Foto: RabDanas
Razgovarali smo s prof. dr. sc. Vesnom Šendulom – Jengić, prim. dr. med. Jedna je od najistaknutijih hrvatskih psihijatara i dugogodišnja ravnateljica Županijske specijalne bolnice za psihijatriju i rehabilitaciju Insula.
Pod njezinim je vodstvom nekadašnja Psihijatrijska bolnica Rab doživjela značajnu transformaciju, a u ovome nas intervjuu vodi od početaka bolnice do danas — od zastarjele ustanove do suvremenog centra za psihijatriju i rehabilitaciju, prepoznatog po inovativnim terapijskim pristupima, edukacijskim projektima i suradnji s domaćim i međunarodnim institucijama.
U razgovoru koji slijedi, prof. Šendula-Jengić prisjeća se svojih profesionalnih početaka, govori o razvoju i preobrazbi Insule, o izazovima i posebnostima rada u psihijatriji, kao i o važnosti humanosti, empatije, interdisciplinarnosti i cjeloživotnog učenja.
Kako je izgledao Vaš put od studija medicine do specijalizacije iz psihijatrije? Je li psihijatrija bila Vaš prvi izbor ili se to zanimanje razvilo kasnije?
Pohađala sam Prvu riječku hrvatsku gimnaziju i još u to vrijeme, možda čak i u osnovnoj školi, medicina je bila moj prvi izbor. Doduše, imala sam i dosta drugih interesa i hobija, međutim, zanimanje za medicinu je prevladalo. Studirala sam i diplomirala na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci na kojemu sam 1990. g. i magistrirala s radom iz područja bolesti ovisnosti. Ubrzo nakon završetka studija započela sam i edukacije iz psihoterapije, u početku je to bila grupna analiza, a kasnije i različiti drugi psihoterapijski pravci. Tijekom studija medicine grana psihijatrije mi je djelovala zagonetno i neistraženo. Osobe koje su patile od duševnih smetnji, čak i od depresije, brzo bi bile odbačene od društva. Uz ona medicinska, nametala su se i neka filozofska, moralno-etička i druga pitanja. Puno sam čitala i istraživala, a dodatno me motivirala jedna sjajna, sada pokojna psihijatrica, doc. dr. Alice Lux Haasz koja je, zajedno sa suprugom, tada uvodila nove psihoterapijske pravce u Kliniku za psihijatriju tadašnje riječke bolnice, uključujući tzv. Schultz-Henckeovu školu koju je završavala u Ljubljani, a također se među rijetkima krajem sedamdesetih godina intenzivno bavila dječjom i adolescentnom psihijatrijom. Zadnje dvije godine studija, kada je to bilo moguće i kada su mi okolnosti dozvoljavale, volontirala sam i u sušačkoj bolnici na plastičnoj i rekonstruktivnoj kirurgiji i traumi. Starijim kolegama i liječnicima, koji su me tada učili, neizmjerno sam zahvalna. To su bili dr. Negovetić, dr. Crnić, dr. Maričić, dr. Đorđević i dr. Nekih od njih nažalost više nema. Izbor specijalizacije donekle je ipak bio slučajan. Bilo je tu puno vanjskih faktora, ali eto, između estetike duše i estetike tijela na kraju je prevladalo ovo prvo.
Kako su izgledali Vaši prvi profesionalni koraci u psihijatriji i što Vas je dovelo na Rab?
Sam početak rada bio je u službi hitne medicinske pomoći; radila sam kao terenski hitnjak, smatram da je to potrebno svakom mladom liječniku radi stjecanja iskustva. Dodatna iskustva koja sam spomenula bila su dragocjena. Nakon fakulteta smo sami tražili i upisivali tečajeve iz hitne i jedno od odličnih iskustava bili su tečajevi koje je tada vodio dr. Fred Zeidler u Rijeci. Neću ni spominjati kakva je tada bila oprema, uvjeti i koliko smo sati radili. Mladim kolegama to bi, čini mi se, u današnje vrijeme bilo apsolutno neprihvatljivo. Onda, unatoč vrlo dobrim referencama koje se i danas uobičajeno traže, nije bilo lako dobiti zaposlenje u velikim gradovima. Sjećam se da su se tada u Sloveniji pružale odlične pogodnosti za mlade liječnike; bilo je mogućnosti i odlaska u inozemstvo. Ali ipak, odrasla sam u Rijeci, uz more, i možda je to bio jedan od razloga zbog kojih sam prihvatila posao na Rabu. Sjećam se da se tada, osamdesetih godina, na Rabu tražilo čak osam liječnika, a primljene smo ja i kolegica koja je praktički odmah odustala.
U završnim razredima gimnazije i za vrijeme studija imala sam mogućnost sezonskog rada u turizmu te sam za tada veliku agenciju Kvarner Express, zahvaljujući dobrom poznavanju jezika i povijesti, radila kao turistički vodič. Sa stranim gostima odlazili smo na destinacije od Trsta, Venecije, Slovenije, Istre, Plitvica pa sve do Dubrovnika, Mostara, Sarajeva itd. Posebno mi je simpatičan bio put brodovima iz Opatije i Crikvenice koji su, možda će se stariji čitatelji toga i sjetiti, nosili imena hrvatskih pjesnika, a kasnije i hidrogliserom, na otok Rab. Dolazili smo dva puta tjedno s 300 – 400 putnika na jednodnevne izlete. Bilo je zanimljivo, a vizure Raba su, i po onoj podnevnoj ljetnoj žegi, bile čarobne. Tko zna, možda je i to pridonijelo mojoj odluci o dolasku na Rab.
Cijeli svoj profesionalni život vezani ste uz Psihijatrijsku bolnicu Rab, današnju Županijsku specijalnu bolnicu Insula. Kada ste stigli na Rab, kakvo je bilo stanje bolnice i s kakvim ste se izazovima tada suočili?
Bolnica je tada imala preko 500 bolesnika, kadra je bilo malo, a infrastrukturni uvjeti izuzetno loši. U to vrijeme, pogotovo u turističkoj sezoni, Rab je znao povremeno preko dana biti i bez vode, a zimi se događalo da i po par dana ostane bez struje. Bolnica, iako zapravo kapacitetom i potrebama velika, nije imala niti svoj agregat, barem ne kada sam ja došla raditi. Sjećam se i da sam, nakon vikenda kod kuće, za piće u kanistru nosila odličnu riječku vodu jer mi je, osobito ona kamporska, bila nekako slana i neukusna. Izgradnjom novog dovoda struje preko kvarnerskih otoka i ulaganjima u vodnu infrastrukturu uvjeti su se značajno poboljšali.
Možda je značajno kazati da su u ono vrijeme stavovi prema duševnoj bolesti bili drugačiji nego danas, što se odražavalo i na odnos prema psihijatrijskim bolesnicima općenito u bolnicama širom bivše države. Ne mogu reći, i ne bi bilo korektno prema svim zaposlenicima i upravama ranijih desetljeća, da je sve bilo negativno. Bilo je tu vrsnih pojedinaca, ljudi koji su se izuzetno trudili, ali je bilo puno prostora za poboljšanje. K tome, moram dodati i da je 90-ih godina počeo Domovinski rat i punih pet godina, ali i kasnije u poraću, u Bolnici su se zbrinjavali “teški” pacijenti. Bilo je među njima stotinjak pacijenata iz razrušenog Zemunika, četrdesetak iz Bolnice Lopača koja je u to vrijeme bila socio-medicinska ustanova pred zatvaranjem, kao i tridesetak teže bolesnih starijih osoba iz Doma Gospić, dok su oni zdravi bili smješteni u jedan od rapskih hotela. S druge strane, promijenila se i struktura bolesnika na ostalim odjelima pa se, primjerice, smanjio broj liječenja ovisnika o alkoholu. Fluktuacija kadra bila je velika. Kada pogledam unatrag, kraj devedesetih je za ovu Ustanovu doista bio krizni period po mnogočemu. Što se same infrastrukture tiče, nedostajalo je ideja i konkretnih strateških planova. Kao da je apatija zahvatila i zaposlenike. Šire gledano, vjerojatno je po mišljenju mnogih izvan Ustanove bilo puno drugih prioriteta…
Psihijatrijska bolnica Rab ima dugu tradiciju liječenja i skrbi o osobama s duševnim smetnjama. Kada je nastala današnja Županijska specijalna bolnica Insula kakva je danas i kako se razvijala kroz godine?
Ustanova je osnovana 1955. g. i tijekom sedam desetljeća kontinuiranog rada nekoliko je puta mijenjala naziv. Prema arhivskim podacima 60-ih godina prošlog stoljeća djelovala je pod nazivom Bolnica za živčane i duševne bolesti Rab, kasnije je preimenovana u Psihijatrijsku bolnicu Rab, a kolokvijalno su je, nerijetko u pejorativnom značenju, nazivali Bolnicom Kampor. Iako se osnovna djelatnost nije mijenjala, Bolnica je u odnosu na prije dvadesetak i više godina doživjela veliku transformaciju.
Ne radi se samo o obnovi zapuštenih zgrada i infrastrukture te nabavci suvremene opreme, već i o ulaganjima u obrazovanje i usavršavanju kadrova, podizanju razine kvalitete u svim segmentima rada, kao i o proširenju palete usluga i terapijskih programa koji su sada namijenjeni širem spektru korisnika, između ostalog i stanovnicima i turistima otoka. Slika Bolnice u potpunosti se izmijenila te je logičnim slijedom 2022. g. došlo do rebrendiranja i u vizualnom smislu. Uz novi logotip koji objedinjuje boje Primorsko-goranske županije i lavande po kojoj je Bolnica postala prepoznatljiva, preimenovana je u Insula – županijska specijalna bolnica za psihijatriju i rehabilitaciju. Osim što označava otok, manje je poznato da je riječ insula u anatomiji i fiziologiji naziv za skriveni dio moždane kore koji ima važnu ulogu u kogniciji i obradi emocija te osjetilnih podražaja. On sudjeluje u procesima koji oblikuju našu svijest o sebi i razumijevanje drugih – ono što nazivamo socijalnim mozgom. Tako smo jednom riječju ukazali istovremeno i na lokaciju i djelatnost Ustanove.
Koje biste ključne promjene istaknuli u razvoju Insule u posljednjih 20 godina?
Uz još nekoliko pomoćnih objekata, Bolnica djeluje u 10 zgrada paviljonskog tipa koje potječu iz vremena Drugoga svjetskoga rata, odnosno talijanske okupacije otoka Raba.
Ti su objekti početkom 2000-ih godina bili vrlo zapušteni, a neki od njih i u ruševnom stanju, što je onemogućavalo kvalitetan rad i kvalitetno obavljanje temeljne djelatnosti. Uhvatili smo se u koštac s ovim golemim izazovom te, uz podršku vlasnika i osnivača – Primorsko-goranske županije, uspjeli iznaći načine i sredstva kako bismo ih u vremenskom periodu od 20-ak godina sve temeljito obnovili i prilagodili suvremenim potrebama i standardima pružanja zdravstvene zaštite.
Posebno smo ponosni na to što smo u jednoj nekad ruševnoj zgradi otvorili suvremeno opremljenu Polikliniku Insula te fokus, s isključivo stacionarne zdravstvene zaštite, proširili na Dnevnu bolnicu i specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu, čime smo odgovorili na zdravstvene potrebe zajednice, odnosno stanovnika otoka Raba.
Otvaranje ovog dijela koji se, uz ograničena sredstva, adaptirao u čak osam faza bio je silno težak, ali i važan. Naime, Poliklinika Insula otvorena je ubrzo nakon pandemijskog lockdowna. U tim, vrlo zahtjevnim epidemiološkim okolnostima, odvajanjem bolničkog od vanbolničkog dijela uspjeli smo održati kontinuitet i ponudu usluga te na sreću nismo imali teških posljedica po naše pacijente i osoblje.
Međutim, valja kazati da je infrastrukturne projekte i ulaganja u suvremenu opremu pratila i reorganizacija poslovanja pa se danas možemo pohvaliti time da smo jedna od rijetkih zdravstvenih ustanova u zemlji koja posluje pozitivno, bez dospjelih dugova dobavljačima. Ponosimo se i bezuvjetnim nalazima Državne revizije kako za financijsko, tako i za ukupno poslovanje. Po tom kriteriju svrstavamo se u sam vrh javnih zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj.
Sve navedeno doprinijelo je značajnom podizanju kvalitete zdravstvene skrbi, a ponosni smo i na uvođenje nekih novih i inovativnih terapijskih programa koji, uz farmakoterapiju i različite oblike psihoterapije, podržavaju proces oporavka te doprinose cjelokupnom zdravlju naših pacijenata. Povijesne odrednice dijelom su trasirale ograničenja, ali i prednosti, upravo zahvaljujući položaju same Ustanove. U postojećim okolnostima nastojali smo kreirati terapijske sadržaje i primijeniti sve raspoložive pogodnosti u svrhu unaprjeđenja procesa liječenja i oporavka. Jedina smo, primjerice, zdravstvena ustanova u Hrvatskoj koja, uz standardnu psihoterapijsku ponudu, ima i svoje polje lavande te čak pet terapijskih vrtova.
Uz to, među prvima smo prije dvadesetak godina uveli i rad s terapijskim psom, zatim biofeedback terapiju, osjetilnu stazu, neurokognitivnu terapiju, Snoezelen sobu itd.
Kroz različite aktivnosti i suradnju s lokalnom zajednicom, sve ove godine i desetljeća, nastojali smo se otvarati prema javnosti i mislim da smo donekle uspjeli promijeniti percepciju Ustanove u javnosti i doprinijeti smanjenju stigme koja općenito neopravdano prati duševne bolesti. Na tom putu nije bilo lako, bilo je kritičara, animoziteta i teških trenutaka, ali želim vjerovati da su sadašnji rezultati demantirali neke od negativnih stavova. Međutim, svjesna sam da će neki i ostati u skladu s predrasudama o kojima sam govorila. Zahvalna sam svim generacijama naših djelatnika s kojima sam imala priliku i čast raditi, kao i tisućama naših pacijenata i njihovim obiteljima koje su nam ukazale povjerenje.
Koje projekte ili modernizacije smatrate najznačajnijima za pacijente i za lokalnu zajednicu?
Za lokalnu zajednicu, ali i goste otoka, svakako je najznačajnije proširenje djelatnosti Bolnice te otvaranje Poliklinike Insula i Dnevne bolnice.
Zahvaljujući Poliklinici stanovnici otoka, uz minimalne liste čekanja, na samome otoku mogu ambulantno ostvariti niz dijagnostičkih i specijalističko-konzilijarnih zdravstvenih usluga, čime postižu velike uštede vremena i novaca.
Ne moraju, primjerice, više putovati u Rijeku kako bi obavili internističke i neurološke pretrage, odradili fizikalnu terapiju ili odveli dijete logopedu, psihologu, fizioterapeutu ili radnom terapeutu.
Dnevna bolnica, s druge strane, odlična je alternativa hospitalizaciji jer omogućuje dijagnostiku i liječenje određenih oboljenja bez izdvajanja pacijenta iz obiteljske sredine. Uz to, kao značajan doprinos zajednici valja spomenuti i Mobilni tim za fizikalnu terapiju i neurokognitivnu rehabilitaciju koji djeluje uz financijsku podršku Grada Raba. Radi se o nadstandardnoj usluzi koja teže pokretnim osobama i osobama s invaliditetom omogućava neophodnu zdravstvenu skrb u vlastitome domu. Jedinica za organske i involutivne poremećaje također je na raspolaganju našim starijim sugrađanima u situacijama neodgodive potrebe. To je vrlo značajno jer, iako je Rab turistički otok, moramo imati na umu da ovdje, kao i na drugim otocima, ima puno staračkog i samačkog stanovništva. I konačno, neki manje upućeni spočitavali su nam registraciju djelatnosti zdravstvenog turizma, međutim, u vremenu kada je mentalno zdravlje tako krhko, a potreba za liječenjem sve veća, naša terapijska ponuda došla je u pravo vrijeme i našla put do potencijalnih korisnika te ju polako razvijamo.
Kako ste gradili suradnju s lokalnom zajednicom Raba i što je ona značila za bolnicu i pacijente?
Tijekom Domovinskog rata istaknula bih suradnju s brojnim donatorima iz Njemačke, Austrije, posebno iz Italije i San Marina.
Primjerice, uvaženi liječnik dr. Nikša Šimetović, zajedno s g. Massimom Mancinijem iz Crvenog križa San Marina, puno su nam pomagali, kao i Njemačko-hrvatsko društvo te mnogi drugi. U vrijeme rada u turizmu i ja sam osobno upoznala mnoge ljude, a neki od njih postali su i donatori ove Bolnice.
Sjećam se odlazaka u Gospić za vrijeme rata, gdje smo držali psihijatrijsku ambulantu, te naprosto razmjenjivali lijekove. Ondje su tada dobivali dosta lijekova iz Francuske, a naše tadašnje Ministarstvo zdravstva je u ratnom vremenu dozvoljavalo korištenje doniranih lijekova jer drugih jednostavno nije bilo dovoljno. S druge strane, određeni višak sanitetskog materijala mi smo nosili u gospićku bolnicu.
Ne smijem zaboraviti ni našeg pokojnog župnika fra Maksa Vlašića koji je također činio sve na pronalaženju članova i povezivanju razdvojenih obitelji. Bila je to bolna, ali jako lijepa suradnja u vrijeme kada sam, kao mladi specijalist, radila na Odjelu za bolesti ovisnosti, zatim na Akutnom, a onda i na Forenzičkom odjelu, ovisno o potrebi.
Naš sugrađanin g. Damir Španjol, ujedno i veliki prijatelj Sanmarinaca, dr. Šimetovića i g. Mancinija, bio je jedna dobra i samozatajna duša koja je također sudjelovala u pomaganju. Tada smo radili i u timovima pomoći izbjeglicama, ženama i djeci iz okupiranih područja Saborskog i Ogulina, koji su bili smješteni u odmaralištima u Hotelu Istra i dr. Danas, u vrijeme brojnih ratnih sukoba, svjesni smo činjenice koliko je značajna neposredna pomoć žrtvama u ugrožavajućim i stresnim situacijama u ratom zahvaćenim područjima. Sada spominjem rat od kojega je prošlo mnogo godina, ali nažalost, svijet nakon razaranja ništa ne nauči i vrlo se brzo otvori novo žarište…
Ako me pitate o općenitoj suradnji s lokalnom zajednicom, ona traje dugo i imala je svoje dobre i manje dobre periode.
Naime, sam pojam duševne bolesti sa sobom nosi vjekovnu stigmu. Kroz povijest se duševna bolest povezuje sa strahom od nepoznatog, smrću, demonima, opsjednutosti itd. U konačnici, svaki nepredvidivi, teški i negativni događaj percipira se u javnosti i kao djelo ludila. Tako se percipira unatoč tome što mi pokušavamo kazivati da je udio duševno bolesnog u, primjerice, počinjenju nekih teških kaznenih djela zanemariv u odnosu na broj onih koji neko djelo počine s namjerom, svjesno. Ipak, svaki put taj se strah na neki način pripisuje ludilu, odnosno psihijatriji. Međutim, psihijatrija je kao grana medicine odavno napustila granice ludila. Ona liječi dušu, patnju, tjeskobu, bol, blagotvorno djeluje na čitav niz tjelesnih bolesti na način da pomaže čovjeku da prebrodi teškoće, osnaži se, bude prihvaćen i da mu se vrati dostojanstvo. Naravno da ni uvjeti u kojima su se nekada liječili duševno oboljeli nisu bili ništa drugo nego odraz stava društva prema tim bolestima i način njihova kažnjavanja i izoliranja.
Rab je kao mala sredina prihvaćao postojanje Bolnice dijelom zbog osiguranja radnih mjesta, međutim, to su bile pedesete godine prošlog stoljeća, a razvojem turizma situacija se mijenjala. Stigma kamporske bolnice definirala je njenu ulogu i odnos zajednice. Veličina same Ustanove, broj zaposlenih pa i prihodi koje je ostvarila svojim radom s jedne strane, te veličina grada i gradskog proračuna, razvoj i zamah turizma s druge strane, ograničavali su suradnju u financijskom smislu jer duševne bolnice kao takve povijesno baš i nisu dobrodošle u gradovima i mjestima uz turizam.
Često su se stoga čuli oprečni stavovi. Činilo se da Bolnica može postojati na način da bude neprimjetna i gotovo da brani razloge svojega postojanja.
To potkrepljuje i činjenica da su deseci lijepih, važnih i humanih događanja, u konačnici nastava za stotine studenata, desetak međunarodnih i barem toliko domaćih kongresa i skupova, bili kao rukom odneseni kada bi se pojavio, ili samo bio insinuiran, neki štetan događaj. A život jedne ustanove, kao i život općenito, satkan je i od lijepih i od onih manje lijepih događaja. Teško se je stoga bilo boriti s predrasudama.
Što Vas je osobno privuklo forenzičkoj psihijatriji? Je li to zanimanje proizašlo iz kliničkog iskustva, iz interesa za pravo, ili iz potrebe da razumijete granice između bolesti i odgovornosti?
Forenzička psihijatrija nije bila moj izbor, nego potreba i zapravo radna zadaća koju mi je u vrijeme Domovinskog rata dodijelila tadašnja Uprava jer na tim odjelima nije bilo kolega koji su htjeli ili mogli raditi. Moje osnovno zanimanje i rad vezani su uz psihoterapiju, no svoj posao nastojala sam raditi odgovorno, kontinuirano se usavršavati te do danas praktički nikad nisam prestala raditi kao kliničar.
S obzirom na uspostavu naše nove države, Republike Hrvatske, važnim se pokazala i potreba za kvalitetnijim definiranjem pravnog statusa osoba s duševnim smetnjama u cjelini, pa tako i osoba koje su zbog svojeg stanja počinile neko prekršajno ili kazneno djelo. Rad na donošenju nove zakonske regulative, u konačnici i Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, samo je u jednom svom dijelu definirao i tzv. forenzičku psihijatriju. Trajao je više godina i uključivao multidisciplinarni tim psihijatara i pravnika. Aktivno sam u tom radu sudjelovala na još jednom poslijediplomskom studiju iz forenzičke psihijatrije koji se tada održavao u Bolnici Vrapče. Sjajni predavači, dr. Puškarić, prof. Turčin, prof. Horvatić, dijelili su s nama iskustva. Mi smo bili nešto mlađa generacija kliničara, među kojima bih posebno istaknula kolege dr. Goretu, dr. Magerle i dr. Žarković, s kojima sam radila na definiranju, ali i humaniziranju načina liječenja, odnosa, uloga i odgovornosti u tom vrlo osjetljivom segmentu zdravstvene zaštite. Tadašnji prvi Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, koji je donesen 1998. g., bio je avangardan, definirao je i popravio ulogu svih dionika u postupanju prema osobama s duševnim smetnjama.
Nakon još jednog poslijediplomskog specijalističkog studija iz forenzičke psihijatrije i subspecijalizacije, 2008. g. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, obranila sam doktorsku disertaciju iz područja biomedicine i zdravstva. A znanje se umnožava samo ako se dijeli i ako se kontinuirano uči.
Forenzički odjel povezuje medicinu, etiku i sigurnost. Kako uspijevate održati ravnotežu između brige za pacijenta i potrebe zaštite društva?
Liječenje forenzičkih bolesnika u različitim psihijatrijskim ustanovama u našoj zemlji proizašlo je nažalost iz financijskih problema i nemogućnosti izgradnje i opremanja posebnih, tzv. forenzičkih ustanova. Forenzički tip odjela, uz našu Bolnicu, imaju i bolnice u Vrapču i na Ugljanu, a najveći broj bolesnika liječi se u Popovači. Tzv. ambulantni forenzički tretmani postoje pri svim kliničkim centrima i pri većem broju općih bolnica koje imaju za to osposobljeno osoblje. Taj novi zakon iz 1998. g. puno je pomogao da se jasnije razdvoje pojmovi poput ubrojivosti, ponavljajućeg kriminalnog ponašanja i poremećaja ličnosti, te da se oni usmjere prema penalnom, odnosno zatvorskom sustavu. To je omogućilo našim timovima da se dominantno bave onim za što su educirani, a to je bolest i liječenje uz, naravno, poštovanje i sigurnosnih protokola.
Kako bih odgovorila na Vaš drugi dio pitanja, dovoljno je pogledati dnevna medijska izvještavanja. Iz njih je jednostavno zaključiti da najveći broj prekršaja i kaznenih djela čine osobe koje nemaju dodira s našim sustavom, ne žele pomoć niti liječenje. Mi zapravo puno češće liječimo žrtve različitih zlostavljanja, bilo da je ono psihičko, tjelesno, financijsko… Ta kompleksnost međuljudskih odnosa i ljudska priroda su vrlo zanimljivi. Statistika uvijek daje egzaktne brojke kada se radi o prosjecima, ali se individualno jako razlikujemo.
Trend nasilja u društvu rastući je i zabrinjavajući. Posebno želim istaknuti trend porasta nasilja u virtualnom prostoru kojemu su izloženi svi korisnici, pa i mala djeca. To zabrinjava više od nasilja kojemu svjedočimo u svakodnevnom životu jer se često radi o brutalnom nasilju u tzv. intimnom prostoru u kojemu je pojedinac izložen, osramoćen, ucijenjen. Nerijetke posljedice su suicidi o čijim razlozima doznajemo tek kasnije ili nikada, a počinitelja to nažalost stavlja u privilegiranu poziciju. S druge strane, ova vrsta komunikacije otvara put ovisnostima, naročito nefarmakogenima kao što je, primjerice, kocka. Ove trendove ne možemo zaustaviti, ali kao društvo moramo o njima odgovorno i ozbiljno razmišljati kako bismo osigurali sretnije djetinjstvo i kvalitetniji život generacijama koje dolaze. Iako je tema forenzičke psihijatrije možda atraktivna zbog svih medijskih napisa, u konačnici moćnih i privlačnih televizijskih filmova i serija, oni samo hrane predrasude o ludom, nepredvidivom i zločinačkom. U naravi, forenzička psihijatrija je vrlo mali segment onoga čime se mi u ovoj zdravstvenoj Ustanovi bavimo.
U kojim segmentima Insula surađuje s Ministarstvom zdravstva, Ministarstvom pravosuđa ili drugim državnim tijelima, posebno u kontekstu forenzičke psihijatrije i sigurnosnih mjera?
U suradnji s našim resornim Ministarstvom kroz različite aktivnosti, povjerenstva, timove i radne skupine nastojimo detektirati terenske potrebe i svojim prijedlozima sudjelovati u kreiranju zdravstvenih politika. Naravno da to činimo i na regionalnoj i lokalnoj razini kroz županijska tijela i suradnju s Upravnim odjelom za zdravstvo PGŽ-a koji nam je direktno nadređen. Osobno sam u dva mandata članica vladinog Povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama, ali i brojnih drugih povjerenstava i sekcija u okviru Hrvatskog liječničkog zbora itd. Naši stručni djelatnici svojim praksama i kompetencijama također doprinose kreiranju strategija zdravstva kroz odgovarajuće udruge, sekcije i povjerenstva.
Koliko je Insula važna kao edukacijski centar — ne samo za specijalizante psihijatrije, nego i za druge zdravstvene i socijalne struke u Hrvatskoj?
Zbog kontinuirane potrebe za stručnim kadrovima, koje je posebno teško osigurati na otoku, Ustanova već desetljećima ulaže značajna sredstva i napore u specijalizaciju mladih liječnika, ali i u doškolovanje i stručno usavršavanje drugih zdravstvenih i nezdravstvenih kadrova. Neki liječnici nakon specijalizacije svoju su profesionalnu karijeru gradili u našoj ustanovi, međutim, život piše priče pa su mnogi i otišli te kasnije radili u većim kliničkim centrima. Trenutno imamo šest specijalizanata psihijatrije i nadamo se da će, unatoč recentnim izmjenama Zakona i ukidanju tzv. „robovlasničkih ugovora“, kakav sam i sama imala, kao i moji stariji kolege, ostati u matičnoj ustanovi. Bolnica je nastavna baza triju medicinskih fakulteta – u Rijeci, Splitu i Osijeku, te Fakulteta zdravstvenih studija u Rijeci. Uz to, surađuje s Filozofskim fakultetom u Rijeci, Akademijom za umjetnost i kulturu u Osijeku, Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom u Zagrebu i drugim visokoobrazovnim i znanstveno-istraživačkim ustanovama. Za studente različitih studija na godišnjoj razini u Bolnici se održava dio nastave, vježbi i stručne prakse, a već godinama smo i suorganizator međunarodnog Studentskog kongresa neuroznanosti NeuRi.
Uz mene kao nositeljicu više kolegija, petero djelatnika Bolnice naslovni su predavači te sudjeluju u izvođenju nastave na Medicinskom fakultetu u Rijeci i na Fakultetu zdravstvenih studija u Rijeci. Različiti oblici suradnje s profesorima i studentima zdravstvenih i društvenih studija obostrano su nas uvelike obogatili, proširili naša znanja i vidike, otvorili nam nove perspektive i doveli nas do nekih vrlo zanimljivih, možda čak i jedinstvenih projekata.
Posebno smo primjerice ponosni na projekt terapijskih vrtova, koji je osmišljen i realiziran u suradnji s profesorom Danielom Winterbottomom sa Sveučilišta Washington u Seattleu (SAD), u kojemu su sudjelovali studenti krajobrazne arhitekture iz cijeloga svijeta, a direktno utječe na proces oporavka i dobrobit naših pacijenata.
Možda je manje poznato, ali jedna od najučinkovitijih psihoterapijskih tehnika liječenja psihotraume, tzv. EMDR, svoje početke u Hrvatskoj imao je baš u našoj Ustanovi. Udruga EMDR Hrvatska sa sjedištem ovdje na Rabu djeluje pet godina tijekom kojih je edukacije prošlo više od 300 polaznika. To je samo jedna od desetak renomiranih tehnika liječenja psihotraume koje u Bolnici primjenjujemo.
Koje sve odjele i stručne jedinice danas obuhvaća Insula?
U Insuli danas djeluje sedam specijaliziranih odjela na kojima se hospitalno liječe odrasle osobe oboljele od širokog spektra mentalnih poteškoća i bolesti: Odjel za akutna i krizna stanja, Odjel za afektivne poremećaje i granična stanja, Odjel za produženo liječenje i palijativnu skrb s jedinicom za organske i involutivne poremećaje, Odjel za psihosocijalnu rehabilitaciju, Odjel za forenzičku psihijatriju, Odjel za bolesti ovisnosti i Odjel za dijagnostiku, neurokognitivnu i integrativnu rehabilitaciju.
Uz to, u pri Bolnici djeluje Dnevna bolnica i Poliklinika Insula koja pruža specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu iz područja neurologije, interne medicine, fizikalne medicine i, naravno, psihijatrije, kao i zdravstvene usluge nutricionista, logopeda, psihologa…
Uz brojne medicinske podjedinice, tu su i prateće jedinice i službe koje omogućavaju nesmetani rad i funkcioniranje kompleksnog bolničkog sustava: Jedinica za opskrbu lijekova, Jedinica za centralno naručivanje, Jedinica za upravljanje i kontrolu kvalitete zdravstvene zaštite, Jedinica za znanstveno-istraživački i suradno-nastavni rad sa stručnom knjižnicom, Služba za pravne, kadrovske i opće poslove, Služba za ekonomsko-financijske poslove, Služba za tehničko-servisne poslove, Služba prehrane i dijetetike i, naravno, Uprava.
Bolnica danas zapošljava oko 270 djelatnika i najveći je cjelogodišnji poslodavac na otoku. Ima ugovorenih 485 bolničkih kreveta i 35 stolica u Dnevnoj bolnici.
Koje profile stručnjaka zapošljavate? Koliko je važno da u timu, osim psihijatara, budu i psiholozi, socijalni radnici, terapeuti, medicinske sestre i drugi stručnjaci?
U svome radu njegujemo biopsihosocijalni pristup pacijentu, odnosno čovjeka ne svodimo na njegovu bolest, već ga gledamo kao cjelovito biće u kojemu se međusobno isprepliću biološki, psihološki i socijalni čimbenici. To je moguće jedino uz multiprofesionalni i interdisciplinarni pristup koji podrazumijeva suradnju i međusobno nadopunjavanje različitih stručnjaka.
Iz tog razloga, uz liječnike, medicinske sestre, fizioterapeute, nutricionista i ostale zdravstvene djelatnike, naš tim čine i suradni stručnjaci kao što su psiholozi, socijalni pedagozi, radni i drugi terapeuti te socijalni radnici. Timu su također pridruženi i pedagog, logoped i kineziolog. Ovakvim individualiziranim pristupom teži se ne samo uklanjanju simptoma, nego i poboljšanju kvalitete života, emocionalnog blagostanja i socijalnog funkcioniranja.
Primjenjujete li suvremene terapije poput kreativne terapije, terapije pokretom, glazbom ili terapije potpomognute životinjama? Kakav je učinak takvih programa na pacijente?
Na dva kata jedne od naših zgrada djeluje Odsjek za integrativnu rehabilitaciju na kojemu se nalazi likovni atelje, čitaonica, soba s instrumentima, soba za relaksaciju, soba za terapijskog psa, senzorni kabinet, Snoezelen soba, prostor home managementa i teretana te prostorije za nestrukturirane aktivnosti i slobodno vrijeme.
To pruža sjajne preduvjete za različite radno-terapijske, edukativne, kreativne i sportsko-rekreativne aktivnosti koje, u suradnji s medicinskim osobljem, provodi naš tim psihologa, radnih terapeuta, pedagoga, socijalnih pedagoga, socijalnih radnika i fizioterapeuta.
Ovisno o zdravstvenom stanju i potrebama, pacijente se na dnevnoj bazi uključuje u različite programe kao što su psihoedukacija, kreativna terapija, biblioterapija, terapija potpomognuta glazbom…
U rad povremeno uključujemo i vanjske suradnike, što je dodana vrijednost. Aktivnosti ovoga Odsjeka imaju važnu ulogu u procesu oporavka jer podržavaju cjelokupno psihofizičko zdravlje i socijalnu uključenost, što je iznimno važno u kontekstu ponovne uspostave ravnoteže, samostalnosti i resocijalizacije pacijenata, odnosno njihovog funkcioniranja u svakodnevnom životu po otpustu iz Bolnice.
Koji su najveći izazovi u obrazovanju i zadržavanju stručnog kadra na otoku te kako ih prevladavate?
Deficit medicinskog kadra danas je jedan od gorućih izazova u zdravstvu, a na otoku je, zbog brojnih specifičnosti, situacija mnogostruko zahtjevnija. Razlozi su složeni i brojni; od dislociranosti u odnosu na urbane centre i slabiju prometnu povezanost, do sezonalnosti, stambenih problema, rastućih cijena nekretnina, nedovoljnog broja mjesta u dječjem vrtiću, manjeg izbora socijalnih, obiteljskih i karijernih mogućnosti za djelatnike i njihove obitelji, manjka nekih urbanih sadržaja, nemogućnosti dopunskog rada u privatnim klinikama, pa do odvojenosti od članova obitelji i prijatelja na kopnu.
Insula je ozbiljno pristupila ovoj problematici pa već godinama stipendiramo učenike i studente medicinskih zanimanja te financiramo doškolovanja, specijalizacije i subspecijalizacije djelatnika.
Uz to, donijeli smo niz mjera za privlačenje i zadržavanje deficitarnog kadra kao što su subvencioniranje stanovanja, sufinanciranje stambenih kredita, bonus dobrodošlice, bonus za vjernost poslodavcu itd. U tom planu nam pomaže i naš vlasnik i osnivač, PGŽ. Međutim, uz određena ograničenja, život na otoku ima i brojne prednosti te se nadam da će u budućnosti to biti više prepoznato.
Osim kliničkog rada, aktivni ste i u nastavi i istraživanju. Što Vas motivira da prenosite znanje mladim stručnjacima i koje su ključne vrijednosti koje nastojite prenijeti budućim psihijatrima?
Naša Bolnica posljednjih je 20-ak godina nastavna baza fakulteta triju sveučilišta. Nastojim potaknuti mlade ljude i svoje suradnike na stručna usavršavanja jer bez znanja i dijeljenja znanja nema napretka. Imamo izvrsno opremljenu Stručnu knjižnicu i pristup najznačajnijim i najrelevantnijim bazama podataka. I, doista, sagledamo li dostupnost resursa, onda otočni smještaj za našu djelatnost ne predstavlja nikakvu barijeru. Bolnica ima izvrsnu informatičku infrastrukturu i svaka nova spoznaja u stručnim bazama i istraživanjima praktički je odmah dostupna, što je velika privilegija. Kada pogledam unatrag, uza sve nabrojano, uvijek i opetovano, možda i pretjerano, ponavljam da je u našem pozivu ključna vrijednost čovjek i posvećenost čovjeku. Nadalje, da je svatko vrijedan pažnje i dostojanstva te da na svijetu nema manje vrijednih ili suvišnih ljudi. Iz toga proizlazi sve ostalo. Ako sam samo mali dio vrijednosti i onoga o čemu sam desetljećima govorila prenijela na generacije koja sada rade ili dolaze, to smatram svojim najvećim profesionalnim uspjehom. Ovaj posao je naporan, maratonski i zahtjevan, ali je divan i vrijedan svakog truda. Nema ništa ljepše i veće od pomoći čovjeku u ublažavanju njegove patnje. Svaki naš angažman i briga za čovjeka mali je korak ka boljem svijetu i to smatram vrijednošću života. Problema i izazova je bilo i uvijek će ih biti. Kada se ovome pozivu posvetite, teško je održati balans između privatnog života i profesionalnog angažmana. Beskrajno sam zahvalna u prvom redu svojoj obitelji koja me je puno puta trebala, a ja nisam bila s njima jer sam bila na poslu. Bez njih i njihovog strpljenja, pa i trpljenja, puno toga ne bi bilo moguće. Ne smatram najvažnijim da čovjek napravi nešto veliko, važnije je napraviti nešto dobro, i to dobro za druge ljude, osobito za one koji su u potrebi. Mislim da umijećem malih koraka to može svaki čovjek u području u kojem živi i djeluje. To je jedina garancija bolje budućnosti za sve nas.
