Foto: Arhiva Brune Periš | Montaža: H.H.
Zahvaljujući ikoni sv. Ilije koju je još 2010. godine naslikala za glavni oltar župne crkve u Mundanijama, tada još kao studentica konzervacije i restauracije na Umjetničkoj akademiji u Splitu, pronašli smo dobar povod da Brunu Periš, našu Rabljanku djevojačkog prezimena Kordić, nakon petnaest godina posjetimo s namjerom da doznamo što je taj protok vremena donio u njezin život.
Razgovarao: Hrvoje Hodak
U ovom malom razgovornom vremeplovu najprije ćemo se malo vratiti u vaše srednjoškolske dane i prve prave doticaje s ikonopisanjem na relaciji Rab, Rijeka, St. Lambrecht, uz neizostavnu ulogu časnih benediktinki i tate Marija?
Da, moj prvi susret sa ikonopisanjem dogodio se još dok sam pohađala srednju školu. Pater Otto je svako ljeto dolazio kod naših časnih benediktinki i učio ih ikonopisanju. Imala sam sreće jedno poslijepodne prisustvovati jednom takvom tečaju. S obzirom da sam pohađala srednju likovnu školu u Rijeci, pristup i način samom ikonopisanju bio mi je zanimljiv, ali i potpuno drugačiji od onoga što sam učila u školi.
Umjesto maturalnog putovanja, otputovala sam s tatom Mariom u Austriju, točnije u malo mjesto St. Lambrecht u Steiermarku i bila smještena u benediktinskom samostanu. Tamo sam ostala puna dva tjedna, na tečaju ikonopisanja. Već tada sam shvatila da ikonopisanje nije slikanje, da ima puno veću duhovnu dimenziju no što sam tada mogla u potpunosti razumjeti. Zaljubila sam se u ikonopis na prvu. Dva tjedna cjelodnevnog rada u samoći bilo je za mene neopisivo iskustvo i vratila sam se kući s tri ikone.
S obzirom da nam je ona bila povod ovog razgovora, recite nam kako je nastala ikona s prikazom sv. Ilije koja danas krasi župnu crkvu u Mundanijama?
Pišući bilješke o procesu rada, također i o pripremi daske za oslikavanje, ljeti bi radila kako bih si priuštila kupiti sav potreban materijal za izradu ikona. Tako sam malo po malo učila. Tata je uvijek bio dovoljno kreativan da me potiče i usmjerava, a i da prima narudžbe za nove ikone.
Što se tiče ikone svetog Ilije, tada su na Rabu bili vlč. Anton Turčić i vlč. Mladen Mrakovčić koji su, u privremenom nedostatku župnika u Mundanijama, često služili misu u župnoj crkvi sv. Ilije (naročito vlč. Turčić). Njemu je bilo žao da ta crkva na glavnom oltaru nema ništa do li malenog kipa, te je od mene naručio ikonu. Repliku slike odabrala sam s tatom, vodeći pritom računa da ikona prikazuje simbole sv. Ilije, starozavjetnog proroka, a nastala je prema predlošku jedne grčke ikone starijeg razdoblja. Naime, sv. Ilija živio je pustinjačkim načinom života i prema biblijskim zapisima gavran mu je svakoga jutra donosio kruh, a svake večeri meso u kljunu. Sukladno tome, odlučili smo se za ikonografski prikaz sv. Ilije u špilji s njegovim atributom – gavranom koji mu donosi hranu. Slika sv. Ilije rađena je tradicionalnom tehnikom tempere na dasci (izrada tradicionalne recepture, priprema daske tutkalno-krednom preparacijom), ima zlatnu pozadinu karakterističnu za ikone – tj. pozlatu zlatnim listićima.
Od tih studentskih dana do danas stekli ste i vrijedna nova iskustva, kako na polju likovnosti, vlastitog duhovnog rasta, tako i u životu općenito. Kakvi su dojmovi kad se osvrnete?
Sada, kada gledam s tim razmakom od čak petnaest godina, nevjerojatno je koliko se toga može promijeniti, a opet, kada se osvrnem, vidim da je sve nekako prirodno slijedilo jedno iz drugoga. Godine 2010., kada sam slikala ikonu sv. Ilije, bila sam na početku puta, puna entuzijazma, želje za učenjem i traženjem svog izraza u spoju tradicije i suvremenosti. Rekla bih da nisam bila svjesna što me čeka, niti što mogu očekivati, ali bio mi je veliki izazov i danas prekrasna uspomena.
Od tada sam prošla brojne radionice, surađivala na različitim projektima konzervacije i restauracije, a paralelno sam nastavila i vlastiti umjetnički rad. Život me odveo kroz mnoge faze, no ono što je ostalo isto jest ta povezanost sa svetim ikonama — s njihovom duhovnom i likovnom snagom.
Vrijeme je, naravno, donijelo i osobno sazrijevanje — mirniji pogled na svijet, više strpljenja i razumijevanja prema procesu, bilo da se radi o umjetnosti ili o životu samom. Zato mi je jako drago što ste me se sjetili povodom te ikone; ona za mene i danas ima posebno mjesto, kao podsjetnik na početke i na sve što je iz njih proizašlo.
Mala Bruna djetinjstvo je provela u toplom obiteljskom okruženju, u samom srcu usidrenog gradskog poluotoka – protkanog sakralnom graditeljskom i umjetničkom baštinom. Koliko je ta rapska komponenta imala upliva na vaše životne i profesionalne izbore?
Rapska komponenta utkana je u mene kao sol u more. Odrasla sam u kamenom gradu gdje svaki zvonik, svaki oltar i svaka uličica pričaju priču o vjeri, tradiciji i postojanosti. To okruženje oblikovalo je moj pogled na svijet – naučilo me gledati dubinu u stvarima, cijeniti ručni rad i osjećati prisutnost Božjeg u svakodnevici.
Iz tog razloga i te ljubavi odabrala sam put konzervacije i restauracije – to je zapravo način da čuvam ono što su generacije prije nas stvorile s vjerom i ljubavlju. Rab me naučio da ljepota nije samo u novome, nego i u onome što nosi trag vremena i ljudskog srca.
Mama Ana je na Rab došla iz “Svete zemlje” kako Rabljani tepaju naselju Lun na otoku Pagu, a tata Mario ostavio je veliki trag u klapskom i crkvenom pjevanju. Zahvaljujući sestri Cirili, školskoj sestri franjevki koja je živjela u samostanu sv. Antona Pustinjaka, naučio je osnove glazbe, sviranja te pjevanja, te je čitav život ostao odan svojim idealima, uvijek spreman pomoći svakome kome je pomoć bila potrebna. Takve životne vrijednosti zasigurno ostaju kao naslijeđe?
Moji roditelji su moj temelj. Mama, koja je na Rab došla iz Lunjskog kraja, donijela je onu tišinu i mirnost kamena i masline; a tata, Mario, nosio je u sebi glazbu — onu iskrenu, crkvenu, klapsku — koja ne traži pozornicu, nego dodirne srce. Njegova ljubav prema pjevanju, zajedništvu i umjetnosti bila je zarazna; on nas je naučio da se i kroz pjesmu i umjetnost može služiti Bogu i čovjeku. Sjećam se kako bi često znao reći da glas postaje molitva kad se pjeva iz srca.
Te vrijednosti — vjera, skromnost, služenje drugima — duboko su se urezale u mene. Danas, kad radim ikone ili predajem drugima, često pomislim kako je sve to samo nastavak onoga što sam naučila kod kuće: da se istinska ljepota rađa iz ljubavi i dobrote.
Kao vrsna restauratorica i konzervatorica, te članica Hrvatske udruge ikonopisaca “Josip Ružić” držite tečajeve ikonopisanja koje je puno više od likovne vještine. Kako izgleda vaš rad s polaznicima?
Ikonopis nije samo umjetnost – to je molitva u boji, u tišini, u svakom potezu kista. Tečaj ne vodim sama, vodim ga sa svojom prijateljicom i kolegicom, magistrom teologije Lidijom Piskač. Ona je zadužena za duhovni dio , a ja za tehnički. Na našim tečajevima, ne prenosimo samo tehniku, nego i duh – onu poniznost i sabranost koju ikonopis traži. Ono što je jako bitno naglasiti i što mi u udruzi nastojimo prenijeti polaznicima jest da ikonu ne slikamo da bismo sebe izrazili, nego da bismo dopustili Bogu da se izrazi kroz nas.
Ikonopisanje nije klasično slikanje, tu ne izražavamo i ne ističemo sebe i svoj talent, već kroz post i molitvu kopiramo, repliciramo postojeći predložak. Postoje pravila i poseban način izrade same ikone, proces koji se sastoji od izrade daske – tutkalno kredne preparacije, stare tradicionalne recepture koja ima svoj tijek izrade, do prijenosa i tehnike jajčanom temperom ili pigmentima. Pozadina ikone se uvijek radi sa zlatnim listićima koji su prikaz pogleda u nebo. Ukratko rečeno, sami način rada je iz tamnijih tonova k svjetlijim kao simbol prelaska iz tame u svjetlo. Svaki ton, svaka boja ima svoje značenje i to je ono što nas konstantno povezuje s duhovnim. Bez toga, bez tih simbola i duhovnosti nema ni same ikone. Na kraju svih tečajeva imamo svetu misu s blagoslovom istih, koje zatim polaznici nose svojim kućama.
Neke tajne „molitve u boji“ pokušat ćete uskoro otkriti i zainteresiranim Rabljanima?
Da, svakako planiramo doći na Rab, održati tečaj ikonopisanja te podijeliti to predivno iskustvo. Nadamo se i veselimo! Vjerujem da će mnogi osjetiti koliko je ikonopis iscjeljujući — kako tišina, molitva i boja zajedno stvaraju prostor za susret s Onim koji nas je stvorio.
Kako je živjeti u Splitu i nedostaje li vam Rab?
Split je moj drugi dom — živahan, pun života, s prekrasnim ljudima i bogatom poviješću. Ovdje radim, stvaram i rastem, živim sa svojom obitelji. Ali Rab je uvijek u mom srcu; on je moj mir, moj korijen i moj podsjetnik tko sam.
Kad se vratim na otok, kao da mi duša ponovno udahne punim plućima. More, zvona, tišina samostana, poznata lica — sve to ima neku posebnu, gotovo molitvenu toplinu.
Zapravo, mislim da u meni uvijek žive i Rab i Split — jedno mi daje mir, drugo pokret. I u tom balansu pronalazim svoj put.
Razgovarao: Hrvoje Hodak
