Foto: RabDanas
U ponedjeljak 10. studenog 2025. napustio nas je Josip Sušić, čovjek o čijem se sportskom i životnom putu premalo zna. Bio je veliki sportaš, veslački reprezentativac bivše države, rapski olimpijac koji je sudjelovao na čak dvije olimpijade, kamporski div meka srca koji je sa svojom voljenom suprugom Marijom del Carmen ispričao možda jednu od najljepših i najzanimljivijih ljubavnih priča ovoga otoka. Prisjećajući se ovog dragog čovjeka s vama dijelimo i dio njegove životne priče objavljene na stranicama Rapskog lista u prosincu 2011. godine.
Priredio: Hrvoje Hodak Iz arhive Rapskog lista br. 16 (prosinac 2011. | str. 56.-58.)
Baš nas zanima bi li danas Rabljani znali odgovor na pitanje: „Ima li naš otok svojega reprezentativca koji je aktivno sudjelovao na dvjema Olimpijadama?“ Pogađate, odgovor je potvrdan. Dakle ima! Živi tu, među nama, a ime mu je Josip Sušić.
Potaknuti pričom o obnovljenom prijateljstvu između dvaju starih veslačkih aseva, reprezentativaca svojih zemalja i sportska suparnika, Rabljanina Josipa Sušića i Francuza Roberta Dumontoisa, onako usput, naišli smo i na divnu priču o ljubavi, ustrajnosti te obiteljskom i sportskom uspjehu, baš eto, nekako prigodno, pred Božić.
Pa krenimo onda iz početka!
Josip je rođen na otoku Rabu 27. srpnja 1937. godine. Nakon završene Osnovne škole na Rabu i bačvarskog zanata u Pitomači, zaputio se u Rijeku gdje se zaposlio u Istravinu. Slobodno vrijeme volio je provoditi uz more. Tako je jednoga dana na Delti ugledao veslače. Danima je s oduševljenjem promatrao njihove treninge pa se konačno odvažio doći do Veslačkog kluba Jadran, ne bi li se i sam priključio treninzima. I tako je sve počelo. Naporni svakodnevni treninzi u njemu su sve više budili ljubav prema tom sportu. Veslanje mu se, neprimjetno, ali sigurno, uvuklo duboko pod kožu.
Nedugo nakon toga pozvan je u vojsku. Služio ju je u Lovranu (mornarica), a nakon šest mjeseci prebačen je na brod Spasilac. Ploveći Jadranom, stigli su do luke Lora u Splitu i tamo, vođen istom onom željom za veslanjem, uzeo je mali vojni čamac i zaveslao do Poljuda, točnije, našao se pred Veslačkim klubom Mornar. Znatiželjan duh odveo ga je do njihovih hangara gdje su držali čamce za veslanje jer je pod svaku cijenu želio vidjeti kako to tamo izgleda, a sudbina je htjela da se tamo, baš u tom trenutku, nađe i glavni trener, europski prvak Luka Marasović. Nakon razgovora s njim i probnog treninga u klubu, izrazio je želju da im se priključi. Uz pomoć poznatog trenera uspio je dobiti premještaj za daljnje služenje vojske u Splitu. I tu zapravo počinje njegov put do zvijezda!
Uz obveze u vojsci, brzo je napredovao trenirajući dvaput dnevno, svakog dana. Krenula su putovanja, regate, natjecanja pa su se i uspjesi počeli nizati, medalje su bile normalan slijed svega, a svima u klubu najveći motiv i čast predstavljalo je osvajanje titule prvaka Jugoslavije u kojoj im tada nitko nije bio ravan. Godine 1962. VK Mornar nastupa za reprezentaciju Jugoslavije na svjetskom prvenstvu u Luzernu (Švicarska).
Našem Josipu glavna disciplina bila je osmerac, ali okušao se i u četvercu i dvojcu bez kormilara. Posebno ističe sudjelovanje na dvjema Olimpijadama (Rim, 1960. i Tokio, 1964.) i Svjetskim prvenstvima (Luzern, 1962. i Bled, 1966.).
Ljubav na prvi pogled!
Na jednoj međunarodnoj regati u francuskom Lyonu upoznao je svoju veliku ljubav, Španjolku Mariju del Carmen Trincado koja je na nagovor prijateljice, čiji je brat veslao, došla popratiti lyonsku regatu. Tog svibanjskog dana 1966. godine Josip je također sudjelovao na istoj regati pa je nakon veslanja odlučio otići pozdraviti svojeg prijatelja ni ne sluteći koliko će taj pozdrav odrediti njegov daljnji život. Pored prijatelja prvi put je ugledao i upoznao svoju buduću ženu, Carmen. I danas Josip s uzdahom kaže: „Bila je to ljubav na prvi pogled, ista ona ljubav koja traje i danas nakon 44 godine braka.“
Nakon povratka u tadašnju Jugoslaviju započelo je dopisivanje koje je trajalo punih godinu dana. S obrzirom da Carmen uopće nije poznavala hrvatski jezik, snašla se preko katoličke misije gdje su joj pronašli osobu koja će joj prevoditi pisma. Tada još nije znala tko je prevoditelj (doduše nije joj to u tom trenutku niti bilo osobito važno) samo je redovito donosila pisma u misiju i jednako redovito dolazila po njihov prijevod (Treba li uopće spominjati da su pisma dolazila doslovno svakog dana!).
Kad pustiš srcu da te vodi
Nakon te duge godine Josip je donio odluku. Ljubav ga je ipak odvela u Francusku gdje je 8. srpnja 1967. godine sklopio brak sa svojom odabranicom. Potaknuti zahvalnošću, htjeli su konačno upoznati osobu koja je svojim neumornim prevođenjem bitno doprinijela održanju i uspjehu njihove veze. Otišli su u misiju gdje su im dali adresu. Bila je to adresa samostana časnih sestara, a prevoditeljica romantičnih pisama bila je časna sestra Klaudija Ðuran koja je tada u Francuskoj boravila radi učenja jezika.
Zaposlivši se u Lyonu kao šofer, Josip je nastavio trenirati, sada u klubu Cercle de l’Aviron, i tu je došlo do poznanstva s Robertom Dumontoisom, tada uspješnim veslačem. Josip nakon osvajanja zlatne medalje u Torinu nastavlja veslati s veteranima jer papire o državljantvu još nije imao pa tako nije mogao nastupati za reprezentaciju Francuske.
Nakon rođenja djece, Raphaela 1968. i Nathalie 1971., Josip i Carmen odlučili su se vratiti u na Rab gdje su već gradili kuću. Robert im je došao u posjet 1973. dok su tek temelji kuće bili saliveni i od tada životi su ih razdvojili sve do 2009. godine.
Evo što o svom klupskom prijatelju, velikom francuskom sportašu Robertu Dumontoisu, kaže gospodin Josip Sušić:
– Robert je uistinu veliki prijatelj, pronašao me je ponovno ovdje na Rabu nakon dugog niza godina u kojima su nam se životni pravci razišli. Naime, nakon Olimpijade posljednji put smo se vidjeli 1973., baš ovdje na Rabu, kada smo tek kretali graditi kuću. Međutim, nakon što smo se ja i supruga iz Francuske preselili u Španjolsku, izgubili smo svaki kontakt i tako se nismo vidjeli narednih tridesetak godina. Ne moram vam ni govoriti koliko mi je bilo drago kada sam ga ponovno ugledao. Sada se puno intenzivnije susrećemo, komuniciramo telefonom, mailom. Bio je tu kod nas 2009. dvaput i prošle je godine svratio na šest dana. Upoznali smo i Robertovu suprugu Chantal, koja je rodom iz Kambodže, pa se, svaki put kad su tu, gostimo i specijalitetima iz njezine zemlje. Eto, kao što vidite, pravo prijateljstvo uvijek ostaje i vrlo lako se obnavlja neovisno o protoku vremena ili prostornoj distanci.
Prošle godine zatekli smo gospodina Roberta kako sjedi u društvu svojeg prijatelja Josipa na dvoru Sušićevih u Kamporu pa smo ga upitali da nam dâ svoju usporedbu Raba s Francuskom rivijerom.
– Razlika između francuske Azurne obale i Raba je velika. Ovdje je klima ugodnija, more je fantastično, čisto i, uza sve to, nalazimo se u prijateljskom okruženju šarmantnih domaćina. Čak sam razmišljao kako ne bi bilo loše da kupimo nešto ovdje na Rabu pa da sa svojom odabranicom mogu više vremena provoditi ovdje, kazao nam je gospodin Dumontois.
Josipova supruga Carmen, ženski stup obitelji Sušić, Španjolsku je napustila s roditeljima 1951. godine preselivši se u Lyon. Kao što smo već rekli, upravo je ona bila razlogom Josipovog dolaska u Francusku. Uvijek puna riječi hvale za svog supruga i divnu obitelj, temperamentom se s godinama uspješno uklopila u novu rapsku sredinu, potpuno svladala rapski dijalektalni govor i, bez da nas netko ne uputi, teško bismo mogli zaključiti da je riječ o osobi koja do svoje 23. godine nije imala baš nikakve veze s Hrvatskom i Rabom. Sada, nakon 44 godina braka i 32 godina života u Kamporu, pitamo je koliki je šok za nju bio dolazak na Rab.
– Prije konačnog preseljenja iz Španjolske, na Rab smo dolazili samo u ljetnim mjesecima, kada sve živne i kada se uživa u blagodatima mora i sunca. Nisam ni razmišljala da je sve to zimi puno drugačije, osobito prije 32 godine. Doselili smo se u ljetnim mjesecima da bi djeca uspjela bar malo svladati jezik prije kretanja u školu. Sada se nerado prisjećam prve jeseni, zime, tog vremena, jer mi je bilo jako teško; muž koji je vozio autobus stalno na putu, ja u staroj kući, nema trgovine u blizini, nemam drva za grijanje, nema redovitoga autobusa, trgovine u gradu poluprazne, pa me zovu u školu jer djeca imaju problema (ne razumiju jezik), ja im ne mogu pomoći… Bio je to život potpuno drugačiji od onog kakav sam imala do tada, ali vođena velikom ljubavlju prema svom suprugu sve sam to prihvaćala, iz dana u dan sam se prilagođavala, upoznavala ljude i sredinu. Danas mogu reći da sam uistinu sretna na ovom otoku, tu je moja obitelj, tu su moja djeca i unučad, opet uživam kao na početku u blagodatima koje nam pruža more, sunce, mir, ali ipak, moram priznati, nostalgija za mojom Španjolskom uvijek je prisutna, ipak su tamo moji korijeni.
S obzirom da je sin Raphael bio profesionalni nogometaš, a kćer Nathalie trostruka pobjednica rapskog plivačkog maratona u konkurenciji “Rabljanki”, upitali smo gospođu Carmen kako se nosi sa sportskim životnim stilom koji je očito dominantan u obitelji.
– Jednostavno, svatko se brine za sebe, jer oni to uistinu vole. Joso je stvarno bio velik zaljubljenik u svoj sport i dao mu je dobar dio svoga života, a nadam se da će i moji unuci tako nastaviti, jer sport uistinu oplemenjuje čovjeka. Sin Raphael nogomet je počeo igrat kao i svi dječaci, čim je prohodao, da bi nastavio polaskom u školu (Vitoria, Španjolska).
Trenirao je u gradskom klubu Bilbau mali nogomet, a nakon dolaska ovdje igrao je za Rab. Odlaskom na školovanje u Rijeku zaigrao je za Orijent pa za prve momčadi Rijeke, Pule i Zadra. Tražeći uvijek više, kao i otac, krenuo je u Njemačku gdje je igrao u drugoligašu Saarbruckenu čak šest godina. Zbog mnogih ozljeda prestao se aktivno baviti sportom i vratio se u Zadar odakle mu je supruga Ivanka s kojom ima dvoje djece, Josipa i Klaru, koji su isto krenuli sportskim stopama: unuk igra nogomet, dok je unuka izabrala rukomet. Danas Raphael trenira mlade i raduje se što može svoje iskustvo i znanje prenijeti drugima.
I kći Nathalie, inače učiteljica, čitav se život bavi sportom, trči, vozi bicikl, pliva, a prije tri godine prvi je put isplivala naš rapski maraton, čisto iz znatiželje da vidi hoće li uspjeti. Uspjela je i već je tri godine za redom prva u kategoriji Rabljanki. Prošle je godine nagovorila i svog supruga Slađana koji je, baš kao i sin Dominik, rapski plivački maraton isplivao već dvaput. Unuka Rebeka, poput Klare u Zadru, aktivno trenira rukomet u RK Rab. Moj Dominik ovdje je na Rabu krenuo trenirati veslanje u Kajak klubu Rab ’83, a od ove godine, odlaskom na školovanje u Rijeku, baš kao i njegov djed, postao je članom onog istog Veslačkog kluba Jadran. I eto, tako se nekako krug sretno zatvorio, kazala nam je na kraju gospođa Carmen.
Priredio: Hrvoje Hodak Iz arhive Rapskog lista br. 16 (prosinac 2011. | str. 56.-58.)
