih fotografija postiže snažnu interpersonalnu komunikaciju kako sa žirijem tako i sa samim promatračem svijeta u kojem živi osebujni otac gđe Kordić.
Ocjenjivanje pristiglih fotografija odvijalo se anonimno u dvije faze; pojedinačno ocjenjivanje fotografija i sastanak članova žirija 19. studenog. Žiri u sastavu: Žiga Gričnik, Primož Lukežič i Matej Peljhan odabrao je 15 pojedinačnih fotografija na temu erotike i 9 fotografskih serija na slobodnu temu za izložbu. Svi tiskani i izloženi radovi su nagrađeni, a sve prihvaćene fotografije bit će objavljene u digitalnom katalogu i to tako da će one fotografije na temu erotike biti tiskane u veličini 70×50 cm, te 9 fotografskih serija, koje su predstavljene na panoima veličine 100×150 cm. Autori svih izloženih radova dobili su nagradu Fotografskog saveza Slovenije (CFR sponzorira FZS, br. 17/2025) i Javnog sklada Republike Slovenije za kulturne djelatnosti.
Upitali smo i slavodobitnicu da nam kaže nešto više o izložbi, ali i o svojoj temi za koju je primila kako nagradu tako i slavospjeve.
– “Izložbu fotografija Celje (CFR) dugi niz godina organiziralo je Celjsko fotografsko društvo, no 2018. godine projekt tada neaktivnog društva na inicijativu Andreje Ravnak preuzeo je Digitalni foto klub i nadogradio ga u dva stalna izložbena prostora. Konceptualni voditelj nove sadržajne slike je Žiga Gričník, koji je ujedno i stalni član kustoskog tima. Teme izložbe nisu klišeizirane i zahtijevaju nešto dublje kreativno promišljanje: fotografske serije na bilo koju temu, te pojedinačne fotografije na temu erotike.” – objašnjava nam Marija te nastavlja.
– ”Fotografije s tatom smo napravili u rujnu na njegov 60. rođendan. Ideja se rodila taj dan te sam tatu portretirala autentično kako inače i živi. Fotka s ljubimicom, kokoši Getrudom uzela je najviše pažnje, inače tata s njom šeta po vrtu dok mu je ona na ramenu. Tu je došla i ideja, te realizacija.
Počašćena sam zlatnom medaljom koju sam dobila, to je potvrda da su svi trenutci promatranja, traženja pravog svjetla, strpljenja i unutarnjeg preispitivanja imali smisla. Fotografije koje sam prijavila nisu nastale s namjerom osvajanja nagrada, već iz iskrene potrebe da uhvatim trenutak, emociju i priču onako kako sam ju ja doživjela. Zahvalna sam svima koji su me inspirirali i podržavali u mom dosadašnjem radu. No i fotografijama koje su me “pronašle” u pravom trenutku. Ova nagrada za mene je poticaj da nastavim vjerovati vlastitom pogledu na svijet i ostanem vjerna onome što osjećam iza objektiva. Nagrada koliko pripada meni, pripada i mom ocu, jer fotografije koje su tad nastale potvrda su naše povezanosti, mog pogleda na njega i njegove priče koju sam pokušala i ispričati bez riječi.”
Ukoliko se odlučite na dublje promatranje fotografskog serijala ”Moj otac” neminovno će vas prožeti intenzitet sažetih emocija kojima ”komuniciraju” Marija i njen otac.
U tom trenutku potpune interpersonalne predaje, gubi se granica ”otac-kći” i vi postajete subjektom; kako oca tako i kćeri, koji se izlaže potpunoj autodemistifikaciji. Ima li itko od nas tu hrabrost ogolićenja vlastite autentičnosti? Ta društvena, pomalo ekscentrična te nadasve umjetnička ekstrovertiranost zapravo je kontrapunkt svim našim društvenim normama i zonama komfora. Monokromatska bezbojnost, na nas projicira drugi svijet izazivajući u nama neku čudnu melankoliju i atmosferu koja u početku iritira. Recimo, kao i atmosfera TV serijala ”Cirkus” koji upravo inzistirajući na toj vizualnoj iritaciji postiže duboku pažnju u gledatelja.
Lišena potrebe za nekom materijalnom čistoćom prostora u kojeg smješta svoga oca, Kordić baca fokus na osebujnost svakodnevnice u kojoj se isprepliću otac kao svojevrsni Iggy Pop, njegova kvočka Getruda, te metafora prolaznosti koja se očituje u sekvencama fotografije na kojem je kolaž djece na livadi kao trenutak ubilježene bezbrižnosti. Fotografija odloženih tenisica i portret oca kao odraz u ogledalu kao da nam ostavlja poruku da ništa osim duše i ljubavi ne nosimo sa sobom. Tu otac postaje dematerijalizirana stvarnost u ogledalu te kao da, vjerujući u ono što je iza ogledala, poručuje koliko je važan život, življenje ali i iskrenost prema sebi.
U svakoj fotografiji promatrač je depersonaliziran jer više nema potrebe biti svoje ”Ja” jer nesputano postaje utjelovljenje zatomljene slobode u prostoru i vremenu oca koji će, od svog šezdesetog rođendana, vječno živjeti svojim osebujnim životom.
Ljeto slavonskog ”Iggya” završava portretom oca kako sjedi na panju i uživa u pućkanju lule. Element dima što se izdiže iz lule čini tu sliku živu i samo čekate da se, poput onih intervencija na AI platformama, njen otac okrene prema kćerki te joj se osmjehne zbog još jedne uspješne fotografije.
Kao ”highlight” fotografiju, na stranicama ”Digitalna kamera” izdvojen je portret u kojem je fokusirano lice oca te isprepletene ruke. Vidljivo, bez ikakvog uljepšavanja, naborano lice, omlohavljeni mišići no stisnute šake koje su još uvijek snažne, žilave, borbene i bez pomisli na neku predaju. U toj ”stisnutoj” formi portreta, kći izvlači onu emociju koju očevi skrivaju od svoje djece. Pogled u stranu, gotovo da strepnjom promatra budućnost koja se rasteže između oca i kćeri.
Naturalna mistika ovog serijala poentirana je u poetičnoj fotografiji na kojoj otac postavlja svoju ljubimicu u ravnopravni položaj sa sobom kao objektom fotografije. U ovoj metaforičkoj simbiozi Getruda postaje simbol ljubavi, kokošjeg sljepila, i ljubavi koja je slijepa i inzistira na odanosti.
Fotografija Marijinog tate s Gertrudom osvojila je i 3. nagradu na dvanaestom izdanju riječkog Salona crno-bijele fotografije 100+1, koju organizira Foto klub Color, a bit će i dio izložbe koja će u nedjelju, 21. prosinca u 18:00 sati, u Galeriji Pasaž u Križanićevoj ulici u Rijeci.
Ukoliko i postoji neka zaključna misao o ovom fotografskom serijalu onda ona počiva u tome da sva njena začudnost nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Jednostavno intrigira i potiče na razmišljanje, a jedinstvenog mišljenja o njenoj metaforici zacijelo neće ni biti. Ona na nas projicira vlastito emocionalno stanje nakon kojeg sami odlučujemo kako ćemo ga transferirati na van: autentičnošću ili introvertiranim odustajanjem u svrhu konformističkog održavanja integriteta.
I dodajmo samo na kraju kratku biografsku crticu o Mariji Kordić (1991.), koja je osnovnu i srednju školu završila u Brodsko – posavskoj županiji, smjer prodavač. Radila je u ugostiteljstvu i u proizvodnji čokoladnih delicija, a unazad 11 godina izuzetno uspješno bavi se fotografijom. U sretnom braku već 12 godina, ponosna majka dvije djevojčice. Od privatnih interesa planinari, izrađuje cvijetne vjenčiće i aranžmane, voli putovanja, fotografski istražuje otok i svijet, a rezultatima tih i takvih istraživanja uljepšava i obogaćuje taj isti otok i svijet.
Napisao: Krešimir Butković Fotografije s otvaranja izložbe: Hrvoje Kordić
